Štrajk u osnovnim i srednjim školama ušao je u šesti tjedan. U ovom, najdužem štrajku u povijesti hrvatskog školstva, škole iz Varaždinske županije dosad su izgubile pet nastavnih dana, a ovog će utorka i šesti. Posljednji, peti dan bio je prošla srijeda, kada je, usporedno s općim štrajkom, održan prosvjed na Markovom trgu u Zagrebu na kojem je bilo 400-ak članova Sindikata hrvatskih učitelja i Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama iz Varaždinske županije.
Iako u sindikatima tvrde da nema posustajanja među članstvom i odustajanja od zahtjeva za povećanjem koeficijenata od 6,11 posto, dio javnosti, pa i roditelja, pita se sve više jesu li zahtjevi prosvjetara opravdani s obzirom na njihov rad.
Više posla
Što rade i odmaraju li se doista tri mjeseca ljeti, razgovarali smo s učiteljicom hrvatskog jezika iz jedne varaždinske osnovne škole.
- Najviše me smeta što svoje zanimanje moramo braniti pred javnošću. “Nemojte im platiti štrajk”, “Oni ništa ne rade”, “Oni idu u 11.45 sati iz škole”, “Treba maknuti neradnike iz škole”, “Oni samo sjede u zbornici i piju kavu”... Naše društvo je strašno! S jedne strane od nas se traži da budemo kreativni i potičemo najbolje u djeci jer mi smo ti, koji stvaramo buduće liječnike, mehaničare, menadžere, predsjednike i premijere, a s druge strane borimo se sa zastarjelim mišljenima poput one “što im fali, tri mjeseca su na godišnjem”. Naš godišnji odmor je od 28 do 30 dana i ne možemo ga koristiti kad želimo, već se moramo prilagođavati praznicima. Zapravo je to vrijeme kad smo slobodni najgore za ljetovanje jer su cijene smještaja najveće - veli.
Nastavnici godišnji odmor koriste između 15. srpnja do 15. kolovoza, a sve ostale dane nakon završetka nastave i prije početka nove školske godine svaki su dan u školi, iako, priznaje naša sugovornica, to nije uvijek osam sati dnevno.
- Nakon nastave ispisujemo svjedodžbe, održavaju se sjednice i sređuje administracija, a nakon 15. kolovoza traju pripreme za novu školsku godinu, izrađuju se planovi rada, godišnji planovi i održavaju uvodne sjednice, razredna vijeća te dogovori oko projekata – objašnjava.
Navodi kako su se u odnosu na prije 17 godina, kada je počela raditi u školi,obaveze nastavnika povećale, a sa “Školom za život” administracije je sve više. Tvrdnje da u školama ima neradnika smatra neutemeljenim.
- Vremena su se promijenila. Ne vjerujem da danas postoje nastavnici koji su tromi jer to djeca ne dopuštaju. Promijenile su se generacije i učenici žele i traže više, a naša dužnost je da im to i osiguramo – naglašava.
Posao nastavnika je, ističe, puno više od pet ili šest sati rada na satovima s učenicima u školi.
- Meni moj posao nitko ne može platiiti. Popodnevno rezanje papirića za sutrašnju priredbu, stvaranje društvenih igara iz lektire kako bi djeci na satu bilo kreativno i zabavno, razmišljanje o tome kako ću za tri dana pripremiti i prezentirati projekt, pristupiti učeniku. Nitko me ne pita koliko sam sati provela kod kuće za računalom na pripremama jer “Škola za život” traži od nastavnika da učenicima organiziraju inovativnu i modernu nastavu. To nije moguće bez kvalitetnih priprema, a za njih nije dovoljno pola sata dnevno. Ako sama radim prezentacije i listiće, to iziskuje još i više vremena. Moj posao ne prestaje kada odem iz škole – ukazuje sugovornica.
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
