Krizni štab, koji je ustrojen 9. rujna 1991, uz prethodni krizni stožer te Savjet za narodnu obranu osnovan u svibnju iste godine, bio je ključno tijelo za pripremu i vođenje obane tijekom 1991.godine na području tadašnje Općine Varaždin. Na čelu kriznog stožera osnovanog u kolovozu bio je mr. Stjepan Adanić, predsjednik SO Varaždin, dok je tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća SO Varaždin Čedomil Cesarec vodio drugi Krizni štab, koji je imao i posebna tijela. Među njima bila je i Komisija za pregovore, koju je vodio mr. Mirko Ramušćak.
O čemo se (ni)je pregovoralo
- Bilo je tri četiri susreta s pregovaračima JNA. Mi smo tražili prestanak razaranja grada, a oni deblokadui vojarni. Na prve pregovore išao sam k generalu Vladimiru Trifinoviću u komandu 32. korpusa JNA u Milčetićevoj ulici, i to zajedno s Milanom Lackovićem i Ivanom Bakarićem, koji su bili članovi Kriznog stožera Općine Varaždin. Rekli smo im da će vojarne dobiti i struju i vodu, ali prvo moraju prestati bombardirati Varaždin. To je bio prvi i osnovni uvjet za bilo kakav daljnji razgovor, prisjeća se Ramušćak, naglašavajući da tijekom pregovora nisu spominjali predaju JNA, ali su jasno rekli kako bi bilo najbolje da JNA mirno napusti Varaždin, što Trifunović nije htio ni čuti, dok su ostali šutjeli.
Od svih pregovaračkih susreta, ključnim drži zadnji od 21. rujna, dan nakon pada skladišta Banjščina, koji je bio prvi i zadnju izvan komande 32. korpusa JNA.
Vrijeme je za ultimatum
- U tadašnjem ribljem restoranu na Varaždin bregu našli smo se na ručku. I tada smo predstavnicima JNA, koje smo dovezli svojim vozilima, ukazivali da je za njih najbolje da se predaju jer smo ih opkolili. Tada se dogodilo nešto neočekivano. Dva predstavnika JNA htjela su nam se predati, jedan iz Slovenije, drugi iz Srbije. Tako je potpukovnik otišao do šanka i rekao mi da se ne želi više vraćati u vojarnu pa neka ga odmah uhitimo. To sam odbio, ali sam mu obećao pomoć kod odlaska iz JNA u Sloveniju, ukoliko iskreno odgovori kakvo je ozračje kod njih, posebice što misle časnici. Rekao je da bi se većina časnika predala, ali ne i Trifunović, koji bi se borio do kraja. Za mene je to bila neprocjenjiva informacija jer sam zaključio da je došlo vrijeme za ozbiljan pritisak na JNA, odnosno prestanak pregovora, kojima je JNA kupovala vrijeme do trenutka kada bi mogla napustiti grad s oružjem, veli čelnik Komisija za pregovore.
Ramušćak objašnjava i zašto su neki htjeli napustiti JNA.
- Nisu vidjeli smisao napada na grad i ljude, a pad vojnih objekata utjecao je sigurno na njihov moral. Pregovarače se posebno dojmio prolazak kolone kamiona s našim vojnicima, koje kao da je bog poslao kraj restorana baš tog 21. rujna. Uz to, telefonskim razgovorom s Davidovičem, zapovjednikom vojarne Jalkovečke žrtve, dokazali smo im da nije ubijen ni on niti itko od vojnika, kako su mislili. Štoviše, tijekom povratka u Varaždin, došli smo s pregovaračima do te vojarne u Križenićevoj ulici u kojoj su našli i svoje osobne stvari, koje nisu stigli uzeti kada su je napuštali, prisjeća se Ramušćak.
I danas dobro pamti što je bilo po povratku u Krizni štab.
- Rekao sam predsjedniku Kriznog štaba da su pregovarači JNA bili jako iznenađeni kad su vidjeli kolonu naših dobro naoružanih vojnika, kao i da je moral u JNA na nuli te je vrijeme za ultimatum o predaji, imajući na umu da bi se JNA mogla izvući. Iste večeri održan je sastanak Kriznog štaba tijekom kojeg sam napisao ultimatum. Pomagao mi je Lacković, koji je ultimatum pročitao u nedjelju rano ujutro Trifunovoću, a Popovu Cesarec, koji je nakon toga otišao s Radimirom Čačićem dogovarati uvjete odlaska, veli Ramušćak, koji je o pregovorima napisao i predao izvješće.
