Mirjana Dučakijević istaknuta je djelatnica u području kulture koja je nedavno otišla u zasluženu mirovinu. Kao muzejska savjetnica radila je u Gradskome muzeju Varaždin. Autorica je nedavno zatvorene izložbe “Hommage a Miljenko Stančić”, kojom je obilježena 90. godišnjica rođenja i 40. godišnjica smrti slikara.
– Ovom se izložbom na neki način opraštam od posjetitelja – rekla je na otvorenju.
Mirjana Dučakijević još se kao osnovnoškolka iz moslavačkoga kraja preselila u Varaždin, gdje su joj roditelji dobili radno mjesto. Srednju školu završila je u Varaždinu, a studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Galeriji starih i novih majstora u Varaždinu počela je raditi 1986. godine kao kustos. Intenzivno se bavila slikarstvom i grafikom 17. i 18. stoljeća. Postavila je brojne izložbe s tom tematikom, a nastavila je i suradnju sa srednjim školama i upoznavanje učenika s građom.
Sve je to bio dobar povod da porazgovaramo s Mirjanom Dučakijević o njezinom radu, ali i prilika da iz prve ruke doznamo kakav je danas status Miljenka Stančića u svijetu umjetnosti.
Nedavno ste otišli u zasluženu mirovinu. Kada pogledate unatrag, u sve te godine bavljenja muzejskom djelatnošću, kako se osjećate?
Sve te godine prošle su vrlo brzo. Čini mi se da sam jučer počela svoju kustosku avanturu. Ovaj posao pun je uzbuđenja. Naravno, na fakultetu nisam mogla sve doznati o poslu i situacijama u kojima ću se u radnom vijeku naći. Danas sam iskreno zadovoljna. Ponajviše zbog toga što sam kroz godine rada potvrdila da je ljubav prema ljudima s kojima sam dolazila u kontakt i vrlo uspješna suradnja s njima bila uzbudljiva i zanosna. Osobito su me veselili kontakti s umjetnicima, čija sam djela prezentirala javnosti na potpuno svoj osebujan način. Zadovoljstvo umjetnika mojim pristupom prezentaciji njihovih djela i publike koja ih je vidjela bilo je na obostrano zadovoljstvo.
Koje su Vam najljepše godine rada, možete li s javnošću podijeliti neke drage trenutke, izložbe, događaje...?
Toga je zaista puno! Ogromno je zadovoljstvo pokrenuti restauraciju slika. Puno je bilo tih trenutaka kada su se slike vraćale iz Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Zagrebu, kao nove. Neke su prije odlaska na restauraciju izgledale doslovno – nepopravljivo. Nakon što ih ugledate u njihovome novom svjetlu, divite se virtuoznosti restauratorske struke i neizmjerno ste sretni. Taj trenutak sreće u struci ne može vam zamijeniti ništa drugo. Sretna sam, da usput kažem, kada sama osjetim da sam nešto dobro napravila. Nikad nisam padala na hvalu i laskanja drugih. Upoznala sam puno velikih hrvatskih umjetnika: Z. Pricu, E. Murtića, I. Lovrenčića, V. Svečnjaka, B. Ružića, D. Džamonju, N. Kavurić-Kurtović i mnoge druge. Divno je bilo nedavno upoznati i velikog književnika Luku Paljetka i s njim i njegovom suprugom družiti se u mom domu. Poslije skromne večere poželio je da moja obitelj zajedno s njime otpjeva, ni manje ni više, nego „Internacionalu“. To je bilo za mene jako dirljivo. Često sam tijekom svojeg rada doživljavala da sam bila jako obuzeta takvim snažnim individualnostima (kakva je većina umjetnika) i poslije otvorenja izložbe, tako da nisam mogla ni zaspati koliko sam bila zadivljena njihovom pojavom. Toliko je tu bilo posebnosti koja stvara umjetnost. Umjetnost je snaga koja obuzima sve velike umjetnike i oni su po svemu potpuno samosvojni i interesantni.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Varaždinskih vijesti
