Prošla je godina donijela nove uspjehe u impozantnoj znanstvenoj karijeri prof.dr.sc. Ružice Piskač, bivše varaždinske gimnazijalke rodom iz Filipića, naselja u sklopu grada Novog Marofa.
Od srpnja 2024., naime, nosi titulu redovite profesorice Odsjeka računalnih znanosti na Odjelu za inženjerstvo i primijenjenu znanost američkog Sveučilišta Yale, a put do te titule iziskuje mnogo truda i vremena te zahtijeva niz istaknutih postignuća u istraživanjima, izvrsnost u poučavanju i međunarodnu reputaciju.
Uz sve to, ova neposredna, otvorena i nasmijana znanstvenica ipak redovito dolazi u Hrvatsku pa je tako i tijekom proteklih blagdana posjetila obitelj, što smo iskoristili za razgovor o novostima u njenom radu.
- Na Yaleu sam počela raditi 2013. godine kao docent ("assistant professor"), 2019. sam napredovala u zvanje izvanrednog profesora ("associate professor"), i sada sam "full professor", redoviti profesor u trajnom zvanju, što je najviši stupanj. Bilo je tu puno znanstvenih radova, sudjelovanja i organiziranja znanstvenih konferencija... Recimo, na jednoj od najjačih konferencija o sigurnosti i kriptografiji CCS 2022, moja grupa i ja dobili smo nagradu za istaknuti znanstveni rad. No, za napredovanje na Yaleu nije dovoljno samo "zbrojiti" radove, znanstvene konferencije i ostalo, više te gledaju kao "paket", gleda se i tvoj utjecaj. Dakle, u ovih 11 godina "izdoktorirala" sam pet studenata, četiri od njih su profesori na vrhunskim sveučilištima, jedan od mojih postdoktoranada je direktor za mrežna istraživanja u Alibaba Cloudu... Uspjela sam stvoriti jaku grupu.
Uz sve to, sami se morate potruditi i kako bi financijski poduprli projekte i rad sa studentima?
- Tu su, dakle, i istraživačke potpore, "grantovi", i nagrade za istraživačke projekte. To je vrlo važno, jer ne možeš samo očekivati da će ti sveučilište dati neka sredstva, sve moraš sam. Ja sam tako dva puta dobila nagradu Amazona, dobila sam i nagradu Googlea, Facebooka i Microsofta, ali i sredstva Nacionalne zaklade za znanost (National Science Foundation). Znači, za svakog studenta kojeg hoću podučavati moram tražiti sredstva, napisati projektni prijedlog i prijaviti se za "grant". Moram imati dovoljno sredstava da bi se neki program ili projekt financirao i da bi provela neko znanstveno istraživanje. Dobila sam dovoljno nagrada i "grantova", studenti mi super rade, a sve se to gleda kod napredovanja.
Dakle, napredovanje ne dolazi automatski?
- Uz sve to, radi se i evaluacija. Sveučilište angažira 15-ak vanjskih stručnjaka koji evaluiraju i tvoj znanstveni rad, ali i tebe kao znanstvenika. Pritom to ne smiju biti stručnjaci s kojima si radio ili surađivao, već netko tko nema veze s tobom. Da bi napredovao u svom zvanju, moraš biti "full package", "potpuni paket". Na to utječe i grupa studenata s kojima radiš, a ja sam jako ponosna na svoju grupu. Što se tiče broja studenata, njihov broj je fleksibilan i varira, no to nisu velike skupine. Riječ je o manjim grupama s kojima profesori rade na projektima, istraživanjima, tako da za svakog studenta znaš što radi, kako radi i slično.
Značajna u tome je i suradnja koju ste ostvarili s kolegom s Yale Law School (Pravnog fakulteta Sveučilišta Yale)?
- Da, riječ je o suradnji između fakulteta unutar Sveučilišta Yale. Prof. Scott Shapiro i ja shvatili smo da postoji jako velika spona prava i logike. Tako smo pokrenuli i start-up, "Leibniz AI". Za Leibniz AI smo u studenom 2024. dobili nagradu Yale Faculty Innovation Awards, kao jedan od najinovativnijih start-upa, a početkom prošle godine smo dobili i nagradu Roberts Innovation Fund-a, Yaleovog akceleratorskog fonda. Pružili su nam podršku, što je nama kao akademicima bez start-up iskustva jako pomoglo u daljnjem razvoju našeg start-upa. Sve smo to radili u slobodno vrijeme. Recimo, tijekom prošlog ljeta prof. Moshe Vardi sa Sveučilišta Rice u Houstonu i ja organizirali smo na "Simons Institute for Theoretical Research" na kalifornijskom sveučilištu Berkeley program "Extended Reunion: Theoretical Foundations of Computer Systems", i jako mi je puno značila vremenska razlika. Svako jutro sam se budila u 5.30 sati kako bi u 6 sati, što je na istočnoj obali SAD-a 9 sati, počela raditi na start-upu, a onda bi tri sata kasnije, kad je na zapadnoj obali bilo 9 sati, opet bila na Berkeleyju.
O tome što je zapravo Leibniz AI, o povezanosti umjetne inteligencije i kibernetičke sigurnosti, koje je uspjehe Ružica Piskač dosad postigla u svojoj bogatoj akademskoj i znanstvenoj karijeri te više o znanstvenoj konferenciji koju ovog ljeta organizira u Zagrebu, pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
