Štrajk će biti idući tjedan, a i bit će najavljen u zakonskom roku jer si zadržavamo pravo objave točnog dana štrajka zbog nekih ranijih iskustava, rekao nam je Zvonimir Lončar, zamjenik predsjednika Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, odgovarajući na pitanje koje ovih dana mnogi postavljaju, osobito učenici i njihovi roditelji, koji žele znati kada će se prekinuti nastava.
Što će učenici
Neovisno o tome što u organizaciji štrajka ne sudjeluju svi sindikati, uvjeren je da će se štrajkati u svim školama, osnovnim i srednjim, kao i visokoškolskim ustanovama.
- Prema reakcijama iz zbornica, vjerujem da će nam se priključiti i ljudi koji nisu sindikalno organizirani ili su u drugom sindikatu. Nakon prvog dana štrajka, o daljnjem modalitetu odlučiti vodstva svih sindikata koji su sudjeluju u štrajku: NSZSŠ, Preporod i NSVZ. Već imamo neku viziju kako će to izgledati, ali točno ćemo znati nakon prvog dana koji će biti inicijalni. Možda ćemo štrajk nastaviti isti tjedan, a možda kasnije, veli Lončar.
Temeljem podataka iz škola, drži da bi ovaj štrajk moglo biti kao i 2019., kada su zadnji put štrajkali.
-Tada, kao i sada, zaposleni u obrazovanju shvatili su da je pravi trenutak za razgovor o određenim zahtjevima i problemima. Svi su zajedno solidarno stali i znamo kako je to završilo. To je primjer uspješnog provedenog štrajka. Očekujem da će i ovaj štrajk biti uspješan kao i ovaj 2019., ali se nada da neće trajati tako dugo. Više od mjeseca dana bili smo u štrajku na ovaj ili onaj način. I to je bilo zaista iscrpljujuće za sve djelatnike i učenike, priznaje, a dogovor se na kraju ipak postigao.
Upitan što će sada biti s učenicima, zamjenik predsjednika Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama veli da sindikalisti ne mogu o tome.
-Što će biti s učenicima, kako će škola funkcionirati, to je zadaća ravnatelja, koji upravljaju školom. Oni će ocijeniti imaju li taj dan mogućnosti organizirati nastavu ili nemaju. I oni će onda prema svojim saznanjima obavijestiti učenike i roditelje što će se biti taj dan s nastavo, ukazuje Lončar te napominje da sindikati nemaju tu ovlasti, niti bi smjeli nešto reći.
Krajnja opcija
Situacija u kojoj su se našli ih, kako tvrdi, nikog ne veseli jer su svjesno što znači prekid nastave za njih, a još više učenike i studente, osobito maturante.
- Štrajk je uvijek krajnja opcija. Ako netko štrajka, ako obrazovanje štrajka, onda znate da su zaposlenici dovedeni do zida. Najbolji pokazatelji je da je zadnji štrajk u obrazovanju 2019. godine. Nakon toga nismo štrajkali. Danas je 2025. godina. Osim toga, nije bilo izbora nakon propalog mirenja, koje je obavezno prije pokretanja štrajka. Bila su dva kruga mirenja, ali neuspješna. Imali smo i dugi period socijalnog dijaloga s ovom vladom, iako je bilo perioda u prošlosti kada ga uopće nismo imali jer niste uopće mogli sjesti s predstavnicima ministarstva i vlade. Moramo biti korektni i reći da je sada bilo drukčije, naglašava.
Međutim, kako dodaje, sada su imali situaciju da se o svemu razgovara, ali nikako da se dolazi do konkretnih rješenja.
- Razgovaramo, ali pomaka u obrazovanju nema. I to je trajalo predugo, tim više što vidimo pomake u nekim drugim segmentima društva, koji također participiraju na državnom proračunu. I to je dalo ovaj impuls obrazovanju, ukazuje.
Prošlogodišnje povećanje plaća i utvrđivanje koeficijenata, kako pojašnjava, dovelo je rasta primanja svima u javnom sektoru, ali obrazovanje je ostalo na začelju.
- Govorilo se da će za jednaki rad treba biti jednaka plaća. Upravo o tome govorimo u obrazovanju: da se treba poštovati paradigma s kojom se išla u promjenu zakona i korekciju koeficijenta prošle godine. To se, naime, u obrazovanju nije napravilo na korektan način. Mi smo očekivali, da tako kažem, više. Ne samo u novčanom smislu, nego u smislu toga gdje smo kao obrazovanje pozicionirani među javnim službama. Sada smo, prema koeficijentima koji su novi, pri na dnu, visoka stručna sprema u obrazovanju je opet pri dnu. Dakle, išli smo gore, ali su išli i drugi još više od nas. I to je to što nas muči. Mi ne funkcioniramo na principu uzmite njima, dajte nama, to ne, naglašava Lončar, napominjući da obrazovanje ne mora biti na vrhu javnih službi po koeficijentima, ali ni na dnu.
Kako ukazuje, srednjoškolski nastavnik s položenim stručnim ispitom, koji nije napredovao u zvanju, nakon 20 godina rada danas ima neto plaću oko 1400 eura, a početnici desetak posto manje.
- Kako ćete dobiti za taj iznos inženjera matematike? Kojeg još dok je na fakultetu zove jedna banka, druga banka, treći, Rimac? Kako ćete ga dobiti ovdje u školu? Osobito ako niste škola u Zagrebu ili u Varaždinu, ako ste škola negdje u manjoj sredini, pita.
Zahtjevi
U procesu mirenja s Vladom RH iskristaliziralo se pet zahtjeva.
- Dva su zahtjeva nematerijalne prirode, koji bi utjecali zapravo na status zaposlenika u obrazovanju i uopće funkcioniranju obrazovanja, a tri materijalne, dakle, koji bi utjecali na plaću. Prvi zahtjev je bilo povećanje osnovice za 10 posto. Zašto? Zato što su i u početku, kad smo počeli pregovarati o dodatku temeljnoj kolektivnoj ugovoru, sindikati zahtijevali 10%. Nismo došli do toga i niti jedan od četiri obrazovna sindikata, upravo zbog toga, nisu potpisati taj dodatak 1 TKU. Drugi zahtjev je bila korekcija koeficijenata, dok je treći zahtjev bio sektorski dodatak. Bitno je ukazati da ne tražimo sve ovo, već je između svakog zahtjeva veznik ili. Znači, ili povećanje osnovice, ako je to moguće dogovoriti. Ili, ako to nije, onda korekcija koeficijenata. Ako ni to nije jer bi to bio, kao nas uvjeravaju, složen proces, za koji treba vremena, onda je tu sektorski dodatak, koji se može ugraditi u gradski kolektivni ugovor u nekom postotku, a onda kada će se po procedurama korigirati koeficijenti, onda ga se ugradi u njih. Međutim, nakon dva kruga mirenja ništa od ovog nismo uspjeli dogovoriti, ukazuje Lončar.
Nasuprot ovim, materijalnim, postoje i nematerijalni zahtjevi.
-Tražili smo odgodu reforme strukovnog obrazovanja za godinu dana jer je to bitna tema u srednjem školstvu. Nismo naravno protiv reforme strukovnog obrazovanja. Podržavamo svaku reformu u obrazovanju, jer je to živi organizam. Ne možemo više raditi na strojevima iz 1958. Treba mijenjati kurikulume, treba puno toga mijenjati. Međutim, dubinska analiza onog što se do sada napravilo u reformi i kako je ona postavljena jasno pokazuje da taj sustav, ovako kako je sada osmišljen, nije spreman za ući frontalno u škole u rujnu. Jednostavno, nije dovoljno sve spremno, vjerujemo da će nastati konfuzija u školama i zato tražimo odgodu tog procesa, a u tih godine dana se može puno toga popraviti, može se puno toga kvalitetno isprobati, ukazuje.
Uz to, sindikati traže da se sustav obrazovanja izuzme iz uredbe o ocjenjivanju djelatnika u javnim službama.
- Ne boje se djelatnici obrazovanja nikakvog ocjenjivanja. Mi smo i danas vrednovani. Sustav nas vrednuje na različite načine, tako da imamo sustav napredovanja u kojem netko postaje mentor, savjetnik, izvrstan savjetnik.
Postoje i druge institucije koje nas gledaju. Imamo Nacionalni centar za vanjskog vrednovanja znanja. Uredba koju je vlada donijela o ocjenjivanju u javni službi nije primjenjiva u obrazovanju. Tu će nastati jedna totalna konfuzija jer obrazovanje je u sebi ipak u mnogo čemu drukčije od većine drugih javnih službi. Zato bi ocjenjivanje u obrazovanju napravilo više nereda nego koristi. I mislim, iz razgovora koje smo imali sa predstavnicima vlade, da i oni to razumiju ukazuje Lončar.
Cilj
Cilj mirenja, kako otkriva, bio je dogovoriti se bar o tri zahtjeva.
- Dakle, jedan materijalni i dva nematerijalna. Nažalost, to nismo uspjeli postići. Mirenje je zapravo propalo upravo zbog toga što Vlada u ovom trenutku nije bila spremna na stol staviti nikakva materijalna prava. Uvjetovali su potpisivanje dodatka 1 TKU. To je stvarno bilo neprihvatljivo. I zato smo ušli u fazu štrajka, objašnjava.
Obično se dobiva dojam u javnosti da sindikati jedva čekaju da organiziraju štrajk, ali Lončar veli da je to potpuno kriva paradigma.
- Naša ključna pretpostavka su razgovori. Argumentacija za stol. Riješiti stvari dijalogom. Štrajk nikad nije nešto dobro. I on za nikoga nije dobar. Ni zaposlenike, ni državu, ni učenike. I oni su toga svjesni. Jer uvijek neko nešto gubi. Nije dobar ni za sindikate niti mi u tome uživamo. I zato se nadam da ćemo možda već i sljedeći tjedan, nakon što se vidi moć štrajka, dobiti poziv druge strane. Mi smo spremni i danas i sutra sjesti za stol da još jednom prođemo kroz zahtjeve i da možda napravimo iskorak i da ovu priču zatvorimo i da se svi možemo posvetiti svojim obavezama i svojem poslu, zaključuje Lončar.
