Margareta Matišić novo je pojačanje ansambla Ljubljanske opere. Svoj talent razvijala je u Glazbenoj školi u Varaždinu, gdje je, nakon akademije, donedavno kao profesorica prenosila svoje znanje na mlađe generacije, a danas je solistica Ljubljanske opere, odnosno Opere in baleta Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani.
“Sluha - nemaš!”
Vrlo sam sretna! Ljubljanska opera me vrlo lijepo prihvatila i iznimno mi je ugodno raditi u tom kazalištu. Tu sam pjevala zadnje dvije godine kao gošća u nekoliko projekata. Bili su jako zadovoljni sa mnom, što je rezultiralo ponudom za mjesto u ansamblu i položenom audicijom. Međutim, put do toga je bio trnovit. Nije laganoto postići, treba se poklopiti više stvari istovremeno, a uz todolazi puno odricanja i ustrajnostii prije svega moraš nuditi visoku kvalitetu. Za pjevača je bitan kontinuirani rad, a imati angažman u kazalištu daje upravo to. Biti slobodan umjetnik vrlo je izazovno, znam iz vlastitog iskustva. Iziskuje konstantnu dozu motivacije, što je vrlo teško za održavati jer ponekad na primjer nemate dva mjeseca probe ili predstave i ne znate kada dolazi sljedeći projekt. Neizvjesno je.
A kada je i kako počeo vaš put? Odakle ljubav prema glazbi?
Oduvijek. Dolazim iz glazbene obitelji i u našoj kući uvijek se čula glazba. Moj tata je završio muzičku akademiju i donedavno je bio profesor violine i viole, a mama je u mladosti pjevala u zboru i plesala folklor. Često smo s roditeljima radile i karaoke sestra i ja, a kako je tata imao i razne bendove te svirao i tamburu išle smo sa mamom na njegove svirke. S pet godina sam krenula na predškolski zbor, kasnije na klavir i sa dvanaest godina upisala solo pjevanje.
U osnovnoj školi vam je rečeno da nemate sluha. Pa kako to? To vas je motiviralo ili obeshrabrilo?
Da, danas zvuči nestvarno. Situacija se dogodila u nižim razredima osnovne škole. Tada sam već išla i u Glazbenu školu u Varaždinu i svirala klavir. Koliko se sjećam, imali smo probu na kojoj se nastavnica šetala između nas i osluškivala kako tko pjeva. Usred probe mi je rekla da ne mogu ići na zbor jer nemam sluha. Je li ona čula nekoga ispred ili iza mene - nikad nećemo znati, ali odlučila je da se radi o meni. Kako bilo, nastavila sam ići na zbor u Glazbenoj školi, a u osnovnoj nisam kasnije željela ići kada su me zvali, tako da sam pjevala samo solo točke.
Kada ste shvatili da ćete se baviti pjevanjem? Što je bilo za to presudno? Što vas je privuklo u profesiju?
Iskreno, nisam odmah znalada ću se baš baviti s pjevanjem, ali oduvijek sam naginjala umjetnosti.Privlačila me scena i kazalište.Da nisam otišla na muzičku akademiju, vjerojatno bih otišlana akademiju dramskih umjetnosti. Paralelno sam, od malih nogu, osim Glazbene škole i dramske grupe, išla i na likovnu radionicu, bavila se i s nekoliko različitih sportova. Bila sam vrlo aktivna kao dijete i to se održalo i dan danas. Najviše od svega veselila sam se bilo kakvim nastupimai biti na sceni bilo da sam pjevalaili glumila, a s operom sam uspjela spojiti i jedno i drugo.
Ljubljana - već četvrti grad
Pamtite li neku zgodu ili pak nezgodu tijekom osječke Umjetničke akademije? Najveći uspjeh tijekom studija?
Naravno da je bilo i zgoda i nezgoda, radi se o pet godina studija! Najviše pamtim akademiju po putovanjima i nastupima. Iako nisu bile prilike kao što imaju današnji studenti i nisu nam bila tako otvorena vrata kazališta za sudjelovanje u predstavama, imala sam lijepe prilike za ono vrijeme. Na prvoj godini akademije već sam kao solistica nastupala na Varaždinskim baroknim večerima i pjevala u operi Didona i Enej. Dobitnica sam i dekanove nagrade za postignut umjetnički uspjeh. Nažalost, kazalište i akademija nisu međusobno surađivali pa smo mi kao akademija morali raditi svoje produkcije. Danas studenti imaju puno veću privilegiju te na praktičniji i brži način vrlo rano dobe priliku.
Je li bilo teško naći angažman? Što ste počela raditi?
Nakon akademije, sa dvadeset i dvije godine, zaposlila sam se kao profesorica pjevanja na Glazbenoj školi u Varaždinu. Kazališta u to vrijeme nisu tražila nove, mlade pjevače i nisu bile raspisane audicije. Moja generacija nije imala puno sreće, osim ako niste studirali u inozemstvu. Tamo su bile bolje prilike. Nekoliko godina sam radila na školi i shvatila da bi željela pjevati i biti na sceni. Željela sam još raditi na svojoj tehnici pa sam krenula raditi sa Vlatkom Oršanić, koja mi je izuzetno puno pomogla. Nakon nešto više od dvije godine rada s njom, s dvadeset i devet godina, imala sam svoj profesionalni debi u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci debitirajući kao Mrs. Quickly u Verdijevom Falstaffu. To je bila prva javna raspisana audicija, barem za mezzo-sopran, nakon mnogo godina u Hrvatskoj, a nakon toga za par mjeseci je i HNK Zagreb imao audiciju za Čarobnu frulu i Tri dame gdje sam također prošla audiciju i debitirala u Zagrebu i tako je krenulo dalje.
Koliko je naporno istovremeno raditi na školi i graditi karijeru? Je li vam bilo teško donijeti odluku i dati otkaz u školi?
Da, radila sam deset godina kao profesorica. Raditi na školi i istovremeno odlaziti u druge gradove na probe i igrati predstave je gotovo nemoguće. S vremenom morate odlučiti za što ćete se odlučiti jer nije dovoljno sati u danu za to sve, a i pati vam zdravlje. Mislim da mi je ta odluka bila jedna od najtežih u životu. Nije lako ostaviti stalni posao i ići za svojim snovima. Međutim, vjerovala sam u sebe i tako i moj suprug, koji mi je bio ogromna podrška.
Živjeli ste i radila u tri grada. Što je kod kojeg najljepše?
Zapravo, Ljubljana je četvrti grad. Varaždin mi je rodni grad i provela sam djetinjstvo u njemu, vezana sam s obitelji i prijateljima, tako da ima posebno mjesto u mojem srcu. Osijek me veže na studentske dane. Tamo sam stekla prekrasna prijateljstva, a dvije godine sam živjela u Zagrebu, koji je potpuno drugačiji od svih. Osjeća se veličina i užurbanost, ljudi su više u poslu, ali ima puno veće mogućnosti. Sada smo se preselili u Ljubljanu. Prekrasan grad, zelenilo, parkovi, planine, šume... Dobra organizacija grada, velika gastronomska ponuda, pogotovo za ljude koji ne jedu gluten kao ja. Svaki grad nudi nešto i uvijek nađeš nešto što ti se sviđa ili ne sviđa. Otvorenog sam duha i vrlo znatiželjna tako da bih mogla živjeti svakih nekoliko godina u nekom drugom gradu.
Posao ujedno i hobi
Kako izgleda radni tjedan? Vikendi su radni, puno putujete.
Ukoliko se sprema premijera, onda je vrlo aktivno. Prvo se pripremam doma sama učeći ulogu, ukoliko je nova uloga od teksta do same glazbe, nakon toga imam probe sa korepetitorom da pročistimo sve i vježbam da uloga što više sjedne u tijelo, slijede muzičke i ansambl probe i nakon toga kreću šest tjedana režijskih proba od osam sati dnevno, obično od deset ujutro do dva i od šest do deset navečer. U tom periodu, pred kraj, kreću probe na pozornici, probe s orkestrom i nakon premijere igraju se predstave. I onda prelazite na novi projekt. Da, puno se i putuje i oduvijek živim u koferu, takav je posao, ali meni ne smeta jer to volim.
Dosada ste pjevali brojne uloge u svim većim nacionalnim opernim kućama u nas, a put vam se nastavlja u inozemstvu. Koje uloge i opere vas očekuju u ovoj sezoni? Kojoj se najviše radujete ili je smatrate izazovom?
Veselim se ovoj sezoni, najviše je Verdijevih opera što je nekako i meni najdraže i mom glasu. Očekuje me Travijata, zatim Princ Orlofsky u Šišmišu, nakon toga na proljeće me očekuje Azucena u Trubaduru i nju nekako najviše priželjkujem. Nakon toga imam Rusalku u Zagrebu i vraćam se u Ljubljanu za Verdijev Nabucco i Fenenu. Uz to u planu su i neki koncerti, tako da će biti lijepa i radna sezona.
A kako provodite slobodno vrijeme? Imate li hobije?
Pa obično aktivno. Moj posao je meni ujedno i hobi tako da svakako odlazak u kazalište na predstave bilo baletne, operne ili dramske. Iako ima dana kada ne želim raditi ništa i treba mi odmor, obično mi to dosadi za dan dva i moram nešto raditi. Te mirnije dane obično gledam serije i filmove, žanr triler, kriminalistički ili drama, volim i zanimljive dokumentarce, a ostalo vrijeme provodim u prirodi i šetnji sa psom. Volim jesen i njezine boje pa mi je ovo idealno vrijeme za biti vani. Volim otputovati i istražiti druge gradove i kulturu. Opuštanje pronalazim i u pečenju kolača i torti, a jednom mjesečno volim posjetiti dobar spa i otići u saune.
Na najboljem svjetskom festivalu
Ovo ljeto proveli ste radno u Finskoj na prestižnom Savonlinna Opera festivalu. Kakav je osjećaj nastupati na takvo velikom festivalu i pjevati u srednjovjekovnom dvorcu usred jezera?
Prekrasan festival i divna publika koja je veliki ljubitelj opere. Istovremeno kroz cijelo ljeto izvodi se nekoliko opera, a ja sam pjevala ulogu Fenene u Verdijevom Nabuccu. Osjećaj je izuzetan i velika čast je biti pozvan na tako značajni festival u svijetu opere i imati priliku predstaviti se. Savonlinna Opera festival je i prije nekoliko dana proglašen te je dobio i nagradu za najbolji svjetski operni festival u 2024.godini.
Provela sam dva mjeseca u Finskoj, stekla nova prijateljstva, upoznala njihovu kulturu, doživjela svijetle noći bez mraka, naravno, naučila puno na svakodnevnim probama i stekla mnogo novog iskustva.
Jeste li ikada doživjeli nešto neočekivano tijekom predstave? Kako se nosite sa tremom?
Naravno, tada morate biti vrlo snalažljivi u trenutku. Sve to je dio čari predstava uživo i magije koja se događa na pozornici. Ponekad te situacije ispadnu simpatične i smiješne na kraju, većinu puta publika niti ne primijeti šta se desilo. Ponekad kostimi znaju biti i teški, masivni i možda nespretni za nositi. U Finskoj sam pola predstave nosila na ramenima kostim koji je u sebi imao teške magnete oko 5 kg i 120 metara elastične trake koje su visjele sa mojih ramena do poda i u jednom momentu za vrijeme predstave njih tridesetero poteže te trake s lijeve u desnu stranu dok pjevam, svakako izazovno, ali zato imamo probe na kojima vježbamo da postanu dio nas. Trema je sastavni dio našeg posla, tako da smo postale s vremenom na "ti". Više je to neko uzbuđenje koje mi daje još samo dodatnu koncentraciju i adrenalin. Dva tjedna prije premijere budem uzbuđena i onda dva, tri dana prije budem smirena.
Kazalište je živnulo
Varaždin je zanimljiv, nema opere, a ima glazbenu školu iz koje potječe niz vrlo uspješnih pjevača. Kako to? Treba li srednja prerasti u nešto više?
Šteta je da Varaždin nema operu, međutim, koliko vidim, intendantica je vrlo aktivna s projektima i kazalište je živnulo. Veliki je to pothvat da bi se postavila opera, zahtjeva veliki broj ljudi, ali vjerujem da za manje produkcije komornog tipa ili operete ima svakako mjesta.
Tko je danas operna publika? Koliki je interes za operu? Što operu čini zanimljivom i danas?
Drago mi je vidjeti da se ponovno probudio interes za odlazak u kazalište i na operu i da viđam i mlađa lica. Opera je oduvijek za sve i otvorena svima. Danas se na različite načine pokušava približiti operu tako da se napravi na moderan način, putem kostima,scenografije ili rekvizita i spoji s nekom današnjom aktualnom temom ili problematikom. Smatram da opera ne može izaći iz mode i da će ona uvijek biti tu - ljepota leži u samoj glazbi, kojaje bezvremenska i autentična i, naravno, esencija leži u pjevačima te našoj interpretaciji i koliko smo je uspjeli projicirati na publiku.
