Vrijeme je darivanja, lijepih želja i druženja, druženja sa svojim najmilijima i najdražima. Ništa od toga se meni neće dogoditi. Najmilije neću moći vidjeti niti se družiti s njima… Tako počinje svoju božićnu, ne baš toplu priču Željko Knapić, bivši atletičar, sudionik Olimpijskih igara 1980. godine te još uvijek hrvatski rekorder na 200, 400 metara i 4 x 100 m.
Nema ga, naravno, više na atletskim stazama. Zadnjih godina često se može vidjeti kako prosvjeduje ispred zgrade varaždinskog pravosuđa pa je tako bilo i ovih dana. Na travnjaku Radićeve ulice, koji je nekada koristio i za kampiranje pa i vezivanje lancima, zauzeo je ne zato što ne bi imao nikoga bližnjeg. Ne, ovaj vitalan 66-godišnjak ima suprugu i sina pa i unučice. Međutim, blagdanske dane neće provesti s njima jer su svi oni daleko, preko oceana, u Kanadi, a nisu se razišli, već su i dalje jako bliski i povezani, puni ljubavi.
Pa što se dogodilo? Sve je počelo prije 25 godina, kada je zapela Knapićeva poslovna karijera, kojoj se okrenuo nakon atletike. Zahvaljujući poznanstvima stečenim u sportu, uspio je dogovoriti otkup čak 430 tisuća kvadrata zemljišta na otoku Šipanu. No, trebao mu je novac za (daljnje) nposlovanje, a kako nije mogao dobiti kredit u banci, napravio je sudbonosan korak - ugovorio je pozajmicu od dva milijuna kuna od Zagorskih šuma, poduzeća Ivana Žaje, poznatom upravo po tome i vlasniku brojnog zemljišta koji je time stekao. Međutim, dobio je milijun kuna uz kamate koje su bile velike pa je teško otplaćivao rate i sa zakašnjenjem, a drugi dio ugovorene pozajmice nije nikada primio. Umjesto toga, Zagorske šume pokreću za dug od milijun kuna prodaju cjelokupnog založenog zemljišta na Šipanu preko ureda javne bilježnice, koja odbija zainteresirane kupce, pa zemljište na lokaciji Čempljesi pripada Žaji, ali ni kod njega ne ostaje dugo jer ga prodaje dalje Eurobenz, tvrtki u vlasništvu Svetimira Gadže i Olivera Beidenegla, i to isto za milijun kuna!?
Ni za sud, državno odvjetništvo pa čak ni za poreznu upravu na čelu s Ružicom Brčić u svemu ovom baš nije bilo sporno. Zahtjev za istragu zbog prijevare je, doduše, nepravomoćna prihvaćen, ali i pravomoćno odbačen, što je kod Knapića samo dodatno izazvalo, blago rečeno, nezadovoljstvo zbog kojeg i danas proziva državne odvjetnike, suce i Žaju, kojem je čak, jadan i iscrpljen, prijetio pa je završio u – zatvoru.
-Sutkinja me osudila na tri mjeseca bezuvjetnog zatvora, a nisam bio na raspravi, a niti sam imao odvjetnika! I to je zakonita presuda!? No, Županijski sud u Varaždinu je to potvrdio, kao i Ustavni sud, dok je Međunarodni sud za ljudska prava ustvrdio da nisam imao pravo na pošteno suđenje, ali sam zakasnio sa žalbom, veli Knapić.
Nakon što je ostao bez zemljišta na Šipanu, odnosno cjelokupnog životnog truda, on i njegova obitelj ostaju bez ičega.
-Puki siromasi. U takvoj bezizlaznoj situaciji, sin jedinac odlazi u Kanadu sa životnom suputnicom potraživši novi dom, pravedniji, pošteniji i moralniji od ovoga koji je ostavio iza sebe. Živeći normalnim životom, zajedno sa suprugom, dobio je troje djece koja sada imaju pet, tri i nepunu godinu dana, priča Knapić.
Uz njihovu pomoć, Knapićeva supruga je ovih dana otišla u Kanadu da konačno vidi svoju unučad, koju još nije vidjela uživo.
-Nevjerojatno se veselila tome, a istovremeno je bila tužna zbog toga što nisam mogao s njom. Naime, Kanada mi ne dopušta ulazak i pitanje hoće li mi ikada dopustiti zbog ta tri mjeseca u zatvora od prije petnaestak godina. Teško je u ove dane druženja s najmilijima biti odvojen od njih, sam i osamljen, tužno će Knapić, dodajući da je teško podnositi udarce za koje misli da nije kriv, posebno kada zbog njih ne može vidjeti unučad za koje se kaže da su najveća radost djeda i bake, istovremeno se pitajući hoće li ih ikada vidjeti, zagrliti i igrati se, a ako se čudo i dogodi, hoće li ga poznati i što im uopće reći…
,
