Naime, pitanje u ovoj gorućoj temi jest što se može događati na sudovima u procesuiranju ovog novog kaznenog djela, koje je premijer najavio kada su se u medijima počele objavljivati poruke s njegovim inicijalima, iscurile iz slučajeva Josipe Rimac i Gabrijele Žalac, piše portal N1.
N1: Zašto nam je važan kontekst donošenja izmjena kaznenog zakona u ovom dijelu koji se odnosi tzv. curenje informacija?
KOS: Svaka izmjena zakona koja se donosi se odvija u nekom određenom kontekstu pa je moguće prepoznati i razlog konteksta izmjena ovog zakona. Kad se govori o curenju informacija, to nije od pamtivijeka prisutno na ovim prostorima. Sudovi su bili dosta kruti. Osobno, mislim da javnost mora znati što se događa u sudskim postupcima i da sud mora biti transparentan kako bi se dobio pravi odraz onoga što se događa na sudu. U jednom trenutku, u medijima su se počele pojavljivati informacije koje su bile, u pravilu, na štetu okrivljenika.
Dakle, isključeno je da bi branitelji bili oni koji bi servisirali medije, isključeni su i sudovi. Ostale su one druge stranke u postupku, državni odvjetnici ili policija. Svi ćete se sjetiti javnih uhićenja. Otkud novinarima informacije da će doći do uhićenja pa se pred njenom kućom stvore novinari? To je apsolutno štetno. Kad bi danas razgovarali s ijednim sucem, mislim da nitko ne bi bio zagovornik toga da ono bude u medijima jer svi žele da suđenje bude prepušteno njima. Međutim, kad se pojavio problem curenja informacija, moglo se lako detektirati otkuda cure.
Što su poduzele institucije unutar kojih se sumnjalo da cure informacije? Apsolutno ništa. Što je poduzela država da zadrži presumpciju nevinosti tih okrivljenika? Apsolutno ništa. Bio je optužen jedan policajac koji je objavio fotografije iz jedne pretrage jer je bio fasciniran činjenicom što je pronašao. To je djelo završilo oslobađajućom presudom, i u prvom i drugom stupnju, da bi ga se do kraja označilo kao “persona non grata”, stavljeno mu je jedno kazneno djelo na teret, jedna penkala koja može služiti kao pištolj. On je policajac, ima arsenal oružja na raspolaganju. Sud ga je oslobodio i za to.
Dolazimo do zadnjeg primjera, kad se država postavila na zadnje noge i rekla da to treba spriječiti. U kojem trenutku? Kad su se pojavile prepiske i telefonski razgovori dvije okrivljenice, koje su bile visoke državne dužnosice i spomenule da će se obratiti osobi inicijala AP, što koincidira s inicijalima premijera. Na prvu je on rekao da se ništa ne može, ali onda je uslijedila žestoka reakcija te se pozvalo na zaštitu onoga koji se spominje, ne i okrivljenika. Kad se govori o visokim državnim dužnosnicima ili dužnosnicima lokalne vlasti, notorno imaju smanjen prag zaštite svoje osobnosti.
Javnost mora znati tko su i što su, kako bi se mogla opredijeliti na izborima koji slijede. Prešućivanje njihovih eventualnih nepodopština ili nečega gdje im se netko obraća, a ne reagiraju pred institucijama države s prezentacijom onoga što se od njih traži, je apsolutno negativno. Javnost to treba znati. I, ovdje se ne radi o tome ima li tko ljubavnicu i koje je spolne orijentacije, to je druga vrsta privatnosti. Ovdje se radi o prezentaciji postupanja visokih državnih dužnosnika i javnost o tome mora znati. Da se kroz transkripte spominjalo suce koji primaju mito, javnost o tome ima pravo znati. Još bi bilo čudnije da država ništa ne poduzme. Kad gledamo konkretnu normu i kako je napisana, premijer je dobro rekao, u tome ne pišu novinari. Spominje se sve osobe koje su uključene u postupak, ali nema novinara, što je točno. No, to može proći kod onih koji nemaju pravnu naobrazbu. Tko ima, zna da počinitelj može biti počinitelj ili sudionik, a sudionik može biti poticatelj i pomagač. To je načelna mogućnost počinjenja kaznenog djela. Iako ovdje nema pomagača i poticatelja, teoretski postoji mogućnost da se i njih optuži. Što bi bilo s novinarom koji bi došao kod odvjetnika i rekao da mu se pruži tražena informacija, koju dobije. To je poticanje na kazneno djelo. Branitelji ne mogu sami do informiranja javnosti, to mogu samo preko novinara. Teško je na ovaj način zaobići novinare.
Pazite, i inače je bilo u praksi i životu Republike Hrvatske, kad je javnost saznavala za određena devijantna ponašanja ne aktivnošću samog pojedinca koji je to otkrio. Ankica Lepej je bila bankovni službenik i nije ona koja je izašla van i s Trga bana Jelačića objavila informacije, dala ih je medijima. Postojao je dovoljan senzibilitet da se to okarakterizira kao javni interes. U ovom trenutku, apsolutno bi trebalo postavljati pitanje javnog interesa. Zakonodavac, tamo gdje je to htio, kod odavanja poslovne tajne i nekih djela, izrijekom je uključio dio “… ako je djelo učinjeno u javnom interese, nema kaznene odgovornosti”, no ovdje to nije napravio. Norma je, naizgled, sa svjetlim idejama napisana, ali, objektivno, bojim se da krije nešto posve drugo. Meni ona djeluje… Na posljednjem okruglom stolu me gospodin Zovko me pitao može li se norma protumačiti kao pucanj u potiljak novinarstvu. Ne, jer je to krnja norma, prijetnja praznom puškom. Ova puška je prazna.
N1: Premijer kaže da živimo u situaciji gdje se namjerno i s ciljem uzimaju informacije kako bi se učinila politička šteta, a onda suci pod dojmom te kreirane političke slike lupaju presude.
KOS: To je posve pogrešno. Notorna je istina da svako servisiranje novinara određenim informacijama, ima određeni cilj. Ako nudim informacije koje ne dajem drugima i faza postupka je nejavna, imam svoj cilj. U pravilu, taj cilj je bio da se stigmatizira okrivljenika. Svega je jedan slučaj koji je bio u interesu okrivljenika. Da li su nakon toga suci oni koji samo lupaju presude? Ne. Suci donose presude temeljem Ustava, zakona i znanja, ne temeljem onoga što želi javnost.
N1: Što smo imali dosad u zakonu od instrumenata za zaštititi slučajeve curenja informacija. Je li se po postojećem zakonodavstvu moglo sankcionirati ono što se događa?
KOS: Prva stvar koju bih istaknuo, mi smo u Zakonu o kaznenom postupku iz 2008. imali propisanu “tajnu istragu”. Nakon toga je pred Ustavnim sudom vođen postupak za ocjenu cijelog niza odredaba koji se tiču tog zakona, ali nije izrijekom spomenuta norma koja problematizira i “tajnost istrage”, ali je u svojoj odluci Ustavni sud rekao nešto što se iz njegove odluke može iščitati, da je nedopustivo imati tajne istrage jer se one mogu voditi protiv nekoga tko to ne zna pa nema priliku braniti se. To je potom izmjenjeno i istraga je određena nejavnom. Dugo vremena je u doktrini kaznenog prava i postupanja bila uvriježena distinkcija između tajnosti i nejavnosti. Kad je tijelo koje vodi postupak htjelo da nešto bude tajno, prije je postojala je mogućnost, a i danas, proglasiti taj dio tajnim. Nejavnost je nešto što isključuje mogućnost da osobe koje nisu prozvane, prisustvuju provođenju radnje. Dakle, osobe koje dođu do tih podataka, nisu slobodni dilati te podatke, ali dosad nismo imali instrument koji bi takav postupak sankcionirao kao kazneno djelo. Postojao je stegovni postupak unutar institucija iz kojih su curile informacije. Ali, postoji samo jedan takav slučaj, spomenutog policajca.
N1: Rekli ste da je norma krnja i da na neki način predstavlja prijetnju. Kako bi to u provedbenom dijelu moglo izgledati, primjerice, mogu li se ikako odrediti mjere tajnog nadzora nad novinarima zbog sumnje u kršenje Članka 307.a?
KOS: Zato sam rekao da je to prijetnja praznom puškom. Nema nijedne tajnih mjera da bi se utvrdilo tko, kada i kako servisira novinare. S druge strane, zakonodavac jednako tako govori, kad se govori o predmetu koji bi mogao poslužiti za utvrđivanje krivnje neke osobe, predviđa mogućnost da se od trećih osoba zatraži izuzimanje određenih predmeta. Od svih, osim osobe koja je sama okrivljena, i izrijekom, novinara. Dakle, novinar je jednako tako onaj od koga ne može doći… Kad bi došli do posjeda mobitela novinara tijekom pretrage nekog drugog prostora, koji je bio dopušten, onda zakon kaže da je mogućnosto oduzimanja takvih predmeta isključena, osim ako se radi o pomagaču nekog kaznenog djela. Primjerice, da se radi o terorizmu. U ovoj sferi, kako tumačim ovu normu, zasad. Zato, doista, norma ostaje za osobe koje su u njoj navedene, ne i za novinare. S obzirom na iskustva od ranije, to je mrtva norma.
N1: Znači, niti će novinari biti pod mjerama tajnog nadzora, niti će im se oduzimati bilo što od sredstava za rad? Ono što ostaje kao opasnost jest eventualna prijava za poticanje drugih sudionika na počinjenje kaznenog djela?
KOS: Da, moguća je prijava. Može li netko prijavljen biti izvrgnut stigmatizaciji obveze dolaska i postupka? Moguće je, ali bez ozbiljnijih posljedica.
N1: Pozivi i dovođenje na obavezni razgovor?
KOS: Vi ste obavezni odazvati se, ali jednom kad dođete na obavijesni razgovor kao osumnjičenik i kažete da nemate namjeru išta iskazivati, više vas se nema pravo pozivati.
N1: Izvršna vlast govori o istoj ili sličnoj praksi u većini zemalja članica Vijeća Europe, je li to baš tako, u čemu je razlika?
KOS: Izvršna vlast u institucionalnom obrazloženju prijedloga nacrta ovog zakona nije ništa rekla o komparativnom pregledu. A onda premijeru možemo vjerovati ili ne vjerovati.
N1: Ono što ostaje za zaključiti, je li nam ovo korak unatrag, kad govorimo o novinarskim slobodama, javnosti procesa i demokraciji, na kraju krajeva?
KOS: Moja ocjena je da novinari u sudskim postupcima imaju izuzetno važnu funkciju. Svjestan sam činjenice da su često oni oblik i sredstvo manipulacije, često lažnih objeda. Sam sam bio žrtva netočnih informacija o mom radu, do trenutka kad to nije službeno demantirano s mjesta na kojem sam radio. Unatoč tome, njihov značaj je prevelik jer bez novinara vi kao najšira javnost ne možete znati što se događa u visokim, zlatnim kulama. Novinari imaju mogućnost ulaska u njih, čuti i vidjeti što se događa pa o tome informirati javnost. Naravno, uvjet je etično novinarstvo, ali o tome će morati brinuti novinarski ceh unutar svoje sredine, da profit ne bude jedini motiv.
N1: Sumnjate da će izmjene zakona biti izglasane?
KOS: Kad gledam ovako, to nije jedina izmjena, ima i drugih. Ona koja je izazvala jednaku buru u javnosti, jest pitanje femicida. Ne mogu shvatiti da bi si zakonodavac mogao dozvoliti izglasati takvu normu i da nakon toga isprovocira Ustavni sud, povodom neke ustavne tužbe, za ukidanje te norme. Ravnopravnost među spolovima je tekovina Ustava, europske konvencije i svih mogućih institucija koje štite na jednak način sve osobe koje ne rade nikakvu diskriminaciju. Imali smo kazneno djelo ubojstva djeteta i pod sugestijom Ustavnog suda je to maknuto jer sama činjenica da je netko dijete ne može biti kvalifikatorno obilježje već moraju biti neke posebne okolnosti. Ovdje je dovoljno da to bude žena, bliska žena, što je apsurd. Imamo zlostavljanje, ali ovdje ne mora biti ni to. Jedan počinitelj ubije majku, jedan oca, a nisu bili zlostavljani, samo su bliske osobe. Ovaj koji je ubio majku može biti osuđen na zatvor od 40 godina, a ovaj koji je ubio oca 20 godina. To su neki apsurdi koji teško mogu proći, rekao je suda Kos za N1.
