Trgovinski sporazum između EU-a i južnoameričkog bloka Mercosur zabrinuo je europske poljoprivrednike, koji su zbog njega i prosvjedovali ispred zgrade Europskog parlamenta u Strasbourgu, ali i potrošače koji se pitaju hoće li nas preplaviti jeftinija hrana, odnosno meso i poljoprivredni proizvodi koji, kako ističu kritičari, zbog upotrebe pesticida i hormona ne zadovoljavaju europske standarde.
Sporazum je potpisan, no njegova provedba zahtijeva suglasnost Europskog parlamenta o privremenoj primjeni te nakon toga i ratifikaciju sveobuhvatnog sporazuma u svim nacionalnim parlamentima. Budući da Europski parlament nije dao suglasnost već je zatražio mišljenje Suda Europske unije o tome je li taj sporazum u skladu s europskim ugovorima, provedba sporazuma će pričekati, a u međuvremenu su eurozastupnici prihvatili i zaštitne klauzule koje bi trebale spriječiti da uvoz iz zemalja Mercosura, (Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj) stvori poremećaje na EU tržištu i našteti europskim proizvođačima. Ipak, privremena primjena trgovinskog sporazuma počela je odlukom Europske komisije u petak, nakon što su ga ratificirali Argentina i Urugvaj.
Stanje domaće proizvodnje
O uvozu hrane i mogućnostima jačanja domaće poljoprivredne proizvodnje upitali smo prof.dr.sc. Ivu Grgića, dugogodišnjeg profesora na Agronomskom fakultetu u Zagrebu te stručnog komentatora poljoprivrednih, ali i drugih aktualnih pitanja.
Kako komentirate uvoz hrane (poljoprivredno-prehrambenih proizvoda) te može li uopće domaća proizvodnja odgovoriti na potražnju?
- Domaća proizvodnja može količinom dostići domaću potražnju, samo je pitanje hoće li domaći potrošač na stolu i imati hrvatski proizvod. I je li to nužno i kada je moguće. To je moguće u dva slučaja. Jedan je u slučaju zatvorene ekonomije, što smo nekada imali. Bez uvoza, prvo nastaje nestašica, a onda se proizvodnja prilagođava novim okolnostima i sve što se proizvede, završi u domaćoj potrošnji. Drugi slučaj bi bio ako imamo proizvodnju na razini potreba, ali da proizvodi budu kakvonosno bolji od uvoznih i cjenovno konkurentni. To je teško očekivati u skorijoj budućnosti. Cilj nam je povećanje domaće proizvodnje što bi bio pokazatelj boljeg korištenja proizvodnih resursa. Proizvodi moraju imati poznatog kupca. I kako je naša proizvodnja cjenovno nekonkurentna na europskom tržištu zbog zakona obujma, jedina nam je prilika da naši proizvodi i prerađevine budu velike kakvoće, a manjih serija. Za veći dio tih proizvoda kupac je izvan Hrvatske, a domaći potrošač, onaj nižeg dohotka, će kupovati proizvode koje si može priuštiti. Znači, domaća proizvodnja može podmiriti domaću potražnju samo je kupac, potrošač taj koji odlučuje koji proizvod želi. Uz veliki potrošački nacionalizam, a njega nema jer je lakše “arlaukati” i strašiti neistomišljenike partizanima i ustašama, moguće je, ali teško ostvarivo da kupujemo samo hrvatsko. Poznati su konačni rezultati marketinškog pristupa “kupujmo hrvatsko” započeto od strane Hrvatske gospodarske komore 1997. godine.
Jeftino ili kvalitetno?
Domaći potrošači nižeg dohotka mogu si priuštiti samo jeftinu hranu, meso iz uvoza, koje je najčešće sumnjive kvalitete. Može li se što učiniti po tom pitanju?
- Raspoloživi dohodak određuje strukturu ukupnih izdataka i naravno da oni s nižim dohocima troše apsolutno manje, ali relativno više na hranu. Primjer - netko čiji je dohodak kućanstva 1000 eura, za hranu izdvaja 400 eura odnosno 40%. Istodobno, oni koji imaju 3000 eura, izdatke za hranu mogu povećati na 1000 eura što je 30% dohotka. Tisuća eura omogućava ne samo veću količinu nego i bolju strukturu s više kvalitetnijih i svježijih namirnica. Hrvatsko tržište je preplavljeno jeftinim mesom, poglavito svinjetinom koja je na policama često cjenovno povoljnija nego voće i povrće. Meso je zdravstveno ispravno, ali niske kakvoće. Ono je po nekoliko puta pothlađivano ili zamrzavano i ako se ne proda najčešće na sniženjima, prerađuje se u proizvode trgovačkih marki. Često sam zabrinut za ono što se nalazi na policama i bio bih sretan da vidim kvalitetnu analizu ovlaštene institucije za npr. deset vrsta kečapa, majoneza i sl. Vjerujem da postoje značajne razlike u sastavninama i za očekivati bi bila i velika razlika u cijenama. Ali to nije slučaj, razlike su minimalne. Jedino što možemo učiniti, ne samo za one s nižim kućnim budžetima, je povećati kontrole i kazne za otkrivene prevare potrošača. To će biti teško sve dok prosječni dohodak/mirovina ne budu toliko visoki da se kod kupnje vodimo kvalitetom, a ne cijenom.
Među glavnim problemima poljoprivredne proizvodnje u Varaždinskoj županiji je rascjepkanost i mala površina parcela. Ima li tu pomoći?
- Problem rascjepkanosti parcela i općenito neuređenosti poljoprivrednih površina je čak i naglašeniji u drugim dijelovima Hrvatske. I tu postoje najmanje dva rješenja. Jedno je komasacija koja na žalost nije naišla na veći odaziv kod lokalne samouprave, a ni kod samih vlasnika površina. Razlozi su mnogostruki, od nedovoljne informiranosti što može biti i grijeh Ministarstva poljoprivrede i lokalnih vlasti, do nezainteresiranosti samih vlasnika za taj agrotehnički postupak. Drugo je da se sami vlasnici dogovore i potaknu okrupnjavanje tj. arondaciju, a institucije pomognu u tehničkom dijelu te država kod oslobađanja od poreza na promet. Moguće je formiranje “banke poljoprivrednih površina” koje se daju nekome, a vlasnici participiraju u dobiti. Ovo je najteže i najrjeđe. Poseban problem su zapuštene poljoprivredne površine, a to je problem komunalnog redarstva i lokalne vlasti.
Opstanak OPG-ova
Mogu li kratki lanci opskrbe pomoći malim poljoprivrednim proizvođačima, možda uz podršku jedinica lokalne samouprave ili države?
- Naravno da mogu, barem dijelu proizvođača. I tu je nekoliko načina. Jedno je prodaja na kućnom pragu, ali postoje i realne prepreke za takav oblik prodaje. Kao i za dostavu na kućni prag kupca. Nužna je revitalizacija lokalnih tržnica na kojima bi se prodavalo samo lokalno proizvedeno. Najveći doprinos bi bio od opskrbe vrtića, škola, bolnica i drugih javnih institucija čemu je prepreka javna nabava. Kod toga su dva problema, najniža cijena ali i usitnjenost proizvođača što bi se moglo riješiti njihovom uključenošću u zadruge ili neke druge proizvodne asocijacije. Ipak ne zaboravimo, sve je manje poljoprivrednih proizvođača, kako na području Varaždinske tako i na području drugih županija. Dok se traži rješenje, poljoprivrednici traže izlaz iz nesigurne proizvodnje.
