Uz Gradsko groblje, zgrada Elektre predstavlja najviši arhitektonski domet 20. stoljeća u gradu Varaždinu.
Izgrađena 1977. godine na uglu Milkovićeve i Kratke ulice, građevina markira prostorni prijelaz iz predgrađa u centar grada. Njen autor, veliki hrvatski arhitekt Boris Krstulović, za ovaj je projekt primio mnoštvo strukovnih pohvala i priznanja, poput nagrade “Viktor Kovačić” Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolji arhitektonski projekt u Hrvatskoj 1977. godine.
Dvije betonske prizme
Vrijeme izgradnje Elektre je vrijeme promjena u svijetu, pa tako i u arhitekturi što se odrazilo na sam projekt. Razdoblje klasičnog modernističkog stila, u kakvima su izgrađeni npr. kvartovi Đurek i Banfica, počinje se kritizirati i odbacivati zbog loših psiholoških i društvenih efekata, pojavljuje se pojačani interes za povijesnu baštinu i psihologiju prostora, a zgrade se oslobađaju strogih okova modernističkih “kockica”. S druge strane, koncipiranje građevina sve više zadire u sfere poetičnosti i individualnih doživljaja što često rezultira kičastim, nelogičnim ili pretencioznim ostvarenjima.
Druga važna promjena u svijetu je tema energije koja postaje sve važnija, međuostalim kao posljedica ondašnje naftne krize te osvještavanja da su tada dominantni energenti skupi i ograničenih zaliha. Počinju se graditi energetski učinkovite zgrade, što je tada bila potpuno nova tema u arhitekturi.
Arhitekt Krstulović uspješno je i kvalitetno odgovorio na date probleme. Cijeli projekt baziran je na trezvenim zaključcima te jednostavnim i logičnim rješenjima koja se lako mogu objasniti, što ga čini inteligentnim i istinski elegantnim arhitektonskim ostvarenjem. Elektra je jako dobar primjer kako su arhitektonski principi rješavanja problema svevremenski, odnosno da kvalitetna arhitektura ne zavisi o stilu već o inteligenciji i talentiranosti arhitekta da pojmi, a potom riješi zadatke koji su pred njim.
Lokacija je smještena na tupom uglu gradskog bloka. Krstulović je htio izbjeći nezgodni tupi kut od 105 stupnjeva koji bi u funkcionalnom smislu bio smetnja (npr. za namještaj u uredima), zbog čega je zgradu podijelio u dvije betonske prizme pravilnih geometrijskih oblika između kojih je valjak lift-kućice oko kojeg se odvija rotacija. Time je nastavio temu rahlosti bloka, odnosno odnos punih volumena kuća i praznih prostora bočnih dvorišta, što je karakteristično za taj gradski blok. Dodatni razlog lomljenja zgrade na dvije čvrste prizme je odluka da betonsku konstrukciju obloži fasadnom opekom kojom bi se sakrila i zaštitila termoizolacija; da je autor odlučio iskoristiti tupi kut bilo bi potrebno rezati opeku (koja ima prave kuteve), što bi rezultiralo s mnoštvo otpada. Fasadna opeka prikladno je odabrana kao citat tradicionalnih građevnih elemenata varaždinskog kraja, a ujedno skladno djeluje naspram varaždinskih krovova i fasada bojanih u tople zemljane boje. Krstulović je oduvijek smatrao da je “izvor (arhitekture op.a.) u naslijeđu i kontekstu”.
U dvije čvrste prizme smješteni su pretežno uredski sadržaji; kako bi naglasio volumen prizmi, obložio ih je opekom i u interijeru i u eksterijeru. Tada, to je bio nov način korištenja materijala. Prostor između prizmi zamislio je kao ostakljene vezivne membrane u kojima su smještene horizontalne komunikacije (hodnici i čekaonice) i vertikalne komunikacije (stubišta i dizala). Ostakljene membrane imaju prozorske profile u crvenoj boji čime se iskazuje dinamičnost javnih prostora hodnika i dizala, dok je stolarija na uredskim prizmama (dakle statičnijim prostorima) metalno siva. Ovaj kontrast boja ujedno međusobno usklađuje visoku optičku napetost crvene stolarije i hladni odsjaj metalne stolarije.
Konzola iznad ulice
Južna prizma Elektre, na samom uglu Milkovićeve i Kratke riješena je velikom konzolom iznad ulice, čime je građevinski pravac Kratke ulice u prizemlju ostao sačuvan, a volumen se iz Milkovićeve natkrilio iznad ulice. Time je postignut vrlo dinamičan efekt lebdenja koji istovremeno otkriva da je opeka na pročelju samo obloga na snažnijoj i suvremenijoj konstrukciji.
Odluku da zgradu obloži opekom te da je organizira kao kompoziciju punih prizmi i staklenih membrana koje ih povezuju Krstuloviće je djelomično donio po uzoru na arhitekturu Jamesa Stirlinga, tada vodećeg svjetskog arhitekta, nakon što je nazočio predavanju o Stirlingovoj arhitekturi na Svjetskom kongresu arhitekata.
Temu povezivanja volumena zgrada staklenim membranama autor je nastavio u vezama s postojećim susjednim zgradama, gdje je svaki spoj projektiran svrsihodno. Spoj sa susjednom zgradom na uglu Ulice braće Radić i Kratke ulice izveden je kao naglašena nadstrešnica iznad ulaza. Spoj sa postojećom zgradom Elektre u Milkovićevoj izveden je kao spojni hodnik koji je originalno imao prozirna ostakljenja, prezentirajući tako građanima električnu aparaturu koja se tamo nalazi.
Posebna kvaliteta zgrade leži u činjenici da je zgrada primjer total – dizajna, odnosno da je arhitekt isprojektirao čak i interijere zgrade koji su do danas djelomično ostali sačuvani. Boris Krstulović pripadao je onom vrsnom nizu starih arhitekata - stručnjaka koji su znali kvalitetno isprojektirati cijelu zgradu od kvake do urbanističkog rješenja, a Elektra je jedno od njegovih najboljih ostvarenja. Način razmišljanja i donošenja odluka koji stoji iza nje i danas je primjer kako bi arhitekturi trebalo pristupati. Iako ukorijenjena u kontekst varaždinskog kraja i kulture, Elektra nije tu istu kulturu bezrazložno imitirala kao neke stambene zgrade sa svojim baroknim ogradama i zabatima u njenoj neposrednoj blizini. Ona je izvedena “iz zahtjeva zbog kojih se kuća gradi i iz principa kako koristiti materijale”. Zbog toga, Elektra se nastavlja u niz visokokvalitetnih arhitektonskih ostvarenja – interpolacija u povijesti arhitekture grada Varaždina poput gradskih palača i crkvi, koje su uvijek bile originalne, ali i skladne s kontekstom u kojem su se izgrađivale. Kao takva, ona je naša kulturna baština koju ne bismo smjeli nipošto izgubiti.
