Povodom državnog praznika Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, Vesna Škare Ožbolt se osvrnula na svom Facebook profilu s par misli. Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
"Po završetku mirne reintegracije Podunavlja 1998., bivša britanska premijerka, Margareth Thatcher posjetila je Vukovar. O svojem susretu s razorenim gradom u svojoj knjizi „Državničko umijeće“ napisala je slijedeće:
"Za svakog bi čovjeka bilo korisno, a za političke vođe ponajviše, da se barem jednom u životu suoči s materijalnom stvarnošću zla. Znamo – ili bismo barem trebali znati – da zlo postoji. No tek kad ga možemo vidjeti, opipati i omirisati, zlo poprima stvaran lik, da ga čovjek nikad ne može zaboraviti."
Madleine Albright, državna tajnica u vrijeme Billa Clintona kada je prvi puta posjetila Ovčaru, zgrožena i potpuno potresena kad je na odlagalištu smeća, tik ispod površine zemlje ugledala dijelove ljudskih kostiju od preko 200 posmrtnih ostataka neki članovi mjesne srpske vlasti na njezino zgražanje jednostavno su odgovorili da „ne razumije povijest regije“.
Ali, da ta teza inače itekako stoji jer mnogi visokopozicionirani igrači međunarodne zajednice uistinu nisu razumjeli povijest, ili se nisu niti trudili. No, ima nešto što su - bez obzira mislili oni da se ovdje radi o „starim povijesnim mržnjama“, neriješenim računima – svi odmah prepoznali: zlo. U njegovom najopscenijem obliku. Jer ono u Vukovaru, na Ovčari, ali i u Škabrnji, Lovasu, Voćinu, Kijevu, Dubrovniku….to nije bio „samo“ rat. To je bila, kao što Pascal Bruckner, u svojem eseju Babilonska vrtoglavica iz 2005., kaže:“ Mržnja prema gradovima, jasna je stvar, takva kakvu su je manifestirali Crveni Kmeri ili srpska vojska pri razaranju Vukovara, pri opsadi Dubrovnika i Sarajeva, mržnja je divljaka, primitivaca prema svemu što je uljudnost, profinjenost, i ljepota.“
Vukovar je prvi grad od 2. svjetskog rata koji je potpuno razoren u silovitim napadima JNA. Zbog toga je i postao simbol uništenja i groznih zločina u samom gradu i na Ovčari. Grad je ugraviran u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda kao simbol patnje i boli i svaki građanin koji nikad tamo nije bio, na spomen Vukovara ima pred očima onu strašnu sliku izbjeglica koje vojnici u JNA uniformama guraju puškama dok se s plastičnim vrećicama u rukama, jedva kreću kroz ulice razorenog grada, svaki građanin sjeća se pijanih vojnika JNA i pripadnika drugih paramilitarnih grupa koji su , staklenih očiju, sa zapuštenom bradom i u prljavim vojničkim odorama, urlali po ulicama grada: „Slobo šalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“.
Vukovar je jedini grad u RH koji je, tijekom rata, doslovce ubijen, toliko da je čak i Peter Galbraight, tada veleposlanik u Republici Hrvatskoj - a koji je inače, jako inzistirao na multikulturalnosti i etničkom „miksu“ po uzoru na SAD – bio do te mjere zaprepašten razmjerima destrukcije da je, po povratku u Zagreb, javno izjavio kako je " uništenje Vukovara ratni zločin najvišeg stupnja" i da je njemu, kao čovjeku, "ideja da vojska ide sustavno uništavati jedan grad naprosto nepojmljiva“.
Mnogi hrvatski građani srpske nacionalnosti možda niti ne znaju da je Hrvatska Srbiji pružala ruku pomirbe čak i u vrijeme dok je JNA rušila Vukovar; konkretno, dana 14. studenoga 1991., predsjednik Tuđman na sastanku u Uredu Predsjednika, zabrinut zbog sporadičnih ekstremnih ponašanja s hrvatske strane, odlučno je rekao da će se suprotstaviti svima onima koji govore „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj.“
Mnogi ne znaju niti to da je predsjednik Tuđman već kod donošenja prvog Zakona o oprostu od kaznenog progona i postupka od 25. rujna 1992. naredio obustavljanje postupka protiv 150 Srba, zbog oružane pobune protiv Hrvatske.
Zato mislim da treba podsjećati hrvatske građane svih nacionalnosti na važnost i veličinu geste koju je učinio predsjednik Tuđman - a s njim i sve hrvatske žrtve - pruživši ruku pomirenja, a sve kako bi se rat okončao mirnim putem te da ne bude više mrtvih ni s „naše“ ni s „njihove“ strane.
To je nešto što bi posebno trebalo učiti mlađe generacije to je zadaća njihovih obitelji. Ali i hrvatskih političara želimo li da sav trud uložen u mirnu reintegraciju Podunavlja ne bude bačen u vjetar. Zbog dubine strahota koje su zadesile Vukovar proces mirne integracije još uvijek traje, on se gradi svakim danom i za njegov uspjeh odgovorni su svi građani ovog grada, i Hrvati i srpska nacionalna manjina. Svaki neprimjereni eksces, s koje god strane dolazio, samo će usporiti revitalizaciju ovoga grada, i onu emotivnu i onu ekonomsku."
