Vojni vrh Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) uz potporu srbijanskog političkog vodstva 19. rujna 1991. pokrenuo je napadnu vojnu operaciju kojoj je cilj bio razbiti i pokoriti Hrvatsku, smijeniti legalno izabranu vlast Republike Hrvatske i vojno poraziti oružane snage novostvorene hrvatske države. Strateški plan JNA o slamanju Hrvatske za petnaest dana doživio je krah i može se svrstati u najgore vojne promašaje u drugoj polovici 20. stoljeća.
Na početku Domovinskog rata dva događaja u rujnu 1991. imala su presudni utjecaj za obranu Hrvatske. Prvi, je zauzimanje vojnih skladišta opreme s teškim naoružanjem 32. korpusa (varaždinskog) JNA.,drugi, raspad 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije (1. pgmd), JNA, poznatije kao Titova divizijaizmeđu Ilače i Tovarnika.
Strateški plan JNA za poraz Hrvatske
Prema strateškom planu JNA je planirala Hrvatsku napasti na nekoliko ključnih smjerova i prinuditi je na kapitulaciju. Glavni napor u pohodu na Hrvatsku u jesen 1991. JNA je usmjerila na Slavoniju. Vojno zapovjedništvo JNA u Beogradu odlučilo je s dvije velike vojne grupacije napasti istočnu Slavoniju s teritorija Srbije. Novosadska vojna grupacija napala je podravskim smjerom, a 1. elitna gardijska mehanizirana divizija poznatija kao Titova divizijanapala je posavskim smjerom. Zadaća ovih snaga JNA bila je spojiti se sa snagama 5. korpusa (banjalučki) JNA u zapadnoj Slavoniji, produžiti napade, odnosno deblokirati vojarne 10. i 32. korpusa JNA u Zagrebu i Varaždinu.
Hrvatsku je JNA planirala napasti na četiri strateška smjera (slika 1.). Iz Srbije Hrvatsku će napasti na dva smjera i spojiti se s pobunjenim srbočetničkim snagama u zapadnoj Slavoniji.
Na prvom i drugom smjeru, (OG 3), JNA je koncentrirala najjače oklopno mehanizirane snage u Srbiji. To su bile 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija (Pgmd) i 12. (Novosadski) korpus.
- 12. novosadski korpus s ojačanjima će napasti podravskim koridorom: Osijek - Virovitica s mogućnošću produžetka napada prema Bjelovaru. („12. Korpus je trebao krenuti u napad s oko 30 000 ljudi i oko 2690 pripadnika u službama logističke potpore iz 793. pozadinske baze iz Novog Sada).
- 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija (1. pgmd) s ojačanjima će napasti posavskim koridorom: Vinkovci - Đakovo - Požega, produžiti napad prema Pakracu i spojiti se sa snagama 5. korpusa (banjalučkog) JNA. (1. proleterska gardijska mehanizirana divizija s oko 300 tenkovai ojačanjima u napad jetrebala krenuti s oko 27 000 ljudi i oko 2200 pripadnika zaduženih za logističku potporu“).
- 5. korpus JNA (OG 1), istovremeno će napasti Slavoniju iz smjera Banja Luke, prijeći rijeku Savu i preko Nove Gradiške u suradnji sa snagama pobunjenih Srba, zauzeti područje Pakraca, Daruvara Virovitice i izaći na granicu Mađarske te presjeći Hrvatsku, odnosno odvojiti Slavoniju od središnje Hrvatske.(zbog neodaziva mobilizaciji nesrpskog stanovništva brojno stanje 5.korpus JNA na početku operacije bilo je oko 10 000 vojnika).
Nakon što bi se ova dva smjera spojila na području zapadne Slavonije, u sljedećoj fazi nastavili bi napade prema Zagrebu i Varaždinu, povezujući se sa blokiranim snagama u vojarnama 10. i 32. korpusa JNA, sve do slovenske granice.
Na trećem smjeru (OG 5), od Bihaća preko Karlovca s južne strane prema Zagrebu djelovi 10. korpusa JNA, ojačani postrojbama dovedenim iz drugih regija bivše SFRJ krenuli bi u napad radi deblokiranja vojarni 10. korpusa na području Zagreba.
Na četvrtom smjeru (OG 4), upodručjuDalmacije napasti će snage 9. korpusa JNA, koje se trebaju probiti do Zadra, Šibenika i Splita. Snage 9. Vojno pomorskog sektora (VPS), snage 2. korpusa JNA i dijelovi 37. korpusa JNA iz Užica(OG 2), trebale su osigurati ušće rijeke Neretve, blokirati i okružiti stari grad Dubrovnik i držati ga opkoljenim kako bi kasnije u pregovorima s hrvatskom vladom poslužio kao ulog za dogovore i pregovore
Opći cilj JNA je bio deblokirati i osloboditi sve vojarne koje su opsjedale hrvatske snage u dubini Hrvatske, osigurati SAO Krajinu i proširiti teritorije pod kontrolom JNA. Tako sasječena u komade Hrvatska bi bila pred kapitulacijom i prisiljena na pregovore kao poražena strana.
Slika 1: Strateški plan JNA za napad na Hrvatsku 1991.
Najvažnija uloga u porazu Hrvatske dodijeljena je 5. korpusu (banjalučki) JNA. Zadaća mu je bila napasti Hrvatsku iz sjeverozapadne Bosne smjerom: Gradiška - Pakrac - Virovitica, presjeći hrvatski teritorij i prekinuti komunikacije hrvatskim snagama koje su se branile u istočnoj Slavoniju kako bi se olakšao prodor jugoslavenskoj vojsci prema Zagrebu i Varaždinu, sve do granice sa Slovenijom.
Vojni vrh JNA je temeljio svoje planove o osvajanju Slavonije i slamanju Hrvatske na kontroli područja zapadne Slavonije i presijecanju Hrvatskog teritorija duž crte Okučani - Virovitica. Raspirujući srpsku pobunu u zapadnoj Slavoniji, JNA je naoružala i opremila snage pobunjenih Srba kako bi se mogli suprotstaviti hrvatskoj vojsci do dolaska snaga JNA.
Pobuna srpskog stanovništva potpomognuta od strane JNA na području zapadne Slavonije u ljeto 1991. zaista je poprimila masovne razmjere i eskalirala u otvoreni rat protiv hrvatske države. U isto vrijeme na području Bosanske krajine provodila se mobilizacija i naoružavanje srpskog stanovništva, što je bilo i javno objavljeno na sjednici vlada bivše države. Predsjednik vlade Jugoslavije Ante Marković, u srpnju 1991. javno je objavio sadržaj snimljenog telefonskog razgovora u kojem je srbijanski predsjednik Milošević obavijestio vođu srpske pobune u BiH Karadžića da će mu – “sljedeću pošiljku oružja predati general Nikola Uzelac, komandant garnizona tzv. JNA u Banjoj Luci”. Namjera velikosrpske politike i vojnog vrha JNA bila je teritorijalno povezati područja sjeverozapadne Bosne s područjem zapadne Slavonije radi zaokruživanja teritorija i osiguranja granice nove srpske države na liniji Virovitica – Karlovac - Karlobag. (slika 2).
JNA je početkom srpnja 1991. dodatno mobilizirala i rasporedila pet mehaniziranih brigada koje su zaposjele Baranju i mostove preko Dunava radi stvaranja operativne osnovice za napad na Slavoniju.
Slika 2. Nova država “Velika Srbija“
Nastojanja predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana da pacifira i internacionalizira sukob te postigne mirno odvajanje Hrvatske iz Jugoslavije, nadajući se potpori Europske zajednice i SAD-a za priznanje hrvatske neovisnosti kako bi se zaustavila agresija srpske JNA, nisu se ostvarila. Zapadne sile nisu željele raspad Jugoslavije i nisu davale potporu za osamostaljivanje jugoslavenskih republika.
Napadi srbočetničkih snaga uz potporu JNA u drugoj polovici srpnja i u kolovozu 1991., na području istočne Slavonije, Banovine i Kninskog područja prerasli su u oružanu agresiju kojom su pobunjeni Srbi željeli proširiti područje Krajine, a nesrpsko stanovništvo protjerati iz zauzetih teritorija. Hrvatskom vodstvu postalo je jasno da su za obranu potrebne puno veće i bolje opremljene snage koja se mogu suprotstaviti pobunjenim srbočetničkim snagama i JNA.
U uvjetima brutalne agresije na Hrvatsku, uveden je i embargo na uvoz oružja 5. srpnja 1991. od strane Europske Unije (tada EEZ), a 25. rujna 1991. i od strane Vijeća sigurnosti UN-a, što je išlo u korist JNA, a otežalo obranu Hrvatske. Opstanak Hrvatske ovisio je tada o osvajanju skladišta oružja i opreme JNA na teritoriju pod hrvatskom kontrolom. JNA je u Hrvatskoj imala četiri korpusa: 32. u Varaždinu, 10. u Zagrebu, 13. u Rijeci i 9. u Kninu.
Na sjednici vlade Republike Hrvatske 11. rujna 1991., zaključeno je kako rat protiv Hrvatske traje i dalje, a nakon potpisivanja Sporazuma o primirju čak se je i pojačao. Istog dana predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman potpisuje odluku za blokadu i zauzimanje vojnih objekata JNA u Hrvatskoj. Genaral Tus navodi kako je s predsjednikom Tuđmanom 12. rujna 1991. razmatrao vojnu situaciju u Hrvatskoj i zaključili kako se glavne snage JNA, tri korpusa JNA koje se nalaze u vojarnama mogu blokirati, a četvrti (kninski) ne, jer je već razmješten po Dalmatinskoj zagori. Odlučeno je da se aktivno blokiraju tri korpusa, a s varaždinskim korpusom da se ide do kraja, da se razoruža. Sljedeći dan ministar obrane Luka Bebić izdaje zapovijed Općinskim kriznim štabovima i Zapovjedništvima brigada i samostalnih bataljuna ZNG o blokiranju vojnih objekata JNA.
U Varaždinu opsada vojnih objekata započela je u kasnim poslijepodnevnim satima 13. rujna 1991. Dana 17. rujna 1991. oslobođena je vojarna i tri pogranične postrojbe u Međimurju i time je stvorena prva oslobođena regija u Hrvatskoj. Oko 850 kompleta pješačkog oružja i protuoklopnih sredstava koje je zarobljeno u vojarnama JNA u Čakovcu s većom količinom streljiva preneseno je u Varaždin i na taj način je borbena moć varaždinskih branitelja značajno povećana.
Najveće vojno skladište oružja i opreme 32. korpusa JNA „Banjščina“, smješteno na Varaždin Bregu, 19. rujna u 21:45 sati preuzele su hrvatske snage. Zbog mogućnosti napada borbenih aviona JNA s ciljem uništenja zauzetoga skladišta, krenulo se u tajno pražnjenje objekata, a zauzimanje se držalo u tajnosti sve dok skladišta oružja i opreme nisu potpuno ispražnjena. I skladište „Barutana“, pokraj sela Nova Ves, desetak kilometara udaljeno od Varaždina, u kojem se čuvalo oduzeto oružje Teritorijalne obrane općine Varaždin, vraćeno je 19. rujna 1991.
JNA je 19/20 rujna 1991. započela s vojnom pohodom na Hrvatsku. Tada u vojnome vrhu JNA još nisu imali saznanja da su skladišta 32. korpusa u Varaždinu zauzeta od hrvatskih snaga. Ogromna količina osvojenoga oružja i opreme se počela distribuirati na ratom zahvaćena područja.
Nakon sedmodnevne opsade, posljednja vojarna s pukovnikom B. Popovom, komandantom 32. mehanizirane “A” brigade predala se 22. rujna 1991. Isti dan svih pripadnici JNA, njih oko 450 je autobusima otišlo u pravcu Srbije.
Blokada vojnih objekata i osvajanje skladišta naoružanja JNA na širem varaždinskom području bili su presudni za obranu Hrvatske na početku Domovinskog rata. Bila je to bitka za oružje, za teško naoružanje koje je hrvatskim snagama omogućilo kvantni skok u daljnjem razvoju vojnih sposobnosti. Bez tog se oružja Hrvatska vojska (HV) u nastajanju ne bi mogla dovoljno mobilizirati i naoružati da zadrži napade JNA. S novim tisućama komada pješačkog naoružanja, uključujući i zalihe oružja i opreme teritorijalne obrane koje je ranije oduzela JNA, ne bi bilo moguće dodatno opremiti i naoružati nove brigade i uputiti ih na bojišta diljem Hrvatske. U narednih deset dana formirano je novih 14 brigada, dok je postojećem broju od 21 brigade dano prijeko potrebno naoružanje (A. Tus).
Napad JNA na Slavoniju
Odluka hrvatske vlade o blokiranju vojarni od strane hrvatskih snaga, vojnom vrhu JNA je bila povod za pokretanje već ranije planirane napadne operacije i vrijeme za konačni obračun s Hrvatskom. Vojnom operacijom namjeravali su srušiti legitimno izabranu vlast u Zagrebu, poraziti hrvatske snage i izbiti na slovensku granicu. Glavni napor u pohodu na Hrvatsku 1991., JNA je usmjerila na Slavoniju.
Vojni vrh JNA sa sjedištem u Beogradu planirao je napasti Slavoniju s “najjačim oklopno-mehaniziranim snagama radi oslobađanja Istočne Slavonije, a zatim brzo nastaviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije” . Za provođenje napadne operacije Zapovjedništvo 1. Vojne oblasti (1.VO) JNA okupilo je tri velike grupacije snaga korpusne razine: 12. korpus (novosadski), 1. proletersku gardijsku mehaniziranu diviziju (pgmd) s ojačanjima i 5. korpus (banjalučki). U operaciji je bilo predviđeno i angažiranje snaga 17. korpusa (tuzlanski), koji je imao zadaću prijeći rijeku Savu između Bosanskog Šamca i Bosanskog/Slavonskog Broda, napasti bok obrane hrvatskih snaga u istočnoj Slavoniji, povezati se sa snagama 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije (1. pmgd) i nastaviti s napadom posavskim koridorom prema Zagrebu.
U područje između rijeka Drave i Save, ova istočno slavonska grupacija, zamišljena kao „glavna manevarska snaga Vrhovne komande za prodor ka Zagrebu i Varaždinu” angažirala je oko 30% tenkova i 50% borbenih vozila pješaštva kopnenih snaga JNA. Na području istočne Slavonije tada se zajedno s postrojbama pobunjenih Srba, nalazilo oko 80 000 ljudi pod oružjem, 1 000 tenkova, 900 borbenih vozila pješaštva i 1 000 borbenih sredstava u smislu topničke podrške, od raketnih sustava do minobacača, topova i haubica raznih kalibara.
Iz Direktiva komandanta JNA - 1. VO za operaciju u Slavoniji s početakom napada 21.09.1991.
2. Odlučio sam: završiti sa mobilizacijom, dovesti jedinice i energično preći u napad glavnim snagama u međurečju r. Drava – r. Sava, a pomoćnim (5. k) Okučani–Pakrac–Virovitica i Okučani – Kutina, sa zadatkom: uz avio i art. podršku i sadejstvo sa jedinicama TO okružiti i razbiti snage Republike Hrvatske u Slavoniji, deblokirati jedinice i vojne objekte, izbiti na liniju Našice – Slavonski Brod i biti u gotovosti za produženje napada ka Koprivnici i Okučanima.
Operaciju izvesti u dve etape:
I etapi, u trajanju od 2–3 dana, deblokirati snage u garnizonu Vinkovci, ovladati linijom Našice -Slavonski Brod i biti u gotovosti za dalja dejstva.
II etapi, u trajanju od 4–5 dana, izbiti na liniju Suhopolje - Okučani i biti u gotovosti za produženje napada ka Varaždinu i Koprivnici. (Dokument Haškog suda)
Slika 3. Plan operacije 1. vojne oblasti od 19. rujna 1991. žutom bojom označena okupirana područja od strane JNA
Na smjeru napadne 5. korpusa (banjalučkog) JNA iz područja sjeverozapadne Bosne uz pomoć pobunjenih srbočetničkih snaga u zapadnoj Slavoniji imale su zadaću napasti Hrvatsku smjerom: Nova Gradiška - Pakrac - Virovitica i presjeći Slavoniju kako bi se ubrzao prodor glavnim snagama JNA kroz Slavoniju.(slika 3).
Na posavskom koridoru,koji je i glavni smjer napada, preko Šida 19. rujna 1991. uvedena je, elitna „Titova“ 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija. U sastavu te divizije bile su i tri proleterske gardijske mehanizirane brigade: 1. brigade iz Beograda već se bila razmjestila u istočnom Srijemu, 2. i 3. brigada iz Srbije su komunikacijom od Šida krenule prema Vinkovcima, a pridružila im se i 252. oklopna brigada iz Kraljeva.
Vojna kolona 2. brigade JNA iz Valjeva krenula je preko Šida prema Vinkovcima. Na području Tovarnika, 20. rujna 1991. kolona je naišla na jak otpor malobrojne hrvatske obrane i tu bila zaustavljena. Tovarnik je branilo tristotinjak mještana, tridesetak policajaca iz Slavonskog Broda i Varaždina te skupina „Tigrova“, pripadnika 1. brigade ZNG koja je trebala otići u Ilok. U tim prvim sukobima s hrvatskim snagama poginulo je desetak vojnika JNA, a veliki broj bio je ranjen što je dovelo do pomutnje, paničnih reakcija i do bježanja mobiliziranih vojnika. Hrvatski branitelji tog dana su uništili tri tenka i jedan oklopni transporter, a zarobili dva napuštena tenka.
Drugi dan nakon cjelodnevne topničke paljbe po selu, neprijatelj je u večernjim satima tenkovima uspio prodrijeti u selo i branitelji su se morali povući nakon što su ispucali sve protutenkovske rakete „zolja“. Neprijateljska kolona, vjerujući da je otpor branitelja slomljen, nastavila se u predvečerje dalje kretati prema selu Ilača.
Tijekom dana u selo Ilača u pomoć braniteljima dolazi skupina „Tigrova“, uklanja prepreke na cesti koje su postavili branitelji sela te organizira obranu. „U planu je bilo da se kolona pusti do Hrvatskog doma i prekine na ulazu u Ilaču iz smjera Tovarnika“. Ispred kolonekretao se tenk, koji je počeo nasumce pucati po kućama i nastavio se kretati prema srpskom selu Banovci. Drugi tenk pogođen je „zoljom“ i kolona se zaustavila.„Na cesti sam vidio puno kamiona i to najboljih koje je JNA imala, FAP 2026. Na nekima su bila zakvačena golema topnička oružja...“. Branitelji su otvorili paljbu po koloni koja je zastala na cesti. Bitka je trajala do kasno u noć. „Silina napada izazvala je paniku i dobar dio ljudstva se razbježao na sve strane, lupali su po kapijama i vratima kuća vičući da se predaju. Topništvo iz kolone nastojalo se braniti, no u panici, dio granata ispalilo je na vlastite snage u Šidskim Banovcima. Bitka je trajala do pet sati u jutro, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno“.
Blokirane snage JNA bile su u rasulu i pod paljbom, u pomoć su pozvale zrakoplovstvo JNA kako bi bombardiralo položaje hrvatskih snaga. Međutim, greškom su na cesti između Ilače i Tovarnika bombama i raketama zasuli zaustavljenu kolonu topničkog divizijuna s haubicama “NORA 152 mm“ 2. brigade JNA. Hrvatski branitelji su pomislili da neprijatelj želi uništiti ogromnu količinu oružja i opreme kako ne bi pala u ruke hrvatskih snaga. Neprijateljska kolona protezala se sve do Tovarnika, odnosno do Šida.
“Prema podacima kojima su raspolagali oficiri Gardijske brigade, pilot je u dva, tri navrata nadletio kolonu i tražio pozitivnu identifikaciju cilja od strane Operativnog centra 1. Armije, pri čemu je obavestio Operativni centar da kolona ide iz pravca Šida ka Vukovaru. Iz Operativnog centra 1. Armije su to deklarisali kao da se radi o hrvatskim snagama koje su se obukle u uniforme JNA i načelnik štaba Prve armije general Silić izdao je naređenje da se raketira kolona. Prilikom raketiranja kolone divizion je gotovo uništen, a komandant diviziona po činu major je smrtno stradao.”(Andrej Mlakar).
Kada se razdanilo, Ilačani su vidjeli da je učinak napada na kolonu, što s njihove, što s druge strane bio razoran. Stotinu mrtvih neprijateljskih vojnika ležalo je na cesti i u uništenim vozilima. Tada poginulo 84 vojnika, a preko stotinu ranjenih rezervista je bilo iz Valjeva. Nakon toga je oko 2800 mobiliziranih rezervista, pripadnika 2. brigade (2 pgmb) JNA iz područja Valjeva napustilo položaje, ostavilo teško naoružanje i opremu i otišlo kućama. Nakon što se pročulo da su avioni JNA kod Tovarnika, bombardirali položaje 2. brigade i kako ima mnogo mrtvih i ranjenih, s područja Šida „kompletne su pobjegle i neke druge postrojbe JNA prije no što su uopće imale borbeni kontakt s hrvatskim snagama. Među njima bile su i dvije motorizirane brigade Kragujevačkog korpusa (80. iz Kragujevca i 130. iz Smederevske Palanke). I kod 12. korpusa (novosadskog) u istočnoj Slavoniji razbježale su se vojvođanske brigade”.(Robert Lučić).
Masovnih slučajeva dezerterstva rezervista bilo je i kod 80., 169. i 544.mtbr, 19. pbr i dr. …(B. D. Dimitrijević). Nakon toga događaja smijenjeni su zapovjednik 1. Vojne oblasti (1. VO) Spirkovski i zapovjednik 1. gardijske divizije Silić. (B. Dimitrijević)
Ovaj događaj pokrenuo je kolaps u borbenom rasporedu 1. gardijske mehanizirane divizije, glavne snage JNA, koja je imala zadaću za tjedan dana posavskim koridorom spojiti se sa snagama 5. korpusa JNA u zapadnoj Slavoniji. To je bio početak propasti strateškog plana JNA o napadu na Hrvatsku .
Slučaj raketiranja vlastitih snaga kod Tovarnika s velikim brojem mrtvih i ranjenih ne spominje se u monografijama ratnog zrakoplovstva JNA, a ne analizira se ni raspad 2. proleterske gardijske mehanizirane brigade (valjevske) koja je bila dio 1. gardijske mehanizirane divizije. Dimitrijević samo navodi „Tenzije je podigao i slučaj dejstva po snagama JNA koje su greškom izveli piloti 204. lap i 252. lbae, posle čega je došlo do smene u komandnom kadru kopnenih snaga JNA u tom sektoru: otišli su komandanti 1. VO, Spirkovski i 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije Silić. Kako se stanje nije promenilo, 25. rujna 1991. zahtevala se i ostavka komandanta vazduhoplovstva gen. Zvonka Jurjevića“
U knjizi „Nikad spominjani“ Ratko Dragović Klek (Dragović, 2003.) opisuje svjedočanstva suboraca, zaboravljenih hrvatskih junaka, preživjelih Tigrova iz borbe za Ilaču. Klek navodi kako je srpska televizija 25. listopada 1991. izvještavala o zaustavljenoj koloni dugoj 30 kilometara kod Šida, o rezervistu koji protestira s oklopnom vozilom iz 2. gmbr JNA pred Skupštinom u Beogradu, o zarobljenom oružju hrvatskih vojnika, o 380 poginulih i nestalih vojnika, o velikom broju ustaša koji su došli iz inozemstva i brane naselja , skrivajući tako pravu istinu o katastrofalnoj pogrešci koja je usmjerila tijek velike vojne operacije.
I danas još nemamo detaljnu analizu ovog događaja o kojemu javnost malo zna, a koji je utjecao na raspad snaga JNA na posavskom koridoru. Kako je mala skupina hrvatski branitelja u istočnoj Slavoniji uspjela herojskom obranom elitnu brigadu 1. gardijske divizije dovesti u rasulo i zaustaviti nadiranje srpske JNA u pohodu na Zagreb i Varaždin.
U isto vrijeme raspada snaga JNA na području Tovarnika, na drugom kraju Hrvatske, u Varaždinu, hrvatskim snagama predao se 32. korpus JNA, s kompletnom opremom i oružjem, a bio je jedan od najopremljenijih u JNA.U Varždinu je zarobljena i kompletna oprema topničkog diviziuna NORA 152 mm iz sastava “A” brigade kojom je zapovjedao pukovnik JNA Popov.I sami srpski analitičari priznaju kako je najveći uspjeh hrvatske strane bila blokada i osvajanje vojarni 32. korpusa u Varaždinu, kao jednog od najopremljenijih u JNA.Ova dva događaja imala su presudan utjecaj za opstanak i obranu Hrvatske.
Slike:Uništena kolona topničkog diviziuna NORA 152 mm, JNA između Ilače i Tovarnika 22. rujna 1991., izvor, Mato Vidaković, sudionik bitkeza Ilaču, osobna arhiva
Obrana Tovarnika slomljena je tek trećeg dana, 22. rujna 1991., u drugom napadu 252. oklopne brigade JNA iz Kraljeva koja je bila pridodana 1. pmgd. U Ilaču su neprijateljske snage ušle 25. rujna 1991. kada su branitelji ostali bez streljiva i protuoklopnih raketa, a pomoći od strane drugih postrojbi hrvatskih snaga nije bilo. Prema Strateškom planu, snage JNA morale su već deblokirati vojarne u Vinkovcima, ovladati I. etapom: linijom Našice - Slavonski Brod i biti u gotovosti za dalja dejstva. (iz Direktiva 1. VO).
Bio je to šok za vojni vrh JNA, na samom početku napadne operacije na Hrvatsku došlo je do kolapsa glavnih snaga i propasti planova u istočnoj Slavoniji. Raspala se “elitna Titova divizija” - glavni nositelj napada 1. VO., koja se posavskim koridorom trebala spojiti za tjedan dana sa snagama 5.(banjalučkog) korpusa JNA u Okučanima. Plan o dvotjednom „Blitzkrieg“ pohodu JNA na Hrvatsku je propao. „Kadijević deluje veoma zbunjeno, skoro izgubljeno. Govorio je o porazu vojske, o dezerterstvu, o nedostatku motivacije, o opasnosti od izdaje još uvek velikog broja Hrvata u vojsci, o velikom nepoverenju Srba čak i prema lojalnim nesrpskim oficirima,...“ zapisao je Jović u svoj Dnevnik 24. rujna 1991. Vojnom vrhu JNA postalo je jasno da s ovakvom vojskom neće biti nikakvog munjevitog rata, prodora u dubinu i rezanja Hrvatske kako bi se je prisililona kapitulaciju. I umjesto „vojničke parade“ po Hrvatskoj, JNA se suočila sa vlastitim slomom. Osipanje srpskih rezervnih jedinica odvija se svuda“, (Borisav Jović: Poslednji daniSFRJ, na dan 28. rujna 1991.)
Napadi koja je JNA pokrenula u prvim mjesecima Domovinskog rata na Slavoniju kulminirali su u zapadnoj Slavoniji. Napore 5. (banjalučkog) korpusa JNA da presječe Hrvatsku od Save do Virovitice i mađarske granice kako bi se osigurala kontrola nad Slavonijom, osujetile su hrvatske snage na glavnom smjeru napada 5. (banjalučkog) korpusa JNA, na lipičko-pakračkom bojištu, među kojima je bila i varaždinska 104. brigada ZNG s oružjem i opremom koje je osvojeno u vojarnama 32. (varaždinskog) korpusa JNA. Iako su neprijateljske snage imale ogromnu prednost u vatrenoj moći (u topništvu, oklopnim snagama i zračnoj podršci), pripadnici 5. (banjalučkog) korpusa, JNA uglavnom bosanski Srbi iz područja sjeverozapadne Bosne, nisu uspjeli ostvariti postavljeni operativni cilj –„poraziti hrvatsku vojsku na području zapadne Slavonije i izbiti na mađarsku granicu“. Isto tako ni u kasnije reduciranom planu snage JNA, ni pobunjeni Srbi iz zapadne Slavonije nisu uspjeli zaokružiti područje SAO Zapadna Slavonija i poraziti hrvatske snage na lipičko - pakračkom bojištu. Planovi o granici Velike Srbije na rijeci Ilovi propali su u zapadnoj Slavoniji.
Vojni vrh JNA izgubio je autoritet i potpuno potpao pod utjecaj srbijanskog rukovodstva s Miloševićem na čelu. Kadijevićev strateški plan je reduciran, a cilj mu više nije bilo rušenje vlasti u Zagrebu, prodor u dubinu Hrvatske i njezina kapitulacija. Konačni cilj je proširiti i zaokružiti osvojene teritorije koji će se pripojiti novoj državi Velikoj Srbiji, a osvojena područja etnički očistiti od Hrvata i drugih ne Srba. Mnogi oficiri i podoficiri JNA, pretežno srpske i crnogorske nacionalnosti, priklonili su se velikosrpskoj politici, čineći zlodjela u ratovima koje su vodili na prostoru bivše Jugoslavije.
Poučavajući mlađe generacije o početku Domovinskog rata treba ih podsjetiti na ova dva događaja iz rujna 1991. koji su bili presudni za obranu i opstanak Hrvatske. Borbeni duh i odlučnost hrvatskog naroda da ostvari svoju samostalnu državu potrebno je stalno njegovati i razvijati, kako u vojsci tako i u društvu, kako bismo iz povijesnih događaja izvukli nužne i vrijedne zaključke za budućnost.
Napoleonova izreka kako je u ratu "moralno prema fizičkom“ vrijedno „kao tri prema jedan" potvrdila se i u obrani Hrvatske. Odlučnost, nepobjedivi hrvatski borbeni duh i osvojeno oružje iz skladišta JNA spasilo je Hrvatsku na početku velikosrpske agresije kada je neprijatelj bio brojčano jači i tehnički opremljeniji. Svaki hrvatski branitelj znao je da štiti svoj vlastiti dom i vlastitu obitelj od užasa velikosrpske okupacije.
____
Pokojni svećenik profesor Ivančić izjavio je na jednom svom predavanju da se to sve dogodilo kada su neke osobe iz državnog vrha došle k njemu znajući za kolone tenkove u Tovarniku i Ilači u kretanju prema Vukovaru i rekli da je situacija u zemlji gotovo izgubljena, a on je u miru odgovorio: „Organizirat ćemo veliki molitveni lanac i Bog će nam pomoći!“ Jesu li uslišane molitve Ivančića za Božjom pomoći Hrvatima? Jeli u pitanju novo Čudo na Visli?
