U ovo doba svake godine Eurostat objavi dva ključna komparativna podatka o razvoju zemalja članica, temeljem kojih se ocjenjuje takozvana «konvergencija» – brzina približavanja europskom prosjeku razvijenosti, piše Ekonomski lab. Jedan je, kako podsjeća Velimir Šonje, stvarna individualna potrošnja, koji je teško mjerljiv podatak jer može sadržavati značajne pogreške u usporedbi s drugim pokazateljem – realnim dohotkom po stanovniku ili realnim BDP-om po stanovniku. Stvarna individualna potrošnja je BDP po stanovniku korigiran za razlike u razinama cijena po zemljama, iskazan u postotku prosjeka za cijelu Europsku uniju.
Sredinom tjedna, podsjetimo, europski statistički ured dao je procjenu da je, i prošle je godine, kao i 2017., samo u 10 zemalja EU-a kupovna moć kućanstava bila iznad prosjeka Unije. Najvišu je razinu stvarne potrošnje po stanovniku (AIC), iskazane paritetom kupovne moći (PPS), i u 2018. godini zabilježio Luksemburg, 32 posto iznad prosjeka EU-a. Hrvatska je uz Mađarsku i Bugarsku činila skupinu tri zemlje EU-a s potrošnjom po stanovniku u 2018. više od 30 posto nižom od europskog prosjeka, pri čemu u Eurostatu procjenjuju da je stvarna potrošnja po stanovniku mjerena paritetom kupovne moći u Hrvatskoj u 2018. godini bila 37 posto ispod prosjeka EU-a.
Velimir Šonje sada ukazuje na nešto drugo, točnije tablicu "Realni BDP po stanovniku u % prosjeka za EU-28" (dolje), koja pokazuje kako se mijenjala razvojna distanca svake nove zemlje članice iz srednje i istočne Europe u odnosu na prosjek EU prema tom pokazatelju.
Kako ukazuje Šonje, dobra vijest glasi da su sve zemlje, osim Slovenije, konvergirale od 2007. do 2018.
- Čak se i notorno neuspješna Hrvatska uspjela približiti prosjeku EU za 2 postotna boda napredujući s 61% 2017. na 63% od prosjeka EU 2018. Da smo za početnu godinu uzeli 2008. konvergencije ne bi bilo, jer je Hrvatska i tada bila na 63% te bi promjena bila – nula. To je dakle loša vijest: Hrvatska je u prikazanih 11 godina pala na pretposljednje mjesto na rang listi (bolja je samo od Bugarske koja je na 50% prosjeka EU, ali Bugarska brzo napreduje – prije 11 godina bila je na 40%). Slovenija teško može pružiti utjehu, jer se radi o razmjerno bogatoj zemlji koja stagnira na distanci od 87% iako i susjede može mučiti što ih je pretekla Češka koja je konvergirala s 82% na 90% prosjeka EU. U vrhu se prema brzini promjene nalaze četiri zemlje koje su niskim poreznim opterećenjima, privatizacijom, privlačenjem izravnim stranih ulaganja, fiskalnom disciplinom (barem donedavno), institucionalnim napretkom, poboljšanjem položaja na ljestvicama lakoće poslovanja i konkurentnosti, reformama javne administracije, ukratko, zemlje koje su svim onim užasima neoliberalizma ili ekonomskog liberalizma, umjesto patnje naroda i bogaćenja bogatih i siromašenja siromašnih, izazvale veliku konvergenciju svojih gospodarskih sustava prema standardima gospodarstva EU (iako se u međuvremenu desila najveća ekonomska kriza nakon Drugog svjetskog rata). I sve te zemlje bile su iza Hrvatske 2007., a sada su daleko ispred: Litva je «konvergirala» s 60% na 81% EU prosjeka, Rumunjska s 43% na 64%, Poljska s 53% na 71% te Latvija s 57% na 79%. Estonija, Slovačka i Mađarska su posebna kategorija: one su još 2007. bile razvijenije od Hrvatske odnosno razvijene približno kao Hrvatska (Mađarska), a danas su daleko ispred. Štoviše, Estonija je na pragu konačnog priključenja najrazvijenijem dvojcu – Sloveniji i Češkoj – jer je riječ o tek trećoj zemlji Nove Europe koja prelazi prag razvijenosti od 80% prosjeka EU.
Ako se ponderira razina razvoja i brzina konvergencije, Hrvatska je uvjerljivo najneuspješnija zemlja na listi: Bugarska jest slabije razvijena, ali brzo konvergira, a Slovenija nije konvergirala, ali je mnogo razvijenija.
Objašnjenje Hrvatskog neuspjeha ne bi trebala biti velika tajna, jer Hrvatska uglavnom nije radila ono što su radile druge zemlje. Ono što ovdje jest fascinantno je da snažnu potporu imaju politike i ljudi koji su doveli do ovog rezultata, a alternative koje povremeno uspiju zaslužiti nešto veću potporu glasača uglavnom zagovaraju suprotno od onoga što može pokrenuti veliku konvergenciju.
Jedino velika konvergencija (dostizanje 80% razvojnog prosjeka EU-a) može trajno zaustaviti emigraciju, osim onog krajnjeg rješenja – da emigracija stane tek nakon što emigrira sve što se miče, uključujući i kućne ljubimce. Sve drugo, od subvencija za stambene kredite do plaćanja za rađanje djece, priče su za malu djecu. Stavi prst u uho i pjevaj domoljubne, jer neće se imati što ljubiti ako ne dođemo do 80% europskog prosjeka za 10 ili 15 godina, zaključuje Šonje.
