Kinč je u daljoj prošlosti, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, označavao vijenac od grana cmreka koji se postavljao, tj. pričvršćivao za drvene stropne greda seljačkih kuća, ili grane cmreka koje se postavljalo na stijenu u kut glavne kućne prostorije gdje su stajale svete slike, tj. kipi.
Tako oblikovani kinč kitilo se za Badnjak, odnosno Koleni post, umjesto danas prihvaćenog božićnog drvca. Kinč se također u daljoj prošlosti postavljalo i u gospodarske zgrade gdje su bile smještene domaće životinje i na drvene krovne konstrukcije zdenaca, tj. bunara.
Riječ kinč označava također i tradicijski božićni nakit u svim njegovim oblicima. Spravljanje kinča započinjalo bi na blagdan svete Barbare, 4. prosinca. Kinč su u pravilu izrađivale žene i mlađe djevojke. Na području Varaždinske županije za izradu kinča koristilo se raznobojni krep-papir, slamu, jesenske plodove i tijesto.
Kinčanje ili kinđanje označavao je postupak ukrašavanja seljačkog doma. Ukrašavala se u pravilu glavna kućna prostorija gdje se odvijao cjelokupan život obitelji. Dva su glavna dijela te prostorije određena za ukrašavanje, stropne grede iznad stola te tzv. Božji kut prostorije gdje se nalazi raspelo, slika Srca Isusova i Marijina te slike ostalih svetaca koje je obitelj štovala. U blizinu tog kuta smještavalo se kasnije i božićno drvce, Betlem. Jaslice se stavljalo u "sveti kut" na malenu drvenu trokutastu policu.
Najrašireniji je bio papirnati kinč koji se javljao u obliku raznovrsnog cvijeća. Izrađivalo se šipek rože, ivančice, gergine i gerbere. Posebnu zanimljivost predstavljaju tzv. palčeki sličini ivančicama, a njihove su se latice dobivale tako da se manje komadiće papira omatalo i uvijalo oko palca. Od papira se izrađivalo i kuglice poznate pod nazivom ježeki i pureki. One su nastajale tako da se papir nabirao na drvenom štapiću, a potom odvijao s njega i vezivao špagom. Kuglice su svojim izgledom podsjećale na purana koji se šepuri.
Četiri duge trake papira međusobno se plelo u lancek. Vijenac papirnatog cvijeća pričvršćen na drvene stropne grede kuća nazivalo se lusterom. Vijenac papirnatog cvijeća izrađivalo se i za kućno raspelo. Za izradu lustera mogla se koristiti i slama te jesenski plodovi. Za izradu se koristilo stabljike suhe slame, u pravilu se koristila slama raži ili pšenice. Kroz stabljiku se provlačio konac i onda se vezivao ili spajao uz drugu stabljiku te se tako dobivalo tvorevine različitih geometrijskih oblika poput piramida. Na pojedine dijelove lustera moglo se staviti i papirnati cvjetni ukrasi te zrna graha ili kukuruza. Stabljiku slame moglo se nizati na konac i odvajati manjim komadićima raznobojnog papira. Tako je nastajao i još jedan oblik lanceka.
Uz grah i kukuruz, za ukrašavanje se koristilo i crvene jabuke božićnice te orahe koje se omatalo u sjajni papir ili umakalo u boju žuto-smeđih tonova. Bučine koštice znalo se nizati na konac i međusobno ispreplitati u manju tvorevinu sličnu kuglici.
Od kvasnog se pak tijesta oblikovalo ptice, tj. tičeke, koje se peklo u pećnici ili pržilo u vrućoj masti. Pečene se tičeke vješalo na bor ili stavljalo na božićni stol kao svojevrsni ukras.
Prema narodnom vjerovanju za Božić je u kući trebalo biti i živog cvijeća. Stoga se na blagdan sv. Barbare odlazilo u voćnjak ubrati nekoliko grančica trešnje, šljive ili marelice. Grančice se stavljalo u vodu i držalo na toplom kako bi za Božić procvjetale.
