Varaždinska podružnica Hrvatske udruge leukemija i limfomi (HULL) danas je obilježila Svjetski dan svjesnosti o limfomima. Na štandu na Franjevačkom trgu, zajedno s učenicima Medicinske škole Varaždin, građanima su dijelili informativne letke i brošure o limfomima i leukemiji, kemoterapiji, ali i priručnik o prehrani osoba sa zloćudnom hematološkom bolešću.
HULL ima šest podružnica u Hrvatskoj, s više od 500 članova, a u Varaždinu je 70-ak članova. Varaždinska podružnica udruge pomaže oboljelima od hematoonkoloških bolesti na području Koprivničko-križevačke, Međimurske i Varaždinske županije.
Među članovima udruge je i Zdravko Hanžek, 64-godišnji Varaždinac, koji je obolio od limfoma.
- Sve je počelo 2015. godine, između Božića i Nove godine. Jedno jutro sam se probudio i pokušao obući hlače. Lijeva nogavica ide, no desna ne ide, s cipelama isto tako. Još snen, pogledao sam desnu nogu koja je bila duplo deblja od lijeve. To mi je bio prvi znak da nešto nije u redu i obratio sam se hitnoj pomoći. Prvo su sumnjali na trombozu, no pokazalo se da nije tako. Požalio sam se doktoru na zadebljanje na desnoj nozi, koje je bilo dužine 12 cm, tvrdo, bezbolno i nepomično. On je odmah posumnjao da nešto nije u redu. Secirali su limfni čvor, poslali na histološku analizu i već su mi drugi dan, kad sam ležao u bolnicu, rekli da ću morati promijeniti svoj način života jer imam limfom - ispričao nam je Zdravko.
Prisjetio se i kako je na njega djelovala spoznaja o bolesti od koje boluje.
"Kada čujete dijagnozu, raspadnete se"
- Nisam ni znao što je to limfom. Objasnili su mi da je to jedna vrsta raka, a kad sam čuo tu riječ - rak, ja sam se raspao, poput bačve pune vode kad obruči popucaju, daske se razlete, a voda izleti i na kraju se razlije u tisuće malih kapljica. U trenutku kada dobijete dijagnozu, raspadnete se, nemate kontrolu nad tijelom. Osobito su teški oni prvi dani šoka i traume. Tek nakon 24 sata počeo sam nekako dolaziti k sebi i rekao sam si: 'Pa daj se probudi, vidiš da si živ!' - napomenuo je.
- Nešto ranije te iste godine skakao sam "bungee jumping" s Masleničkog mosta i rekao sam sam sebi da se, ako sam za to imao hrabrosti, i sada moram sabrati i boriti za život - dodao je.
Bilo mu je teško jer nije znao kome se obratiti za psihološku pomoć.
- Svaka čast bolnici i doktorima koji vas liječe, ali oni nemaju vremena baviti se vama na psihološkom planu, a vi trebate psihološku potporu. Iako imate podršku obitelji, svi ste zajedno u rasulu. U HULL-u sam pronašao tu podršku, uključio sam se u rad udruge i aktivnosti informiranja o bolesti, kako bi podigli svijest ljudi. Ja prije ništa nisam znao o toj bolesti, saznao sam tek kad mi je dijagnosticirana. Udruga mi je puno pomogla i pružila mi podršku, organiziraju se i predavanja eminentnih hrvatskih stručnjaka iz onkologije, hematologije i srodnih područja, medicinskih sestara koje se bave kemoterapijom i slično, na kojima možemo saznati puno informacija koje nam olakšavaju cijeli proces liječenja - istaknuo je.
Osvrnuo se i na sam proces liječenja.
- Nakon mjesec dana stigli su rezultati histološke analize iz Zagreba i pokazalo se da je riječ o ne-Hodgkinovom indolentnom folikularnom limfomu, koji je jako podmukao. To je zloćudna bolest kod je problem u tome što se obično otkrije tek u kasnijoj fazi. Kod mene je, konkretno, otkriven u 3. fazi. Uslijedilo je osam kemoterapija. Prvi znakovi povlačenja pokazali su se nakon četvrte kemoterapije, došlo je do smanjenja limfnih čvorova, a nakon osme se limfom potpuno povukao. Sad je u remisiji, u mirovanju - rekao je Zdravko.
Pitali smo ga je li imao i nekih drugih simptoma.
- Dva-tri mjeseca prije toga otkrio sam da imam zadebljanje u desnoj preponi, ali tome nisam pridavao neku veću pažnju, jer sam se se bavio trčanjem, hodanjem, planinarenjem i plivanjem, pa sam to zadebljanje pripisao tome. Također, mjesec dana prije oteknuća noge, noću sam osjetio slabost i tupu bol u desnoj nozi pa nisam čak ni mogao spavati. No ni tada nisam mislio da je to nešto ozbiljno. Tek kada mi je otekla noga i kada se otkrilo što mi je, povezao sam sve te simptome. Srećom da se bolest ipak otkrila ipak na vrijeme, jer da tada nisam počeo s liječenjem, morao bih ići na presađivanje koštane srži, a to bi već bilo jako opasno. Limfom, ako se ne liječi, proširi se na ostale organe. Naime, događa se to da limfni čvor, kada se zadeblja, zaustavlja protok limfe i zato dolazi do tih velikih oteklina, a može zablokirati bubrege, jetra, bilo koji organ... - napomenuo je.
Ukazao je i na važnost svijesti javnosti o ovoj bolesti te češćih kontrola kod liječnika.
- Premala je svijest ljudi u Hrvatskoj o toj bolesti i zato bi se trebalo čim više informirati i educirati se, kako bi se na vrijeme otkrila. Recimo, znojenje po noći, kada si morate presvačiti majicu, to je prvi znak da nešto nije u redu. Isto je s bilo kakvim povećanjem ili zadebljanjem limfnih čvorova, kod kojih bi odmah trebalo ići kod doktora. Ne mora značiti da je riječ o limfomu, ali nikad se ne zna - naglasio je.
Bolest je preokrenula njegov svakodnevni život.
Kuha, vrtlari, trči, pliva...
- U remisiji sam četiri godine i sada praktički nemam nikakvih simptoma. U početku je limfom najviše utjecao na svakodnevni život jer bilo je teško snaći se, ne razmišljati stalno o bolesti. Kad traju kemoterapije ne smijete nikuda ići, morate se paziti jer vam je imunitet oslabljen. Počeo sam slikati, kuhati, čak sam se prijavio i na show "3,2,1 - kuhaj" i ušao u uži izbor, ali vjerojatno zbog dijagnoze na kraju ipak nisam sudjelovao. Počeo sam opet polako i trčati i sad već trčim polumaraton, plivam polumaratone na moru, planinarim... Naravno, ne bavim se sportom istim intenzitetom kao ranije, moram paziti da mi imunitet ne padne jer bih onda bio izloženiji drugim bolestima. Trudim se da mi je dan uvijek ispunjen aktivnostima koje volim i koje me usrećuju, nabavio sam psa, imam vrt od 30 gredica, imam i pčele... - kaže nam Zdravko koji je sada u mirovini.
Trčanjem se bavio i ranije, iza njega je 20-ak istrčanih maratona, puno polumaratona i drugih utrka.
- Kad sam nakon godinu dana došao na bazen, a plivao sam po 2-3 kilometra, i kad sam isplivao prvih 500 metara bio sam sretan kao crv u jabuci. Mislim da fizička aktivnost jako pomaže ne samo u liječenju, nego i za psihičko stanje - istaknuo je.
- Sada treba živjeti pozitivno, zdravo, veseliti se svakom novom danu, pronaći aktivnosti koje vas raduju kako ne bi mislili na bolest. Treba živjeti u trenutku, ne u prošlosti ili budućnosti, živi se sada i to treba što bolje iskoristiti. Svako jutro kad se probudim prva misao mi je: 'Kako će danas biti lijepi dan!', a dobra misao izazove dobar osjećaj i na kraju tako i ispadne. Treba vjerovati i biti pozitivan, nema druge! - poručio je Zdravko.
