Porezi i posljedice iluzije o moći države i hiperaktivnosti političara, koji žive zabludu o važnosti i moći

Napisao/la: vv / Ekonomski lab -

„Dobili smo nižu stopu PDV-a (13%) na organizirano posluživanje hrane“. Postoji li besmislenija rečenica? Prikriva ekonomsku suštinu najavljene porezne promjene. Prvo treba potražiti odgovor na pitanje tko smo to mi i što smo dobili. Općenito, tko i koliko dobiva kada se mijenjaju porezi na način kao što je najavljeno prošli tjedan, piše Velimir Šonje na blogu Ekonomski lab, a zatim nastavlja:

Dobar je porezni sustav jasan, jednostavan i umjereno (razborito) opterećuje građane i poduzeća, vraćajući im uplaćeno kroz dobre javne usluge. Međutim, Hrvatska se jednim dijelom udaljuje od toga ideala. U prošlog tjedna predstavljenim poreznim izmjenama nije sve loše, no nešto ipak jest.

Sve je jako komplicirano

Ako potražnja slabo reagira na cijenu i/ili ako proizvođač uživa neku rentnu poziciju (npr. kafić na Stradunu, jedini restoran u resortu ili jedini distributer energenata na nekom području), sve je jasno: troškovi svih poreza, ne samo PDV-a, prevaljuju se na kupca, a proizvođač ubire više dobiti. Smanjenje poreza povećat će dobit, a cijena će ostati ista (dok se ne promijeni iz nekih drugih razloga).

Hoće li se cijena na nekom tržištu ipak smanjiti uslijed smanjenja PDV-a i za koliko, zavisi o složenim odnosima čiji je krajnji učinak teško predvidjeti. Tamo gdje poduzetnik procjenjuje da bi nižom cijenom mogao privući nove kupce, morat će također procijeniti hoće li dodatno prodana količina po nižim cijenama, umanjena za dodatni trošak proizvodnje, dovesti do povećanja dobiti. Ta procjena je jako složena: morate (jako dobro!) predviđati reakcije kupaca na nižu cijenu, anticipirati kako će konkurencija reagirati na vaš potez i kako će taj odgovor utjecati na ponašanje kupaca. Uz to morate procijeniti i koliko vam treba više rada kuhara i konobara (možda će trebati zaposliti nove ljude, ima li ih dovoljno kvalitetnih?) i hoće li dobavljači mesa, salate i ostalih hranidbenih sastojaka zadržati iste cijene kada se prema njima pojavite s dodatnom potražnjom (s druge strane, možda možete ostvariti popust na dodatnu količinu koju ćete kupiti?). Puno je tu parametara …

U pozadini je skriven najveći financijski alergen u Hrvata – maksimalizacija dobiti! Jer, opisano se događa zbog toga što ljudi pokušavaju zaraditi, i to što više. To nije jasno mnogim kibicerima sa strane koji s poduzetništvom nemaju nikakve veze. Očekuju da se prijenos između PDV-a i cijena za potrošače „uredi“ nekom uredbom, inspekcijom ili moralnim imperativom, samo da konačan rezultat ne bi zavisio o onome o čemu jedino može zavisiti – o složenom odnosu brojnih parametara ponude i potražnje na povezanim tržištima inputa i outputa, što utječe na dobit.

To je „model“ koji poduzetnik pokušava riješiti. On ili ona to, naravno, najčešće čine ludom hrabrošću i iskustvenim napipavanjem optimuma, pri čemu statistika i matematika predstavljaju tek uzgrednu pomoć u usporedbi s praktičnim znanjem i uvijek važnim faktorom sreće.

U opisanom kolopletu utjecaja, fina porezna podešavanja objavljena prošloga tjedna već nakon 1-2 godine gube na važnosti u usporedbi s utjecajem tektonskih promjena važnijih tržišnih sila: tehnološkog napretka, promjena ukusa i životnih aspiracija potrošača, generalnog stanja u gospodarstvu, snage konkurencije … I zbog toga treba zaključiti da je dobar onaj porezni sustav koji je jasan, jednostavan i razborit (umjereno opterećujući), koji se ne mijenja često (predvidivost), i koji prikupljeni novac vraća u vidu kvalitetnih javnih usluga. To je porezni sustav koji je dobar za sve, i u dobra i u loša vremena. Ali, tu počinje naš problem.

Kompleksnost na kompleksnost

Političari i veći dio javnosti ne razumiju opisana ekonomska i porezna načela. Oni žive u ravnoteži koja počiva na slabom ili nikakvom razumijevanju ekonomskih procesa te na iluziji o velikoj ulozi i moći države. Najnovija mjera s nižim PDV-om na pripremu hrane još i ima nekoga smisla, jer Hrvatska je turistička zemlja i PDV na usluživanje hrane u Hrvatskoj doista jest bio daleko veći u usporedbi s konkurentskim zemljama. Korisno je i što će dobit od nižeg PDV-a na output imati oni koji prijavljuju sve prihode i stvaraju veću dodanu vrijednost, ali već ste shvatili: to nije učinjeno zato da biste vi plaćali manje u restoranima, već zato da se poduzetnicima pomogne u visoko konkurentnom poslu koji je k tome i radno intenzivan. Netko te ljude treba zaposliti i organizirati njihov rad.

U nastavku treba nešto reći o nus-pojavama iluzije o moći države i hiperaktivnosti političara koji žive zabludu o vlastitoj važnosti i moći. Odnos hiperaktivnih političara i ljudi koji traže njihove usluge dovodi do čestog i nesagledivog grananja poreznog sustava koji postaje fragmentiran, težak za shvaćanje, skup za administriranje i nadziranje, te podložan za pretjerano političko gimnasticiranje. Tko uopće, osim najužeg kruga upućenih, zna što je na stopi PDV-a od 5%, a što na 13%? Ako ste mislili da to ima veze s cijenama, treba vas podsjetiti da ste se prevarili, iako i podsvjesno znate da je veza između poreza i cijena slaba, pa vas nije briga koliki je PDV kad kupujete stvari, nego gledate uhvatiti što bolji omjer cijene i kvalitete.

U prošlom krugu „porezne reforme“ tako se smanjio PDV na voće, povrće, meso, ribu, jaja, no gle čuda, izvještaj Državnog zavoda za statistiku o inflaciji za lipanj kaže da su cijene u odnosu na lipanj prošle godine izgledale ovako: riba i plodovi mora +0,5%; mlijeko, sir i jaja +1,6%. Deflacija od -1% kod mesa i povrća ne izgleda ni kao utješna nagrada jer je efekt PDV-a trebao biti gotovo deset puta veći, pa tek voće s -11% lipanj u odnosu na prošlogodišnji lipanj podsjeća na veliku promjenu. No, da nije ona nastupila zbog boljeg ovogodišnjeg uroda ili jeftinijeg uvoza, a ne zbog PDV-a?

„Tko je uzeo ovaj put ako se cijene nisu smanjile nakon smanjenja PDV-a?!“ Tko zna. Cijene se uvijek zbog nečega mijenjanju. U međuvremenu je prošlo puno vremena, pa su se osim PDV-a mijenjali odnosi ponude, potražnje, stanja tržišta inputa, outputa, ukupnog gospodarstva, a sve to već u srednjem roku djeluje mnogo jače na cijene od petljanja s porezima koje služi za onu spomenutu igru između javnosti i politike u okviru kratkoga roka. Rezultat: kao što je već rečeno, fragmentiran, rascjepkan i točkast porezni sustav s mnoštvom nepotrebnih detalja koji su nastali kao dnevno-politički odgovori na razno-razne pritiske i želje. Porezni sustav kao pokretna meta.

Logika takvog sustava došla je do izražaja i kod djelomičnog ili potpunog ukidanja poreza na dohodak za mlade radnike.

Pred nekoliko tjedana netko se dosjetio da su Poljaci ukinuli porez na dohodak za mlade, pa zašto ne bismo i mi? Nije bitno to što Nijemci ili Rumunji nemaju tako nešto u svojim poreznim sustavima. Fitilj je u ovoj zemlji, iscijeđenoj javnom frustracijom zbog demografskih trendova i iseljavanja, brzo planuo i Poljska nam je sletjela na porezni meni: za radnika do 26-e godine neće se plaćati porez na dohodak, a za radnika između 26-e i 30-e plaćat će se 50% porezne obveze. Tih parsto kuna trebalo bi zaustaviti iseljavanje, možda i potaknuti proizvodnju puno male djece?

U prvim osvrtima već su istaknuti brojni problemi s ovom mjerom: ovo je porezna diskriminacija radnika po kriteriju starosti koja nije pravedna; možemo li uopće sagledati posljedice činjenice da dva jednako produktivna radnika koji rade isti posao u istom poduzeću imaju različite plaće jer jedan ima 30, a drugi 31 godinu (hoće li biti sorry dječače s godinom proizvodnje 1989., država kaže da te prerano majka rodila, ili će poduzetinci biti prisiljeni da svima podižu plaće)? Nadalje, nejasno je kako će ljudi reagirati kada im padne neto plaća nakon što malo ostare; ovo je mjera samo za obrazovane i talentirane koji u karijeri startaju s većim plaćama, jer će za druge efekt biti vrlo mali s obzirom da se do 3,800 neto mjesečno ionako ne plaća porez na dohodak, i.t.d. I povrh spomenutih zamjerki, ogromna je kompleksnost povezana s utjecajem ove mjere, odnosno njenom interakcijom s drugim mjerama i okolnostima, što se objašnjava u nastavku.

Dakle, mlad radnik, kada dođe pred prag na kojem će mu se sljedeće godine povećati porez na dohodak, može napraviti dvije stvari (jedna ne isključuje drugu). Prvo, može na brzaka napraviti ili posvojiti dijete, kako bi olakšicom za uzdržavanog člana obitelji kompenzirao povećanje poreza zbog dobi. Jako mi je teško povjerovati da će se zbog toga popraviti demografska slika. Pripadam onoj generaciji koja se i u vrijeme rata naveliko prašiila uz prosječnu plaću od stopedeset dvjesto maraka, i bez olakšica proizvela mnogo mnogo više djece od ovih današnjih generacija, no ne mogu isključiti da je u Marićevoj ekspertnoj skupini sjedio netko tko je uzviknuo Eureka! kad je shvatio da bi se pragovi rasta poreza zbog starenja mladih mogli kompenzirati djecom, tj. olakšicom za nove uzdržavane članove obitelji. Valjda je genijalni um pomislio da se tako stvara „fini poticaj“ za demografsku obnovu, što bi se moglo protumačiti kao uzgredni učinak ove mudre mjere, neka vrsta trika za pametne koji još nitko nije skužio?

Tako na scenu opet stupa država koja ingeniozno, kroz poticaje, i na fin, diskretan način podešava individualne odabire (ta tko još može sumnjati u njezine nadnaravne moći nakon ovoga), iako će ipak biti vjerojatnije da će mlad radnik imati ili nemati dijete kako mu ili joj se hoće ili desi, a porezni prag zbog starenja nastojat će kompenzirati tako što će se izbaciti na tržište rada i ponovo pregovarati višu neto plaću na teret poslodavca. Dakle, manja dobit poslodavcu (ako stanje u gospodarstvu uopće dopusti spomenuto ponašanje): je li sad alergija zbog povećanja dobiti uslijed smanjenja PDV-a prošla?

Ali, kako to sada odjednom? Maloprije smo rekli da je zbog PDV-a veća dobit poslodavcu, kako sada manja zbog uzgrednog efekta generacijske kaskade poreza na dohodak? Koji krajnji ukupan efekt očekivati od svih tih promjena kad se u obzir uzmu i dinamički učinci prvog, drugog i tko zna kojeg reda? Naravno; dinamički učinci su nepredvidivi – sve je previše složeno, jer sustav je taj koji je previše složen. Složenost na složenost.

Na primjer, veliki broj ljudi dobit će djecu između 25. i 30. godine života, i njima će se spontano, bez namjerne kalkulacije, neutralizirati dio efekta rasta poreza zbog starenja, pa možda ljudi ni ne primijete i ne zatraže povišicu (iako će ju vjerojatno tražiti zbog drugih stvari ako stanje na tržištu rada dozvoli). Sjetite se, sve je teško predvidivo jer cilj je igra u kojoj ljudi od države nešto traže, a ona im nešto daje, pa se parametri fino podešavaju, i onda sve (stope, osnovice, odbici…) ide malo gore, pa malo dolje (nekad je PDV na usluživanje hrane bio upravo 13%), baš kao na onom roller coasteru na kojem ljudi vrište dok se valjaju, sve dok vlakić ne stigne do cilja – onog istog mjesta s kojega je krenuo.

No, to nije sve. Tu je i ona ne-loša mjera prema kojoj će nižu stopu poreza na dobit od 12% plaćati poduzeća s godišnjim prihodom do 7,5 milijuna kuna (do sada je prag bio na 3 milijuna). No, postavlja se pitanje zašto svi ne plaćaju neku nižu stopu koja bi uz jednake uvjete za poduzetnike potakla dalja ulaganja (jer niži porez na dobit čini upravo to – potiče ulaganja i otvaranje novih radnih mjesta). Ovako se postavlja i pitanje što poduzetniku prolazi kroz glavu kada zna da će sljedeće godine prijeći prag od 7,5: ne izaziva li to kakvu „distorziju“, i je li uopće fer da onaj sa 7 milijuna prihoda ima povoljniji položaj na tržištu od onoga sa 8? Prokleti su ti pragovi: tako oštro fragmentiraju, kao da je iza njih neka velika matematička i ekonometrijska pamet, a ne odokativno pravilo palca, jer kako bi inače ti pragovi mogli tako skakati, malo 3 pa odmah na 7,5; zašto, uostalom, ne bi išli na 75 ili 750 ili 8,5 … I tko nam kaže da se neće vratiti na 3 ili na 0 kada jednom  u budućnosti državi u nekoj krizi ponestane para?

Na kraju, tu su i ona ne-loša povećanja neoporezivih rashoda za smještaj, prehranu i putovanja radnika. No, i to je fragmentirano nekim kompliciranim pragovima koje treba pažljivo dokumentirati, pa zavesti u arhive i računovodstvo, pa kontrolirati, i prirodno se nameće pitanje ne bi li se to sve dalo izvesti jednostavnije i jeftinije ako se stope spuste, svim radnicima (i ne-radnicima) daju jednaki poticaji za uzdržavane članove obitelji (dakle, bez obzira na visinu primanja, a ne samo za one s visokim primanjima) i uvede mogućnost neoporezivog sudjelovanja radnika u dobiti poduzeća do nekoga praga (jer otkud više za hranu ako ne iz dobiti poslodavca), pa neka ljudi troše i na pokemone ako im je draže, a ne na hranu, jer neki su na dijeti, i ne na prijevoz i smještaj, jer neki ipak stanuju blizu posla …

Tko je tu najveći srećko

Ali, kada bi sve bilo pojednostavljeno i jasno, što bi tada narod tražio, a političari obećavali i davali? Jednostavno i jasno nije održivo. Glumci bi odjednom ostali bez scene, igra bi se prekinula, i sve to uz osjećaj dubokoga nemira, jer, što dovraga da radimo, a da nas primijete?

Ako vas do sada nisam uspio uvjeriti zašto je dobar porezni sustav onaj koji je jasan, jednostavan i razborit (umjereno opterećujući), koji se ne mijenja često (predvidivost), i koji prikupljeni novac vraća u vidu kvalitetnih javnih usluga, onda neću nikada. No, i ako nisam uspio u tome, ostanite još malo sa mnom, jer najvažniju sam poruku ostavio za kraj.

Dakle, i pored svih tih razreda, višestrukih pragova, kaskada, te složenih i „fino podešenih“ poreznih parametara (neki bi rekli, i pored sve te fragmentacije sustava), prihodi i rashodi naše države cvatu kao rijetko kada u povijesti. Rashodi središnje države u prvih pet mjeseci ove godine veći su za 10% u odnosu na isto razdoblje lani. 10%. EU projekti sada imaju važnu ulogu i oni „vuku“ ukupne prihode i rashode, ali i na prihodnoj strani, kada se isključi priljev iz proračuna EU-a, vidi se kako su ranija rasterećenja u poreznom dijelu bila slabašna: porezni prihodi i dalje bujaju kao gljive poslije kiše, mnogo brže od BDP-a i bruto dodane vrijednosti. Tako su u prvih pet mjeseci ove u odnosu na prvih pet mjeseci prošle godine porezni prihodi središnje države rasli za fantastičnih 8,5%, od toga porez na dobit 8,3% a PDV 9,1%. Brojke su to koje objašnjavaju sve naše „porezne reforme“: nitko prije i nitko nakon dvojca Zdravko Marić – Andrej Plenković nije imao i neće imati takve sreće da živi u vremenu kada može s jedne strane zadovoljavati apetite bujajućeg javnog sektora, a s druge strane provoditi „poreznu reformu“ koja u konačnici dovodi do očuvanja odnosa prihoda od poreza i doprinosa i BDP-a, i smanjenja omjera javnog duga i BDP-a.

Na kraju, treba priznati, neke su promjene u poreznom sustavu od 2017. naovamo doista bile materijalne: treba podsjetiti na smanjeno opterećenje dobiti (stope 18% i 12%, ranije 20%) i nižih dohodaka (povećanje neoporezivog dijela plaće), blago je smanjena progresivnost oporezivanja dohotka (najviša stopa snižena na 36% i prag podignut na 30,000 na mjesec) i opterećenje doprinosa (efektivno za 0,7 postotnih bodova), a sljedeće će godine biti smanjena i opća stopa PDV-a na 24% (to nije dio ovog paketa, već je ranije izglasano). Ostalo se nekako izgubilo u prijevodu odnosno u sitnim detaljima i podešavanjima i teško je pobjeći dojmu da se u ovakvim vremenima moglo postići više, naročito na razini koncepta i strukture poreznog sustava (tek bi se ta promjena mogla nazvati „reformom“). Što je doista propušteno ne možemo znati, jer do udara i prolaska sljedeće krize ne znamo koliko će od ovih promjena izdržati test vremena. Do tada, vrijedi ponoviti glavnu poruku ovog teksta: dobar je porezni sustav koji je jasan, jednostavan i razborit (umjereno opterećujući), koji se ne mijenja često (predvidivost), i koji prikupljeni novac vraća u vidu kvalitetnih javnih usluga. Međutim, jednostavnost nije održiva. Glumci bi ostali bez scene, a ljudi bez iluzije o mudracu i zaštitniku koji im pomaže, i bez adrese na koju mogu zakucati kad im je teško.

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.