Eksperimentalni program cjelodnevne nastave još je jedan promašaj Vlade, a projekt se namjeravalo uvesti bez dobre pripreme i uključenosti javnosti i struke, navodi se uvodno u priopćenju ŽO SDP Varaždinske županije, kojeg potpisuje Barbara Antolić Vupora, predsjednica Županijske organizacije SDP-a i saborska zastupnica. Priopćenje prenosimo u cijelosti:
Obrazovanje, uvođenje promjena u obrazovni sustav i sve ono vezano za budućnost naše djece trebalo bi biti prioritet i prema tome treba se odnositi odgovorno. Nažalost Vlada i Ministarstvo obrazovanja nisu pokazali odgovornost. Baš naprotiv, stječe se dojam da se u projekt cjelodnevne nastave ušlo bez ikakvog jasnog cilja, bez dobre pripreme, i ono najvažnije, bez podrške učitelja, roditelja i učenika.
Ideja samog projekta je dobra i žalosno je da ga je ova Vlada uspjela upropastiti. Nažalost, ovo je još samo jedan primjer da se žele uvesti promjene bez da struka kaže svoje, ali i bez uključenosti javnosti. Činjenica jest da, u usporedbi s ostalim razvijenim zemljama europske unije, naši učenici i učitelji nešto manje vremena provode u školi, i da smo po tome na europskom dnu. Međutim, na dnu smo i po plaćama učitelja i po uvjetima rada. Od učitelja se očekuje da šutke prihvati i odradi nešto što je kreirano bez njega uz gotovo minornu naknadu. To je nedopustivo!
Jedno je jasno - bez pune podrške učitelja cjelodnevna škola neće moći biti provedena. Stoga je važno čuti što učitelji o svemu tome misle, poručili su iz SDP-a.
Umjesto da se analiziralo i nadograđivalo takve primjere, išlo se u projekt koji uopće nije pripremljen, a u kojoj mjeri nije prihvaćen govori i činjenica da se u Varaždinskoj županiji javila samo jedna škola. Problem je i nejednakost u standardu u pojedinim školama.
Uzmimo za primjer Grad Varaždin koji ima nadstandard po pitanju obrazovanja, prvi su uveli psihologe u sve škole, što je zaista prioritet, posebno u ovim vremenima, vidimo što se događa u susjedstvu. Imaju produženi boravak, prvi su uveli i besplatne obroke u škole, država je na sreću prepoznala taj projekti počela ga provoditi na razini Hrvatske. U Varaždinu su primjerice sve škole na jednosmjenskoj nastavi, a cilj je da se jednosmjenska nastava uspostavi u svim školama u Hrvatkoj. Stoga podržavamo koncept škole u kojoj je nastava u prvoj smjeni, a u ostatku dana škola je otvorena interesima i potrebama učenika i lokalne zajednice, odnosno društva u cjelini.
Što se cjelodnevne nastave tiče, trenutno se u Hrvatskoj provodi u nekoliko oblika:
1. Produženi boravak za učenike nižih razreda – taj model produženog boravka potrebno je postupno proširiti tako da on obuhvati sve učenike od prvog do četvrtog razreda, te da bude u potpunosti financiran od strane države a ne osnivača kao što je to sad.
2. U brojnim lokalnim zajednicama, kao što je Rijeka, postoje primjeri dobre prakse rada u cjelodnevnoj školi. Ti modeli nastave žive već više desetljeća, prošli su brojne evaluacije i smatramo ih izvrsnim resursom za oblikovanje modela koji će biti prihvatljiv na teritoriju cijele Hrvatske.
3. Osim navedenih postojećih modela cjelodnevne škole vrlo je važan i rad s učenicima po posebnom programu čemu u prijedlogu koji smo dobili iz Ministarstva nije posvećena pažnja. Prema postojećem modelu učenici koji se školuju po posebnom programu imaju nastavu ujutro, a nakon ručka s njima rade stručnjaci iz edukacijsko-rehabilitacijskog područja.
Ono što je bitno spomenuti je da ovi modeli u svojoj osnovi imaju rad najmanje dvije učiteljice s istom skupinom djece. To je standard koji trenutno imamo i od kojeg ne treba odstupiti. Smatramo da se radne obveze učitelja ne smiju povećavati u odnosu na postojeće stanje.
Potpuno je jasno da nemaju sve škole u Hrvatskoj jednake standarde, i baš zato je ono što trebaju imati autonomija u odlučivanju i organizaciji.
Iako ministar naglašava povećanu autonomiju škole u organizaciji radnog dana, postupcima koji se provode ovih dana u komunikaciji prema školama Ministarstvo i osnivači poništavaju autonomiju škola. Traže se očitovanja škola o izjašnjavanju školskih odbora, učiteljskog vijeća ili vijeća roditelja nakon donošenja odluka. U nekim slučajevima čak se traži ponovno provođenje izjašnjavanja o pitanju uključivanja škole u eksperimentalni program. Iako djelatnici Ministarstva ovih dana obilaze škole u nastojanju da daju dodatna objašnjenja modela provođenja cjelodnevne škole ne uspijevaju odgovoriti na brojna pitanja koja dobivaju.
I dalje je ostao neriješen problem smanjivanja satnice informatike na pola. Nije odgovoreno na pitanje što će biti s učiteljicama koje predaju informatiku kad im se satnica predmeta prepolovi.
Dodatni problem predstavljaju eksperimentalni kurikulumi novih predmeta koji još nisu upućeni u javnu raspravu. Poseban je problem relevantnost uzorka škola koje će biti uključene u eksperiment. Nejednak je omjer prijavljenih gradskih škola i u ruralnim sredinama. Time je i sama provedba eksperimenta upitna. Uz to, samom najavom uvođenja cjelodnevne škole u svim školama nakon četiri godine prejudicira rezultate eksperimenta i dovodi u pitanje njegov smisao. Ono što mora biti prioritet je osigurati infrastrukturu na teritoriju cijele države – materijalnu (jednosmjenska nastava i opremanje škola), kadrovsku (dovoljan broj učitelja i stručnih suradnika) i organizacijsku (pripremljeni kurikulumi i struktura nastave te održane edukacija).
I treba uvažiti posebnosti malih i područnih škola, specifičnosti gradskih i ruralnih sredina te omogućiti fleksibilnost u organizaciji cjelodnevne škole. I na kraju, zbog svega navedenog, bitno je da država preuzme financiranje ovog modela u potpunosti.
