O neposrednoj demokraciji, posebice referendumu, razgovarali smo s prof. dr. Robertom Podolnjakom, izvanrednim profesorom ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu i saborskim zastupnikom Mosta, koji je ovih dana sudjelovao na znanstvenom skupu o pravnim ograničenjima neposredne demokracije, koji je u Zürichu okupio po jednog profesora iz zemalja koje imaju mogućnost raspisivanja referenduma temeljem građanskih inicijativa, kojih je bilo i u nas, ali više neuspješnih, dobrim dijelom upravo zbog pravnog reguliranja tog pitanja.
- Izložio sam znanstveni rad o stanju neposredne demokracije u Hrvatskoj i njegovom pravnom uređenju, a bila mi je čast to raditi pred kolegama u zemlji koja ne samo da ima najviše referenduma, nego je i to pitanje u njoj i najbolje uređeno. Nasuprot tome i za razliku od niza drugih zemalja, Hrvatska ima vrlo slabo pravno uređeno pitanje referenduma i građanskih inicijativa, kako na razini Ustava, tako i zakona, točnije Zakona o referendumu. Već dugo vremena svima nama je to jasno, odnosno da trebamo mijenjati i urediti Ustav u kojem sada piše jedino da deset posto građana može svojim potpisom zatražiti raspisivanje referenduma o nekom pitanju iz nadležnosti Hrvatskog sabora ili o čemu može referendum raspisati predsjednik RH.
Što nedostaje u Ustavu, odnosno Zakonu o referendumu?
Nažalost, nemamo bitne odredbe koje bi propisale, primjerice, rokove koji se moraju poštivati kod referenduma, nemamo ništa o pravnim ograničenjima referenduma, odnosno o čemu se može raspisivati, a o čemu ne… Trebalo bi smanjiti zahtijevani broj potpisa na najviše 200.000 i produžiti vrijeme prikupljanja potpisa na najmanje 30 dana. O dopustivosti referendumskog pitanja bilo bi bitno da Ustavni sud odluči prije samog prikupljanja više stotina tisuća potpisa, a mi u struci radi toga zagovaramo rješenje prema kojem bi prvo određena građanska inicijativa trebala prikupiti jedan manji broj potpisa, primjerice 10.000 potpisa, što bi bio temeljni uvjet da Hrvatski sabor, kada zaprimi takav zahtjev, da, ukoliko ima neke dvojbe o ustavnosti takvog referendumskog pitanja, da se obrati Ustavnom sudu. Ukoliko bi on ocijenio da je pitanje u skladu s Ustavnom, tada bi se nastavilo s prikupljanjem potpisa. Ukoliko bi Ustavni sud rekao da nije u skladu s Ustavom, onda se i ne bi išlo u daljnje prikupljanje i ne bi se trošila ta silna društvena energija i sredstva za prikupljanje stotine tisuća potpisa. To je puno bolje rješenje, koje smo već davno trebali ugraditi u ustavni zakon.
Ima li tko takvo rješenje?
Naravno. Susjedna Mađarska, primjerice, ima takvu proceduru, koja je puno bolja jer se o dopustivosti referendumskog pitanja odlučuje puno prije nego što se o njemu izjasni veliki broj građana potpisivanjem zahtjeva za referendumom. Osim dopustivosti, niz je još pitanja koja bi trebalo riješiti. Primjerice, zaštita prava građanskih inicijativa kod prikupljanja potpisa i verifikacije potpisa, jer se pokazalo da se građanske inicijative susreću s opstrukcijama (grado)načelnika i lokalnih vlasti, a isto tako ne postoji pravna zaštita kada se veći broj prikupljenih potpisa proglasi nezakonitim. Inicijative nemaju mogućnost biti nazočne tom procesu i verifikaciji valjanosti potpisa. Takvu mogućnost nismo imali ni zastupnici pa nismo dobili ni mi u Saboru obrazloženje zašto je 40.000 potpisa proglašeno nevaljalim kod referenduma Narod odlučuje, odnosno Istambulske konvencije. To je područje koje se mora urediti zakonom.
