Velike civilizacijske promjene u XX. stoljeću omogućile su da se čovječanstvo razvije kao nikad prije. Od renesanse, Varaždin se nije toliko radikalno transformirao kao u prošlom stoljeću; njegova površina i stanovništvo povećani su nekoliko puta.
Sada, kada je ta era završila, potrebno je osvrnuti se i vrednovati ovaj novi povijesni sloj naše civilizacije i grada.
Angažirano rješenje
U prošlom stoljeću u Varaždinu su nastale vrijedne zgrade o kojima ne znamo ništa. Problem varaždinskog identiteta je što je on zacementiran u jednoj točki u vremenu - baroku, što je nepravedno i prema još nerođenim generacijama Varaždinaca, ali i prema nama samima.
Mnogi čitatelji ovog teksta i sami su gradili važne prostore, poput kvarta Đureka ili tvornice Varteks, baš kao što su nekadašnji Varaždinci izgrađivali (njima suvremene, a ne povijesne) prostore poput Korza i gradskog parka. Prošlo stoljeće obilježio je stil modernizma, koji se početkom stoljeća javlja kao odrješit odgovor na nedostatke historicizma, stila XIX. stoljeća baziranog na romantičnoj imitaciji prošlih vremena.
Kvalitetan primjer tog stila je Trakošćan. Ipak, historicističke zgradečesto su nefunkcionalne i nekvalitetne, kao npr. zgrada kina Gaj – naprijed prenakićeno pročelje, a u pozadini vlažno i neuređeno dvorište.
Zamah industrijalizacije, brzi rast stanovništva, siromaštvo, komunalno neopremljeni gradovi te nove funkcije društva, poput kolodvora ili bolnica, zahtjevali su stil koji može odgovoriti na nove potrebe.
Angažirano rješenje problema ponudio je modernizam. To je revolucionarni stil baziran na racionalnom pristupu, naglašenom funkcionalizmu te brizi za čovjekovu dobrobit. Modernistički arhitekti težili su stvoriti novog, boljeg čovjeka za bolji i napredni svijet na način da mu stvaraju kvalitetniju i zdraviju životnu okolinu, koja odgovara na stvarne ljudske potrebe.
Prema njima, novom arhitekturom može se stvoriti novo, zdravo društvo.
Novi kvartovi
U Varaždin je modernizam došao stupnjevito. Modernistička i humanistička misao prisutna je u Varaždinu na početku stoljeća u Hallerovom konceptu Varaždinskog groblja. Pravi modernizam javio se u stambenoj arhitekturi varaždinskih predgrađa između svjetskih ratova.
Tridesetih godina, veliki hrvatski arhitekt Zlatko Neumann gradi u Slavenskoj i Masarykovoj vilu Oblath i vilu Friedlander koje su, unatoč devastaciji, među vrhuncima stambene arhitekture Varaždina.
Južno od Ujevićeve ulice, Tivar djelomično izvodi Tivarovo radničko naselje po projektu još jednog velikog arhitekta – Stjepana Planića. Ovo je bio prvi potpuno komunalno opremljeni varaždinski kvart. Prve prave višestambene zgrade projektirane su pred II svj. rat u ulici Ferdinanda Konščaka.
Ovakva stambena naselja koncipirana su kao slobodnostojeće zgrade u zelenilu s dovoljno zdravog provjetravanog zraka (za razliku od zraka u dvorištu kina Gaj), prostora za igru i rekreaciju te vizurama na okolinu.
Nakon rata takva naselja postaju civilizacijska norma cijelom svijetu. Iza Kapucinskog samostana te između Slavenske i Kolodvorske ulice, grade se nova stambena naselja za radnike i činovnike. Radničko stanovanje dobilo je visoki standard – odvojena kuhinja i kupaonica, balkon i tekuća voda.
Nova stambena naselja donijela su u Varaždin novu kvalitetu stanovanja, dotad neviđenu ili omogućenu samo par sretnih dobrostojećih obitelji. Istovremeno, radile su se tvornice, zdrastvene zgrade, škole...
Ova izgradnja nije bez plana. 1948. Varaždin, kao i svi ostali gradovi NR Hrvatske, dobiva Regulatornu osnovu, koju izrađuje poznati arhitekt Anton Ulrich. Usporedba Osnove i današnjeg grada pokazuje da je dosta toga ostvareno.
Osnova je predviđala stvaranje novog prometnog prstena oko grada; na postojeće ulice poput Supilove i Kumičićeve priključene su nove ulice Ratimira Hercega, Ruđera Boškovića i druge. Ulica Miroslava Krleže inicijalno je predložena za međunarodnu autocestu. Područje najstrože jezgre označeno je kao povijesni centar, dok je šira jezgra zelena zona koja se preko Hallerove aleje širi na zapad do predloženog vodocrpilišta iza groblja.
Nisu ostvareni prijedlozi pomicanja postojeće pruge 500 metara prema istoku te izgradnja nove centralne ulice od jezgre do novog kolodvora. Grad se rapidno industrijalizira, a tvornice poput Varteksa, VIS-a, Ljevaonice, Mundusa, Kalnika itd. grade mnoga poznata imena, poput Lavoslava Horvata.
Poduzeća povisuju životni standard stanovništva i grada. Kako je arhitektura medij kroz koji neka zajednica najlakše izrazi svoja uvjerenja i dostignuća, poratno se društvo sasvim prirodno poželjelo izraziti u prostoru.
Kontroverze
Krajem pedesetih izrađen je kontroverzni Boltarov Generalni urbanistički plan nazvan prema izrađivaču, uglednom urbanistu Dragutinu Boltaru. Plan je predviđao radikalne promjene u gradu, među kojima je produljenje Vrazove ulice, koja bi postala središnja ulica s centralnim gradskim sadržajima. Produljenje ulice značilo je rušenje istočne strane Vidovskog trga, izgradnju Kapucinskog vrta te rušenje substandardne izgradnje po obodima ulica u zahvatu. Južno od Vidovskog trga, uz os središnje ulice planirano je stambeno naselje za 2400 stanovnika (današnji Đurek).
Plan je izazvao buru i proteste, ali unatoč svemu, po treći put u povijesti značajna površina gradske jezgre porušena je da bi se izgradio novi grad. Kroničari doba kritizirali su predimenzioniranu novogradnju u jezgri, zaboravljajući da je praksa predimenzioniranih objekata poput Gimnazije ili Kazališta u široj jezgri počela u XIX.. stoljeću kao posljedica nedovoljno promišljenih planova uklanjanja bedema.
Deficit kvalitete šire jezgre omogućio je ovakav tijek događaja. Kao posljedica, mnoge su vrijednosti poput stoljetne gradske panorame ili cjeline Vidovskog trga trajno izgubljene. Plan je izveden 1960-tih. Simbol zahvata je promišljeno pozicioniran neboder Vodotornja, postavljen u osi važnijih ulica grada.
S druge strane ceste izgrađen je elegantni izduljeni volumen Suda, rano ostvarenje u opusu arhitekta Nikole Filipovića. On je par godina kasnije izveo brojne stambene zgrade u Đureku u koautorstvu s prvom suprugom Ines Filipović te Ivanom Filipčićem.
Najvrijednije arhitektonsko ostvarenje u potezu nove ulične osi je zgrada robne kuće Vama izgrađena po projektu još jednog velikog hrvatskog arhitekta – Aleksandra Dragomanovića. Vama je jedno je od centralnih mjesta modernizacijskih procesa u Varaždinu te je tijekom godina zauzela važnu poziciju u mentalnoj mapi Varaždinaca.
Simboli zajednice
Takve građevine nazivamo gradotvornima. Gradotvorne građevine nisu samo pasivan fond građevina, koje svojim zbrojem čine naselje; one stvaraju novu kvalitetu, postaju orijentiri i simboli zajednice, kreiraju identitet.
Njihov značaj izlazi iz okvira parcele i utječe na širi prostor. Varaždin je poznat kao vrijedan i kvalitetan grad upravo zbog građevina koje su gradotvornog karaktera, npr Vijećnica i njena simbioza s Korzom.
Sedamdesetih i osamdesetih nastaju uz groblje najznačajnija arhitektonska dostignuća stoljeća u Varaždinu; veliki Boris Krstulović grad Elektru i njoj nasuprotnu stambenu zgradu. Obje su zgrade po izgradnji ovjenčane godišnjim nacionalnim nagradama za arhitekturu „Viktor Kovačić“ (Elektra) i „Drago Galić“ (Stambena zgrada). Turbulentno dvadeseto stoljeće je prošlo i ostavilo svoj sloj u naslijeđe. Taj je sloj postao neodvojiv dio kulture ovog grada, ali sve više stari i postaje povijest.
