Iz ciklusa godišnjih ili kalendarskih običaja svojim sadržajnim bogatstvom izdvajaju se božićni običaji. Ciklus božićnih običaja započinje došašćem, a završava blagdanom Sveta Tri kralja ili blagdanom Svijećnice kako je bilo do obnove liturgijskog kalendara.
I danas u staračkim domaćinstvima postoji tradicija uklanjanja božićnih obilježja, okićenog bora i jaslica, na blagdan Svijećnice. Toga dana u crkvi se blagoslivljala svijeća. Po povratku iz crkve blagoslovljena svijeća se palila, a zatim gasila o glavni, drveni tram glavne kućne prostorije – hiže. Vrlo često svijeću se znalo ugasiti u izdubljenoj rupi na tramu koja je služila za učvršćivanje snovače za vrijeme snovanja osnove tkanja za tkalački stan – nared. Ako je dim s ugašene svijeće krenuo prema vratima prostorije, bio je to znak da će netko od ukućana umrijeti tijekom godine.
Terezija Kerep iz Kamene Gorice poznaje i običaj paljenja kose djeci na blagdan Svijećnice. Upaljenom blagoslovljenom svijećom djeci se palilo kosu iznad čela, na potiljku i iznad oba uha s uvjerenjem kako će im Majka Božja "presvetliti pamet".
Na blagdan Svijećnice pokušalo se također predvidjeti vremenske prilike za blagdan Blagovijesti koji se slavi 25. ožujka. U kajkavskom govornom području za blagdan Blagovijesti uvriježio se naziv Sudovenica. U Madžarevu kod Novog Marofa zabilježena je u kazivanju kazivačice Katice Novoselec sljedeća izreka: Ak' na Svečnicu sonce luče, na Sudovenicu sneg fruče! Sunčana Svijećnica pretkazuje pojavu snijega na blagdan Blagovijesti.
U narodu o blagdanu Svijećnice nalazimo i čestitarske ophode. Čestitari su obilazili kuće noseći tronuš, rešeto s likom Majke Božje, ili izdubenu tikvu s upaljenom svijećom. Ophodnici su pred kućom pjevali, a zatim od domaćina bili darivani jajima ili novcem. Običavalo se pjevati sljedeću pjesmu:
"Oj kršćani preljubljeni, čujte sada treči krat.
Što se čuje u Betlemu, Isus rođen je za nas.
Marija Mati nas poslala do Marije Svijećnice.
Ona dala nam na znanje, da bu išla na napelavanje.
Ona nesla Sinka svoga, v tuđu crkvu pred oltar.
Nisko mu se mi klanjamo, o preblagom Isusu.
Dobri gazda dara dajte, ništa ne zamerajte.
Vam ostaje Preljubljeni, z nami ide Marija."
Narod je u blagdanu Svijećnice prepoznavao običaj napelavanja što je vidljivo iz stihova koje su običavali pjevati čestitari. Ovaj običaj sastavni je dio porodnih i svadbenih zbivanja. Djevica Marija je četrdeset dana nakon poroda prikazala Krista u hramu, a seoska je žena, u daljoj prošlosti, četrdeset dana nakon poroda u crkvu odlazila na napelavanje. Svećenika je morala dočekati kod ulaza u sakristiju, šekeštriju, jer nije smjela ući u crkvu na glavna vrata. Sa svećenikom je ušla u sakristiju gdje joj je bio udijeljen blagoslov. Držeći u ruci svećenikovu štolu, išla je za njim do oltara, a potom se sama zaputila na mjesto s kojeg je običavala pratiti misu. Na napelavanje su žene odlazile i na prvu subotu nakon vjenčanja.
