Vladimira Davidovića, zapovjednika nekadašnje vojarne Jalkovečke žrtve i mješovitog artiljerijskog puka JNA unutar te bivše varaždinske vojarne na čijem je području danas uglavnom POS naselje, zagrebački je Županijski sud u ponovljenom postupku oslobodio optužbe da bi počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Ovog nekadašnjeg časnika bivše JNA teretilo se da je, kršeći pravilna međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u Varaždinu 1991. godine, naredio napad bez izbora cilja, uslijed čega se pogađalo i ubijalo civilno stanovništvo, odnosno protuzakonito i samovoljno uništavala se u velikim razmjerima imovina, što nije bilo opravdano vojnim potrebama. Točnije, Davidovića se teretilo da je u Varaždinu između 15. i 22. rujna 1991., odnosno tijekom oružanog sukoba između JNA i oružanih snaga RH, a protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, naređivao podčinjenima borbena djelovanja nasumice po civilnim objektima i civilnim osobama u gradu. Tako je, nakon primitka naredbe za borbeno djelovanje od Vlade Trifunovića, zapovjednika varaždinskog korpusa JNA, kao komandant vojarne "Jalkovečke žrtve" u Križanićevoj ulici u Varaždinu od 17. do 19. rujna 1991. izdao naređenja temeljem kojeg je iz minobacača kalibra 120 mm i 60 mm i 4 BOV-a ispaljen veći neutvrđen broj granata po civilnim, poslovnim i gospodarskim objektima u Varaždinu posljedica kojih borbenih djelovanja je materijalna šteta na civilnim, poslovnim i gospodarskim objektima u iznosu od najmanje 617.260.000 dinara,
O tome kako su izgledali varaždinski dani rata, neposredno pred izricanje presude govorio je svjedok Ivan Rukljić, nekadašnji zapovjednik obrane Grada Varaždina.
-Projektili su ispucavani po Varaždinu, no ne znam detalje jer nisam bio niti na prvoj liniji obrane prema toj vojarni. Mislim da nije ispaljeno iz te vojarne više od 100 projektila jer za tako nešto nisu imali niti vremena s obzirom na to da se je ta vojarna predala 19. rujna. Ovo se odnosi na minobacačke projektile a iz ručnog naoružanja je ispaljeno sigurno preko 1000 metaka. Znam da su u vojarni imali minobacače od 120 mm, to sam vidio a što se tiče minobacača od 60 mm smatram to zanemarivim jer je to oružje malog dometa, no s druge strane, oni su iz vojarne djelovali na kratki domet zato jer su se pripadnici policije i narodne zaštite nalazili u ulicama uz samu vojarnu. Ne znam niti kakve su posljedice ispaljivanja tih projektila, a što se tiče ljudskih žrtava, bila je jedna žrtva i to dragovoljac koji je poginuo pogođen streljivom iz protuavionskog topa kod južne ograde vojarne, rekao je Rukljić.
Davidovića, kako je dodao Rukljić, poznaje jer je bio oficir JNA 35 godina koji je 1988./89. otišao u mirovinu, a prije toga je 4 do 5 godina poznavao Davidovića jer smo bili u istoj vojarni u kojoj sam je bio zapovjednik VI teritorijalne partizanske brigade.
-Radili smo u istoj zgradi. Znam da je bio jedan od obrazovanijih oficira JNA i u našim razgovorima mi je rekao da on nije vojnik već andragog, osoba koja se bavi obrazovanje odraslih, rekao je Rukljić,
Posebno je naglasio da je dobro što je u ovo vrijeme zapovjednik bio upravo Trifunović jer je Varaždin prošao s bitno manjim razaranjima i žrtvama, nego što bi to bilo da je ostao stari zapovjednik tog korpusa Jevrem Cokić, koji je otvoreno mrzio Hrvate i to govorio i pokazivao.
-Što se tiče predaje vojarne, nemam neposrednih saznanja, već znam ono što sam čuo od zapovjednika Roda Danka Bunića. Naime, on je od mene tražio odobrenje za napad na vojarnu sa čim sam otezao jer su bili u tijeku pregovori o predaji vojarne, no na kraju sam odobrio napad jer bi ga ta postrojba ionako sama i izvela, rekao je Rukljić te napomenuo da nitko drugi osim Davidovića u vojarni Jalkovečke žrtve nije imao ovlasti za izdati zapovijed za otvaranje vatre iz minobacača po Varaždinu.
Do predaje, kako je dodao, došlo bi ranije jer je shvatio da je u bezizlazno situaciji, odnosno da se ne ide oružjem protiv vlastitog naroda.
-Do predaje bi došlo ranije, ali su Davidoviću prijetili njegovi oficiri, posebno znam za Milana Ninkovića koji je po specijalnosti unutar JNA bio vezist, ali je imao velike ovlasti i imao posebne ovlasti od zapovjedništva JNA u Beogradu. Kasnije smo kada smo ušli u vojarnu pronašli osobni dnevnik od tog Ninkovića iz kojeg je bilo vidljivo da je putem sredstava veze komunicirao sa svim garnizonima u RH i sa nekim u BIH, rekao je Rukljić te napomenuo da je u vojarni kod Davidovića bio zanemariv broj vojnika JNA koji se nisu htjeli predati, dok je u vojarni kod Popova takvih bilo 20 posto.
U svom završnom govoru zamjenik Županijskog državnog odvjetništva ustvrdio je da u ponovljenom postupku nisu utvrđene činjenice koje bi dovele u sumnju već utvrđene činjenice koje su navedene u pravomoćnoj presudi u postupku koji je prethodio.
-Smatram kaznenu odgovornost Vladimira Davidovića nespornom te predlažem da sud donese presudu kojom se održava na snazi pravomoćna presuda Županijskog suda u Varaždinu, rekao je tužitelj.
U svom završnom govoru branitelj okrivljenika naveo je da smatra kako su u ponovljenom postupku utvrđene drugačije činjenice od onih koje su utvrđene u prethodnom postupku.
-Optužnica nije niti zakonita niti pravedna te činjenični opis ne sadrži blanketne norme kako je to opisano, rekao je branitelj, pozivajući se na obrazloženje odluke VSRH broj Kž 213/2001 prema kojoj u činjeničnom opisu moraju biti navedene odredbe međunarodnog prava.
Naveo je da je u ovoj optužnici navedena Konvencija za zaštitu građanskih osoba u vrijeme rata, ali ukazao na to da se do 8. listopada 1991. sukobi na teritoriju RH trebaju okarakterizirati kao nemeđunarodni sukob.
-Spomenuta konvencija tako nešto samo u malom dijelu regulira odredbom čl. 3 a smatram da je u činjenični opis trebalo uvesti i Protokol II iz 1977., rekao je branitelj, naglašavajući da ni svjedoci svojim iskazima ne potkrjepljuju optužbu budući da konačno, kako navodi svjedok Rukljić, iz borbenih oklopnih vozila se ne ispaljuju granate već projektili, dok iz iskaza svjedoka Streleca proizlazi da u toj vojarni nije bilo minobacača kalibra 120 mm, koje svjedok Rukljić nije niti vidio tamo.
