Akademski slikar Nenad Opačić dobitnik je Nagrade za životno djelo Grada Varaždina. Ovaj svestrani umjetnik zahvalio je Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Varaždin, koje ga je predložilo za ovu nagradu te gradskom Povjerenstvu koje mu je dodijelilo ovu prestižnu nagradu.
Ovaj cijenjeni varaždinski slikar i kipar nanizao je u svojoj bogatoj karijeri više od 90 samostalnih i dvjestotinjak skupnih izložbi u zemlji i u inozemstvu, a posebno ističe kako ima gotovo 60 godina umjetničkog staža. U tu se priču odlično uklapa i ova nagrada koju je primio na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća uz Dan grada, na Velikoj sceni varaždinskog HNK-a.
U tom je kazalištu, u prostoru današnje Europa medije, Opačić još 1964. godine prvi puta izlagao svoje radove, pa ga veseli i što je upravo u kazalištu dobio ovu vrijednu gradsku nagradu.
- Moj otac Ljubo je bio čuveni fotograf, odnosno fotoreporter, imao je i poznatu fotografsku radnju, pa sam već kao dijete crtao na “škartiranom” papiru za izradu fotografija. Fotografi su u to vrijeme bili iznad zanatlija, zapravo umjetnici, a zvali su ih – slikari. Otac je i najzaslužniji što je moj talent prepoznat i što sam danas akademski slikar. On me poticao da crtam, mog brata da se bavi sportom, a kasnije i moju sestru da piše poeziju koju je i sam pisao. Mi smo bili takva obitelj, bio je to jedan amalgam umjetničkih sklonosti. Čak je kontaktirao Krstu Hegedušića i pokazao mu moje radove, a on se toliko oduševio da je odmah priredio i izložbu dječjih radova.
- Osim mene, na toj je izložbi, koja je priređena u Zagrebu, u Likovnom kabinetu grafike JAZU, sada HAZU, izlagala i Nevenka Tuđman. Ta se izložba zvala “Dječje slikarstvo”, i oko nje je bilo polemika, je li dijete umjetnik. Svi imamo neke talente kao djeca, ali napuštamo ih kada odrastemo, ako nemamo u sebi tu kritičnu masu da pripadamo tom svijetu, jer ne možeš ti taj svijet birati nego on bira tebe. Školovanje sam nastavio na varaždinskoj Gimnaziji, prema savjetu Krste Hegedušića, koji je mom ocu rekao da ne idem na primijenjenu, nego na gimnaziju, jer moj talent neće nikuda pobjeći a važno je da dobijem široko obrazovanje. To se na Akademiji pokazalo točnim, jer smo mi gimnazijalci u stručnim predmetima vrlo brzo dostigli studente koji su došli s primijenjene - rekao je Opačić, s kojim smo razgovarali o počecima karijere i umjetničkom stvaralaštvu zadnja šest desetljeća.
Odnos čovjeka i stroja
Uvijek ćete pamtiti svoju prvu izložbu Dječje slikarstvo, ali i prvi posao u Zagrebu?
- Bio sam suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i ona je bila svojevrsna prekretnica u mom životu, u smislu da mi brže prođu četiri godine Akademije. Bio sam zadnja generacija koja je završila četiri godine Akademije likovnih umjetnosti, jer se nakon toga prešlo na pet godina. Neki iz moje generacije su “lovili” tzv. specijalku, pa su studirali još dvije ili tri godine, ovisno o klasi, no nama je Majstorska radionica bila doškolovanje. I ne samo to, tu su se sretale različite poetike, mladi ljudi su se natjecali sa sobom i s drugima, tako da me suradnja u toj kultnoj radionici formirala. Uz to, bili smo u Zagrebu, imali smo grijani atelje, organizirali smo susrete, tribine, druženja, izložbe. U to je vrijeme profesor Ferdinand Kulmer dolazio iz Pariza i obavještavao nas što se tamo događa, jer nije bilo smartphonea, pa da jednim klikom vidiš sve kao danas.
- Nakon radionice sam postao voditelj Galerije Karas, vodio sam četiri izložbena prostora – velika galerija Galerije Karas u Starčevićevom domu, pa Studio i u Praškoj Salon galerije te Prošireni mediji. Zahvaljujući tome sam pokrivao i performanse, konceptualne umjetnike. Na prijedlog tadašnjeg predsjednika zagrebačkog HDLU-a Stevana Luketića umjesto da administracija dobije svoje prostorije, dodijelili smo prostor konceptualnim umjetnicima pa smo u to vrijeme s Proširenim medijima bili “avangardniji” i od Studentskog centra i Galerije “Nova”.
U gotovo 60 godina umjetničkog stvaralaštva, slikarstva i kiparstva, nastala su brojna djela i ciklusi?
- To dječje slikarstvo je trajalo sve do Akademije, a onda je uslijedio enformel inspiriran Godotom i Beckettom, pa potreba za aplikacijama i strukturama, ljepljenje materijala na slike, a to je zainteresiralo mog profesora Ljubu Ivančića koji me na prvoj godini pitao kako dobivam mase materijala na slikama. Svatko uči od svakoga, đak od profesora, ali i profesor od đaka. Već sam na sljedećem Zagreb salonu vidio da je iskoristio tu metodu u svojim djelima. Nakon te faze počinje ona s kiborzima, pa s lokomotivama, otpadom, jer je moja osnovna problematika i tematika bila posvećena odnosu čovjeka i stroja. To je fundamentalno pitanje i danas – očovječenje stroja i ustrojstvo čovjeka – to je obostrani proces, djeca koja danas gledaju u mobitele - to je robotika.
Radili ste i na ciklusima - jedra i masline, a jedan ste posvetili i varaždinskim portalima?
- Čovjek mora ostati u svom ductusu, svom potezu, slikarskom temperamentu. U rukopisu nema razlike, razlika je samo u tematici. Portali, masline, jedra su bliža čovjeku, njegovom doživljavanju umjetničkog djela, jer je to, neću reći belcanto, ali je pjevno, melodiozno, a kiborzi su dodekafonija, to je atonalno, problemsko slikarstvo i kiparstvo, to su djela o kojima treba dodatno razmišljati.
Bili ste na čelu Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb, a danas ste na čelu varaždinskog HDLU-a?
- Voditelj zagrebačkog HDLU-a postao sam u njegovim prijelomnim trenucima, sredinom sedamdesetih godina, tada smo ostvarili suradnju s povjesničarima umjetnosti i dobili smo zgradu, pa smo napravili lijepu, veliku galeriju u kojoj smo godišnje priređivali pedeset izložbi, za koje smo od Grada Zagreba dobivali sredstva kao najeminentnije zagrebačke galerije. Za sve izložbe materijale smo pripremali ručno, i predavali ih fizički u tiskaru, pa onda slali pravom poštom na odabrane adrese, a ne kao danas, sve se napravi začas na smartphoneu i pošalje elektroničkom poštom na brojne adrese.
- Bez obzira na to, u sedamnaest godina, koliko sam bio na čelu te organizacije, nije falila nijedna pozivnica, nismo zakasnili ni s jednim plakatom. Priređivali smo retrospektivne, međunarodne, memorijalne, recentne, godišnje izložbe, što je uzimalo puno vremena, no nije mi to bio problem, obitelj mi je bila u Varaždinu, pa sam bio i na gotovo svim otvorenjima koja su bila isključivo u večernjim satima van radnog vremena. Imali smo tisuću redovnih članova koji su završili Akademiju, a bilo je i tisuću članova koji su završili primijenjenu umjetnost, pa je trebalo to sve uskladiti i pomiriti interese. Danas se to više manje raspalo na brojna društva i udruženja. Varaždin je malo drugačiji, jer ima tek četrdesetak članova, od kojih je pola pasivnih. Srećom, uspjeli smo dobiti barem ovaj prostor u Kuli stražarnici, kako bi mogli izlagati, jer što će nam Društvo ako ono ne može pružiti podršku svojim članovima.
- Osim organiziranja izložbi, na kojima umjetnici mogu predstaviti svoj rad, Društvo može pomoći i u izdavanju monografija, kataloga, publikacija. Ako toga nema, ne treba ni Društva. HDLU Varaždin zasad, zahvaljujući entuzijazmu našeg Nedjeljka Krčara uspijeva organizirati izložbe i zadržati kontinuitet, barem u tom dijelu. Mi smo nekada, kao mladi umjetnici, imali potrebu sudjelovati u aktivnostima koje su bile vezane uz struku, ne pitajući za novac i što ćemo dobiti, bilo nam je važno zajedničko dobro, no danas to više ne postoji. Teško je dobiti mlade umjetnike da rade za općedobro kada moraju misliti na egzistenciju i kako ju osigurati. Nekada su bila drugačija vremena.
Kako se kao umjetnik snalazite u ovo vrijeme pandemije, što planirate?
- Nama korona nije mogla zasmetati. Slava i poznatost važni su za našu egzistenciju, pa u tom smislu, kada je to osigurano, onda se umjetnik može u potpunosti posvetiti stvaranju. No, je li sve što kao slavna osoba napravite umjetnost? Nije, jača kritičnost se postiže s anonimnim statusom. Važnije je biti priznat nego poznat. Ove godine planiram završiti drugi dio skulptura te izdati katalog, no godina je tek počela. Moj brat Đuka će nastaviti svoje teoretsko razmišljanje “Od Hipnosa do kiborga”. To mi je plan za ovu godinu. Pošto sam slikar opće prakse tako da će ovisno o potražnji napraviti i poneku maslinu ili jedro.
Svečanosti duha u Opačićevoj galeriji
Kada ste se vratili u Varaždin, u obiteljskoj kući uredili ste atelje i galeriju. Kako ste zadovoljni tim prostorom?
- Moja galerija i atelje u Zagrebačkoj ulici godinama su bili mjesto na kojima su organizirana glazbeno-poetska druženja uz novi postav mojih djela, na kojima se sviralo, pjevalo, recitiralo, filozofiralo. To su bili pravi - simpoziji, svečanosti duha, no sada je ona već nekoliko godina mjesto na kojem stvaram i držim svoje radove. Planirao sam proširiti taj prostor, ali ne mogu bez financijske podrške sa strane. Hoće li u Gradu biti sluha da mi pomognu da uredim atelje i galeriju, ne znam, no znam da će sve ovo nakon moje smrti ostati gradu pa bi možda bilo dobro da pronađemo zajednički jezik oko toga.
Opačićeve skulpture u javnom prostoru
Vaše su skulpture upravo idealne za javne prostore. Gdje su one postavljene?
- Nema ih puno. Dvije su u Varaždinu – prva je kiborg u Optujskoj ulici, kojeg je naručio arhitekt Kovačić iz Hrvatskih pošta, koje su pred svojim novim prostorima trebale skulpturu, a želja je bila da se sačuva velika stara antena. Tako je taj kiborg nastao upravo od te antene, koja je nekada bila na zgradi stare pošte, oko koje sam gradio skulpturu. Antena mi je i poslužila kao toraks. Ona je nažalost, danas u lošem stanju i trebalo bi ju malo obnoviti, ali teško da će se to dogoditi. U Premanturi je također moj Kiborg, skulptura visoka gotovo pet metara, koja svake godine privlači poglede brojnih turista. U Varaždinu je, u atriju Županijske palače, od 2019. godine izložena moja carica Sissi, a iste godine je u Prelogu, u krugu tvornice postavljena moja skulptura “Komet”, koja je teška tonu.
