Hrvatska se početkom 90-ih godina prošlog stoljeća sigurno ne bi uspjela očuvati od agresije velikosrpskih snaga da se njima nisu usprotivili uistinu svi, gotovo od najmanjih do najstarijih, naravno, svatko na svoj način i sukladno mogućnostima. Da je uistinu bilo tako, možda nigdje nije vidljivo kao na području Općine Gornji Kneginec, koja obuhvaća tadašnje mjesne zajednice Donji i Gornji Kneginec te Lužan Biškupečki. Upravo zahvaljujući angažmanu svih i njihovoj organiziranosti, uspjeli su se ne samo obraniti, već i u noći s 19. na 20. rujna 1991. zauzeti Banjščinu, jedno od najvećih vojnih skladišta JNA, prvi i jedan od najvećih uspjeha tijekom Domovinskog rata, bez čega ne bi bilo ne samo oslobođenja Varaždina, Varaždinske županije i sjevera Hrvatske, nego bi bilo i pitanje daljnjeg tijeka oslobađanja cijele Hrvatske s obzirom na količinu municije i oružja, ali još više doprinos pobjedničkom duhu.
Anđelko Mihalić je početkom 90-ih bio na čelu mjesne zajednice Kneginec Gornji te zapovjednik kriznog štaba kneginečkog odreda narodne zaštite, a njegov zamjenik bio je Ivan Mihalić, koji je bio predsjednik mjesne zajednice Donji Kneginec.
– Uistinu smo se svi okupili u obrani naših domova i domovine. Bilo je to pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice, ali u to vrijeme se nije gledalo koja si stranka, već jesi li ili nisi za Hrvatsku. Mi smo bili okosnica i početak svega. Mi smo znali, imali smo jaku organizaciju bez koje vjerojatno ničega ne bi bilo, uvjeren je Mihalić, koji je bio član Općinskog odbora HDZ-a Varaždin i u vodstvu kneginečkog HDZ-a.
Radi obrane, početkom 1991. osnivaju se nenaoružani odredi narodne zaštite diljem Hrvatske, što je bila reakcija na sve težu situaciju u zemlji.
– Svatko od nas imao je svoj posao, obitelj itd. Nitko u to vrijeme nije imao oružje. No, kada su se poslije prvih demokratskih izbora počele postavljati prve barikade koje smo vidjeli na putu, odnosno pri povratku s mora, shvatili smo da se moramo početi pripremati za oružani sukob. Počeli smo se potajno naoružavati te s vježbama u šumama, a novcem mjesne zajednice kupili smo konzerve. Pripremali smo se za gerilski rat, dok su neki u općinskom čelništvu HDZ-a Varaždin predlagali da svi izađemo pred kasarne i mašemo bijelim zastavama dok se oni ne predaju, prisjeća se Mihalić.
Obrana se pripremala u tajnosti jer se nije znalo tko je tko u tadašnjoj miliciji, ali i drugim institucijama.
– U to vrijeme bio sam predsjednik vijeća mjesnih zajednica i član Predsjedništva tadašnje Općine Varaždin, koja je obuhvaćala grad Varaždin i deset općina. Predsjednik Izvršnog vijeća bio je Čedomil Cesarec. Na sastanku sam pitao za oružje varaždinske Teritorijalne obrane zapovjednika Kulaša, koji mi je rekao da je na sigurnom. Pitam gdje je to. Odgovorio je da su iz poduzeća odvezeni u vojna skladišta. Nisam mogao vjerovati, priča Mihalić.
Nasuprot tome, Kneginčanci su brzo shvatili da se moraju početi naoružavati.
– U to vrijeme je na crnom tržištu oružje bilo strašno skupo. I 1500 njemačkih maraka, dok je plaća bila 100 maraka. Oružje se dovozilo izvana. Kupovale su se puške merlinke i automatske puške kalašnjikovi. Neki su puške kupovali nakon što bi prodali kravu. Međutim, Kneginčanci nisu oružje samo uvozili, nego i proizvodili. I to bombe. U metalni dio bombi ubacivalo se eksplozivno punjenje. Proizvodnja je bila u kući jednog žitelja, koji danas zbog toga ima zdravstvenih problema, dok je većina onih koji su na tome radili u međuvremenu preminula. Ne znam je li uzrok punjenje vitezitom, ali se sumnja da je uzrok rad na bombama koje su išle u sve krajeve Hrvatske, navodi Mihalić.
Iako je tu bilo vojno skladište, kneginečko područje bilo je izuzetno sigurno zbog konfiguracije i branitelja.
– Varaždin nije bio toliko siguran. Brojni Varaždinci su ovdje tražili smještaj za sebe i svoje obitelji. Tu su se osjećali sigurno. I ne samo oni. U objektu u vlasništvu VIS-a bila je izmještena radiostanica Varaždin. To govori da je tu bilo sigurno područje. Imali smo tajne sastanke u restoranu Bijeli dvori u vlasništvu Franje i Ruže Šturlić, čiji je sin Dragutin Šturlić bio aktivan član u obrani Kneginca. A naravno da je takva situacija i reputacija Kneginca alarmantno odjekivala u krugovima druge strane.
Do izbijanja rata zamalo je došlo u lipnju 1991., kada je predsjednik temeljnog ogranka HDZ-a Kneginca Dragutin Šemiga, koji je prometnik na željezničkoj stanici, doznao da se priprema prijevoz na odmetnuta područja velike količine oružja iz skladišta Banjščina, koje je bilo najveće u sjevernoj Hrvatskoj.
– Odlučili smo to spriječiti, ali nas se htjelo zaustaviti. Nikakve kontakte mi nismo imali s kriznim štabom Varaždina jer nismo vjerovali nikome. Došao je Stjepan Adanić, tadašnji predsjednik Općine Varaždin, i rekao mi: Anđelko, nemojte to raditi jer to ne odobrava Zagreb. No, nismo za to marili. Okupljanje i pripremu za akciju prikrili smo dolaskom na momačku večeru jednog prijatelja na Halicu u blizini skladišta Banjščina. Kuću prijatelja je, unatoč našim mjerama, opkolila policija, koja me zbog jedne moje nesmotrenosti uhitila i sprovela u postaju Varaždin. Tako je akcija propala i možda je čak dobro da je propala; da smo napravili što smo smjerali, tko zna kaj bi bilo. Bilo je to vrijeme kada je varaždinskim korpusom zapovijedao general Jevrem Cokić, koji je rekao da će za svakoga vojnika strijeljati deset Varaždinaca. No, nismo se bojali nikoga i htjeli smo Hrvatsku. Iz Kneginca nije puno ljudi otišlo, a neki su došli braniti zemlju čak i iz inozemstva, na primjer braća Kanižić i Robert Matoković, koji su u inozemstvu imali sigurnu egzistenciju i dobre plaće, a unatoč svemu tome stavili su se na raspolaganje kriznom štabu Kneginca, naglašava Mihalić.
Kneginčanci su znali da sigurnost njihovih domova ovisi o vojnom skladištu Banjščina, koje je na njihovom području.
– Mi smo tada sigurno bili najbolje naoružani od svih. Oko skladišta smo organizirali straže. Potpuno smo okružili skladište.
U obranu su uključili cijelo selo, i mlade i stare.
– Nitko nije odbijao uključiti se. Na poziv kriznog štaba u sportskoj dvorani, od 500 pozvanih muškaraca i žena samo ih se troje nije odazvalo, i to s opravdanim razlogom. Stariji su se brinuli o logistici, žene su kuhale, mlađe cure prolazile su obuku iz prve pomoći učiteljice Ramuščak. U to vrijeme se za to nije znalo. Imali smo organizirane trojke, tako da nisu svi znali za svakoga. Jedne noći, kada smo htjeli provjeriti kako ustroj funkcionira, okupilo nas se u noći između 200 i 300. Sve više ljudi se s vremenom okupljalo, pogotovo zadnjih 15-20 dana. Ništa nije bilo neorganizirano. Bili smo svjesni da bi, ako dođe do proboja, Kneginec bio pobijen. Onaj koji bi završio u zatvoru bio bi sretan što je ostao na životu, navodi.
Iako su se obučavali za sukob, nastojali su doći mirnim putem do vojnog skladišta, što im je bila glavna zadaća sredinom rujna 1991.
– Skladište smo opkolili. Slali smo poruke da se predaju. Presjekli smo dotok hrane. Imali smo sreću da je zapovjednik skladišta bio mladić star 27 godina, Andon Vlahov. Da je bio neki stari zastavnik, kao u Bjelovaru, ne bi bilo dobro. No, bilo je s naše strane grešaka, od kojih je jedna od većih bila što nismo spriječili ulazak neovlaštenim civilnim osobama koje su po nalogu kriznog štaba Varaždin ušle u pregovore sa zapovjednikom skladišta, izazvavši još veći strah posade i dodatno zakomplicirale situaciju. Skladište smo potpuno blokirali sa svih pravaca (Varaždin, Zagreb, Varaždinske Toplice i Ludbreg). Svi smo bili posloženi, bile su smjene… ma svi su se odazivali svemu. Nismo mogli pretpostaviti da će se tako organizirati cijelo selo: žene su kuhale, tako su se ljudi hranili, muški su bili na straži, djevojke su bile spremne za pomoć… Ljudi su doma primali druge, tako je bilo i kod mene kad sam došao doma nakon par dana kod crkve, prisjeća se.
Prije same blokade skladišta, prilike su se zaoštrile 15. rujna, kada je bombardiran varaždinski aerodrom.
Nakon tog događaja, mi započinjemo akciju s ciljem zauzimanja vojnog skladišta.
– Došli su naši policajci specijalci, Rode, koje je vodio Danko Bunić. Bacili su par tromblonskih mina koje nisu prouzročile žrtve, ali vojnici su počeli bježati iz skladišta, a nakon predaje mi smo ih oblačili, hranili i davali novce za put u Mađarsku.
Nakon par dana, odnosno u noći s 19. na 20. rujna, zapovjednik se predao, kao i preostali vojnici koji nisu prebjegli.
– Predali su se policiji iz Novog Marofa jer se nisu usudili nama. Naime, mi smo bili dragovoljački odred, bez ikakvih bivših oficira i slično, pa su nas se jako bojali kao ustaških ekstremista, iako nisu imali razloga. Do mene je došao Šime Jergan, tadašnji pripadnik Policijske uprave Varaždin. Rekao mi je da ima informacije da će se predati. U skladište smo ušli točno u ponoć i odmah se počelo sve izvlačiti jer smo se bojali napada. Očekivali smo svaki čas nalet aviona. Sutradan je došao ATJ Lučko sa zapovjednikom Željkom Sačićem. Oružje, municiju i mine odvozili su kamioni, traktori… tko je što stigao. I tako dva-tri dana bez prestanka. Iz više izvora vrha politike potvrđeno nam je da je zaplijenjeno oružje vrijedilo više od milijardu dolara, koje je otišlo diljem Hrvatske, a još važnije je da je to odigralo važnu ulogu kod oslobađanja Varaždina, veli Mihalić, koji je nakon dva mjeseca otišao sa svojim dragovoljcima na pakračko bojište.
Kneginečkom odredu narodne zaštite Mario Sabolić pridružio se sa 16 godina, i to kao pitomac Milicijske akademije u Zagrebu.
– Završio sam prvu godinu i dosta sam već znao o oružju. Prvo okupljanje bilo je u diskoteci Fontana 13. Obilazio sam punktove pa i one oko skladišta Banjščina gdje su svi bili naši Kneginčanci. Posada skladišta je palila samohotke, tako su nas plašili. Naš Vanček (Ivan Kaniški) imao je megafon kojim smo im slali poruke. Drugog dana akcije, moj bratić Pintarić Dubravko, pripadnik specijalne policije Rode, dopremio nam je oružje iz Čakovca jer je tu pala prva kasarna. Puške sam dijelio onima koji su ih znali rastaviti, a htjeli su ih i oni koji nisu. Tek uoči zauzimanja pojavili su se drugi, koji su odvozili oružje, municiju i sve ostalo, veli ratni vojni invalid, dodajući da mu je godinama bilo drago što je sudjelovao u obrani Hrvatske, ali sad, nakon 35 godina, jako mu je krivo što je bio sudionik Domovinskog rata i to bi najradije zaboravio, pogotovo kad vidi čega sve ima i sjeti se života s kreditima, koje ne bi trebao da je bio stariji i okoristio se kao drugi.
Uoči početka rata, Milivoj Punčec bio je zaposlen u tvornici.
– Osjećali smo napetost u društvu. Prijavio sam se i bio sam raspoređen na punkt na raskrižju blizu Banjščine. Tu su bili Šime Jergan i pokojni Bobek, koji je išao skidati zastavu nakon zauzimanja skladišta, veli Punčec, koji je otišao na lipičko područje krajem 1991.
Osim što je bio raspoređen na punkt kod motela, Ivan Cvek (jedan od dvojice preostalih živih) danas je jedan od rijetkih koji je sudjelovao u izradi bombi.
– U kući kod Božidara Vupore punili smo kućišta eksplozivom, a onda smo ih odvozili gdje je trebalo. Vozio sam ih Tamićem s posla, veli Cvek.
Nakon zauzimanja skladišta također je otišao na ratište, i to u Prvoj dragovoljačkoj.
– Imala je 121 pripadnika, od toga je bilo 42 iz Kneginca, 27 iz Beletinca, a ostalo su bili rezervisti, pripadnici sportske čete i zatvorenici iz Lepoglave, ukazuje Ivan Kaniški.
Na što su sve bili spremni, možda najbolje svjedoči slučaj Božidara Đuraneca.
– Čim sam vidio kuda to ide, za novac od prodaje krave kupio sam pušku, što mi žena ne može zaboraviti jer niti imam pušku niti imam kravu. Nakon zauzimanja skladišta, dva puta sam bio na ratištu u Lipiku, veli Đuranec, koji je uslijed svega izgubio obje noge.
Božo Cvek bio je, kako voli reći, glavna karika u dopremanju oružja preko granice jer je bio vozač cisterni u kojima je krijumčario oružje. I ne samo to – spriječio je konvoj iz vojnog skladišta.
– Jednom su oni počeli prazniti Banjščinu, a ja sam to zaustavio skupa sa Cvek Stjepanom. Sjekirom. Konvoj je krenuo iz skladišta pa u Turčin puniti vagone, ali su se na kraju vratili. Došla je policija koja je na mjestu događaja bila cijeli dan. Tako su odustali od pražnjenja skladišta jer su shvatili da će biti problema, prisjeća se.
Dragutin Keretić bio je u logistici, a od svega se najviše sjeća događaja u bivšem mjesnom uredu u Knegincu Gornjem.
– Ušao je čovjek srednjih godina, vidno prestrašen. Pita ga Anđelko Mihalić koga treba, a on promuklim glasom veli da je došao po svog sina, vojnika, koji je u skladištu. Anđelko pita je li došao iz Srbije, a čovjek se skamenio misleći da će sad uslijediti najgore. Međutim, krenuo je razgovor i nakon 5-6 minuta Anđelko uzima slušalicu i obavlja poziv i kaže neka potraže mladića, jer će do ulaza doći po njega njegov otac, koji nije mogao vjerovati što čuje. Jedan naš čovjek odvezao je oca do rampe gdje ga je čekao njegov sin i onda do natrag te su mirno otišli iz Kneginca. Toliko o tome da smo bili nekakvi ekstremisti, veli Keretić.
– Tu je bilo opće opredjeljenje: borit ćemo se za samostalnu Hrvatsku i to je suština svega, veli Milivoj Težački, pravnik, koji naglašava da je uz volju trebala i dobra organizacija, koju je vodio tadašnji HDZ, koji je znao okupiti ljude triju mjesnih zajednica, kao i Beletinca.
– Bilo nas je između 273 i 320 s vlastitim oružjem, od pištolja do trofejnih pušaka. Ja sam imao dvije ručne bombe i pištolj TT koji sam regularno kupio u Novom Marofu. Bio sam član trojke gospodina Đuraneca, koji ju je vodio, a u njoj je bio i pok. Vlado Trtinjak. Pripremajući se za gerilski rat, zakapali smo konzerve u šumi Gora koje nam je dala mjesna zajednica. Bilo je naive u svemu tome, ali je bilo volje i opredjeljenja za slobodu. Bili smo i jako nadobudni pa su neki planirali svakojake akcije. Nismo imali odore ni obilježja te smo za drugu stranu bili u statusu naoružanih pobunjenika protiv tada još uvijek postojeće SFRJ, nismo imali pravno reguliran status, ali jednodušno smo bili za slobodu Hrvatske, naglašava Težački.
Vojno skladište se već neko vrijeme nadziralo, a sredinom rujna odlučeno je da ide i blokada.
– Prvi dan akcije, 2 kilometra oko skladišta nije bilo nikoga osim pripadnika odreda narodne zaštite Kneginec. U pripreme za blokadu krenuli smo oko ponoći. Trebalo je rano ujutro sve blokirati: struju, vodu i tako dalje. Zadaća naše trojke bila je s punkta kod Varteksovih gorica nadzirati izlaz iz skladišta, odnosno blokirati ga po potrebi. Za to smo imali šleper gospodina Fošnara, autoprijevoznika iz Kaštelanca, s 30 tona cementa, još i danas se živo sjeća Težački.
Kad su vidjeli da je nestalo struje i vode, znali su da počinje.
– Do jutra se u skladištu ne događa ništa osim turiranja vozila. U 6 ujutro iz pravca Varaždinskih Toplica do našeg punkta dolazi policijsko vozilo s jednim policajcem (kasnije sam saznao da je to bio Zdravko Maltarski), koji nas obavještava da su topličke i marofske kolege gore poslije galenderov, iza vodospreme kraj Vrtlinovca, jer je tu pogodan teren za sprječavanje prolaza vojske. Za to su imali odred od četrdesetak ljudi naoružanih s lovačkim oružjem, kojima je, s obzirom na zauzetu poziciju, primarna zadaća bila braniti Toplice, a ne blokirati skladište od kojeg su bili udaljeni dva kilometra, veli Težački.
Međutim, vojnici u skladištu odlučili su se predati policiji koju je imao Novi Marof kao općina.
– Odlučili su se predati onima koji u svom sastavu imaju policiju i teritorijalnu obranu, a ne nama, dragovoljcima. To ne čudi s obzirom na to da je u skladištu bila lipanjska klasa, dakle mladići koji su u vojsci bili 2,5 mjeseca, koji nisu bili spremni ratovati, osim jednog mlađeg vodnika, koji im je puštao film o tome kako su ustaše ubijale u Drugom svjetskom ratu, a samo da ih uvjeri što ih čeka, objašnjava Težački prisjećajući se zauzimanja skladišta iz kojeg su odvezeni brojni kamioni naoružanja.
Dio tog oružja korišten je i u obrani Vukovara, o čemu se može čuti u filmu Marka Babića, gdje se veli: „Bilo je lakše kad su stigli topovi iz varaždinskog brega.”
Ivan Kaniški bio je na punktu kod Ranča skupa s pok. Nikolom Vršćakom i pok. Josipom Češljašem, a to je bio i Ivan Domislović. Nakon predaje, bio je skupa s pok. Stjepanom Cvekom na ulazu u skladište u koje nisu smjeli puštati civile.
– Ujutro, 20. rujna, došao je dio pripadnika ATJ Lučko kojim je zapovijedao Željko Sačić, ali i 15-20 civila, koje nisam htio pustiti zbog naredbe. Sačić je to vidio i reagirao, usmjerio pušku prema meni, sjeća se Kaniški trenutka nakon kojeg se počelo prazniti skladište, a ima i sličnu, neugodnu epizodu s pakračkog bojišta.
Ivan Mihalić bio je predsjednik MZ Donji Kneginec, a radio je u tvornici Inkos u kojoj su otkaze davali državljani srpske nacionalnosti nakon izbora 1990.
– Okupljali smo se oko HDZ-a i NK Zagorec Dubravka jer smo bili nogometaši. Moj veliki prijatelj pok. Šemiga Dragutin rekao je da svatko tko dobije člansku iskaznicu mora biti spreman za rat. Stvarali smo stožere, nabavljali oružje kako smo znali. Onda smo stražarili na punktovima. Bojali smo se intervencije JNA. Kad je bila vedra noć, svaka zvijezda je za mene bila helikopter. Takva je bila situacija jer su se proširile glasine da bi mogao biti desant iz zraka. Naoružanje iz skladišta Banjščina otišlo je i za Vukovar, prisjeća se Mihalić te dodaje da se govorilo i kako bi ostao krater dubok par kilometara i toliko širok da je skladište dignuto u zrak.
Marko Tkalčec branitelj je iz Beletinca, koji se sa svojim sumještanima uključio u obranu radi zauzimanja Banjščine, a bio je zapovjednik odreda narodne zaštite svoga mjesta.
– Probdio sam noći i noći u sjedištu zapovjedništva Narodne zaštite koje je bilo u društvenom domu u Beletincu, ali nisam bio na dužnosti u noći kada je pala Banjščina, međutim prisustvovali su moji suborci iz Beletinca. Ujutro u šest sati došao sam u sjedište gdje sam vidio sanduke s naoružanjem, municijom i ostalim stvarima i sve mi je bilo odmah jasno, veli Tkalčec, koji je s 24 dragovoljca iz Beletinca otišao u Lipik te zajedno s kneginečkim dragovoljcima koje je vodio Anđelko Mihalić.
