- Dolazim s istoka Hrvatske. Vjerujem da ni ovoj generaciji cijenjenih zastupnika Hrvatskog sabora ne moram pojašnjavati što se je ovdje dogodilo te koje posljedice i dan danas osjećaju žitelji ovog dijela Hrvatske. Dakako, puno bolje nije niti u drugim dijelovima lijepe nam zemlje - kaže jedna od članica Hrvatskog sindikata radnika migranata (HSRM), koja je svoju priču odlučila podijeliti, kako kaže, potaknuta razgovorom s predsjednikom HSRM-a Franjom Lazarom, u nadi da će doprijeti i do zastupnika koji sjede u Hrvatskom saboru.
- Moram reći kako sam neizmjerno tužna. Ne zato što nemam nešto materijalno, što bi se u današnje vrijeme trebalo podrazumijevati (na to sam kroz godine navikla), već iz razloga što imam osjećaj da mi više nemamo pravo ni na snove ni na bilo kakva stremljenja. Vjerujte mi, ne pretjerujem i ne preuveličavam. Da, mi smo prije 30 godina podnijeli najteži teret Domovinskog rata. Nismo taj put odabrali sami, ali smo se svjesno stavili u obranu zemlje i na njenu prvu crtu bojišnice - dodala je.
- Bilo je to vrijeme koje najbolje opisuje parafrazirana rečenica: "Nemoj gledati što Domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za Domovinu". Potpuno se slažem. No danas, ponavljam, trideset godina nakon ratnih razaranja, mi... ja... brojni moji sugrađani živimo život put odricanja, neimaštine i bezizlaznosti. Zar baš mora tako?! - pita se.
- Želim reći, posla ni od kuda, a živjeti se mora! Poznajem puno obitelji koje su prodale zadnje „obiteljsko srebro“ - svoju zemlju - da bi preživjeli i prehranili se. Među njima je i moja obitelj. Unatoč velikoj neimaštini, nismo dobili čak ni nekakav oblik državne potpore, čak ni socijalnu pomoć - ispričala je.
- Da vam dočaram tugu i gorčinu koje skrivam u najdubljem djelu srca?! Moj suprug, koji je bio dragovoljac u Domovinskom ratu, također nema posla. Nakon što se prihod od prodaje zemlje istopio, nismo imali izlaza i bili smo prisiljeni posuđivati novac kako bi namaknuli sredstva za najosnovnije stvari. Znate li kakvo je poniženje i osjećaj kada dođete do takvog ruba, unatoč jednostavnom htijenju da samo imate neki posao - govori.
- Bili smo samo živi, no kakav je to život?! Ja sam jedina radila. Dizala kredit na kredit (čak i onaj u nesretnim švicarskim francima), a onda se i razboljela te morala proći dvije ozbiljne i po život opasne operacije. Naravno, tadašnji poslodavac se ograđuje, ne želi me vratiti na moje radno mjesto, s pitanjem "a tko će raditi umjesto tebe"? Jedini izlaz bio mi je naći bilo kakav posao u inozemstvu - ispričala je.
- Odlučujem se krenuti put Austrije. Jezik, naravno, nisam znala i sa nekih 50 riječi njemačkog jezika, otišla sam u nepoznato. Nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s Bečom i tešku neizvjesnost toga trenutka. U 23.30 sati stigla sam kod stadiona Prater gdje me je dočekala žena koju nisam nikada prije vidjela. Znak raspoznavanja bio je bijeli šal. Da se, recimo, nije pojavila, da je nešto krenulo po zlu ja u džepu nisam imala novca ni da bi se vratila u svoju neimaštinu - prisjetila se.
- Ovo je samo početak i samo jedna od na tisuće priča koje bi vam mogli ispričati naši ljudi koji su sanjali pristojan život u svojoj, a morali otići u tuđu zemlju. Svaka od tih priča tužna je i dirljiva na svoj način. Ne znam je li tužnije i teže kada odlazite u neizvjesnost gotovo u „smiraj“ života (poput mene) ili kad, kao mnoge moje kolegice, ostavljate kod kuće malu djecu. Koliko smo samo važnih trenutaka u životu najbližih ili svojih osobno propustile, provele u tuđem svijetu, u tuđoj kući. I s time smo se pomirile i to smo prihvatile. Prigrlile živjeti „tuđi život" samo da nekako guramo dalje i da ne ulazimo u dugove - ukazuje.
- Nikad nisam ni pomislila da smo posebnije u nečemu od drugih, ali ovo je naša realnost, naš krnji život pokrpan između korica kofera da ne kažem „život u koferu“! U Austriji smo otvorile obrt, uredno plaćamo sve obveze i ne prelazimo limit za naplatu poreza. Međutim, što je sa našom zemljom? Želim Vas podsjetiti da nismo ostale na teretu države. Čak štoviše! Sve što smo zaradile, to smo i donijele u našu zemlju - ističe ona.
- Treba li nas sada još i kažnjavati što smo pronašle kakav-takav izlaz?! Naslušala sam se ovih dana kako bi mi morale platiti još i dodatni porez. Ne mogu se oteti dojmu kako to nije uredu. Čak štoviše, pitam se nije li to krajnje nepošten da ne kažem maćehinski odnos prema nama. Zato Vas molim, uzmete u obzir ovu istinu nas njegovateljica te da nas uvažite kao obrtnike jer to i jesmo - poručila je.
Kako ističe predsjednik HSRM-a Franjo Lazar, ovakve priče ukazuju na dubinu problema s kojima se susreću te na koje svakodnevno nailaze članovi sindikata - ljudi koji su silom prilika bili primorani otići iz Hrvatske, kako bi sebi i članovima svojih obitelji osigurali najosnovniju egzistenciju.
- Dakle, mi ovdje ne govorimo o odluci kojoj je svrha pronalazak posla iz snova već joj je cilj najosnovnije i puko preživljavanje - poručio je Lazar.
