Ovog ljeta goste u Bilikumu, kafiću nasuprot sjedišta varaždinske policije, umjesto domaćih konobara ili konobarica, poslužuje Iryna Molchanova iz Ukrajine, kojoj se nedavno, nakon što joj je riješena boravišna i radna dozvola, pridružila i prijateljica Viktoriia Pisotska.
Na zadovoljstvo svih koji tu dolaze, reklo bi se, sudeći po reakcijama gostiju, koji, doduše, mogu osjetiti da ove mlade konobarice još nisu u potpunost svladale hrvatski jezik, ali se zato već dobro nose s našim posebnostima u ugostiteljstvu, kao što je priprema bambusa ili gemišta, mješavina pića za koje nisu čule prije nego što su došle u Hrvatsku, iako je Iryna već radila u stranoj zemlji.
- Prva inozemna zemlja u ko-joj sam radila bio je Jordan. Radila sam tamo tri mjeseca, i to na recepciji velikog hotela Kepinski, koji ima bazene, spa i dr. Bilo je tamo puno gostiju iz Rusije, tako da je, osim engleskog, trebalo zna-ti i ruski, što meni nije problem, veli nam Molchanova.Rad na blagajni u ugostiteljstvu, odnosno s novcem, nije joj problem, budući da je u Ukrajini završila fakultet za financije, odnosno računovodstvo.
- Da biste dobili posao u struci, trebate imati radno iskustvo, kojeg nisam imala. Zato u Ukrajini nisam,nažalost, uspijevala dobiti posao u struci, objašnjava nam Molchanova, dodajući da se do posla često dolazi preko poznanstva, a kada se posao i dobije plaće nisu velike: prosječno 200 eura, a stan stoji 100. No, ni u Hrvatskoj nisu uglavnom plaće velike pa nas je zanimalo zašto je došla tu, a ne neku drugu, zapadno europsku zemlju.
- U Hrvatsku sam zapravo došla zbog ljubavi. Upoznala dečka iz Varaždina, dok je bio na odmoru u Odesi. Došao je po mene u Jordan i doveo ovdje, veli nam Molchanova, koja se čuje sa svojima u Kremenčuku, ukrajinskom gradu četiri puta većim od Varaždina, gdje je otac i baka, dok majka radi u Italiji.
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
