Nakon događaja u Pakracu 1991., odnos prema Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) i opća sigurnosna situacija u Hrvatskoj znatno su se zaoštrili. U drugoj polovici svibnja 1991. zapovjedništvo 32. korpusa JNA vodilo je rasprave i provodilo aktivnosti vezane uz obranu vojnih objekata, s posebnim naglaskom na obranu skladišta oružja i opreme „Varaždin Breg” i „Barutana” u Novoj Vesi. Pukovnik Berislav Popov, zapovjednik oklopno-mehanizirane brigade sa sjedištem u vojarni „Kalnički partizani”, na sastancima zapovjedništva 32. korpusa otvoreno je isticao da će vojna skladišta, ako dođe do blokade i napada na njih biti tučena i uništena.
Vojno skladište na Varaždin Bregu (Banjšćina) za JNA bilo od ogromne važnosti. U njemu se nalazilo oko 24 000 tona, materijalno tehnički sredstava. (oružja, streljiva, vojne opreme, pogonskog goriva i minsko-eksplozivnih sredstava).
Skladište na Banjšćini dodatno je ojačana postrojbom iz vojarne „Kalnički partizani”. Tamo je upućeno šest borbenih vozila pješaštva (BVP M-80) i 60 vojnika pod zapovjedništvom kapetana prve klase Andona Vlahova. Time je za obranu Banjšćine ukupno bilo angažirano 80 vojnika te 3 časnika i dočasnika. Skladište “Barutana”, Nova Ves, čuvalo je 22 vojnika i jednim dočasnikom. U oba skladištu bili su minirani mogući prilazi napada. Na cesti od Banjšćine prema Varaždinskim Toplicama s vanjske strane objekata bile su postavljene mine.
Budući da zračna udaljenost od vojarne „Kalnički partizani” (i Jalkovačke žrtve), do skladišta „Varaždin Breg” iznosi oko 11 kilometara, a do vrha Ivanščice 20 km, u dosegu su topničko-raketnog oružja koje može pucati po tim objektima.
Mimohod Hrvatske vojske povodom 30. god Operacije “Oluja”, Zagreb, 2025. Top haubica M84 „Nora“ 152 mm. Domet sa standardnim projektilom je 24 km, a s dodatnim potiskom 28 km. JNA je imala ukupno 84 primeraka M84 „Nora“ U presudi Trifunoviću navodi se 17 koje su zarobile hrvatske snage.
Zarobljeni VBR “Ognaj” – domet 20 km odlazi iz vojarne Četiri su sustava VBR M-77 Oganj, 122 mm , zarobljena u vojarni “Jalkovačke žrtve u rujnu 1991. Dva su hitno upućena na područje Turnja, a dva su poslana u Istočnu Slavoniju, na šire područje Vinkovaca i Đakova.
Kada su hrvatske snage 13/14 rujna 1991. započele blokadu vojnih objekata 32. korpusa JNA, u vojarni „Jalkovečke žrtve” pripremljena su topničko-raketna oružja za djelovanje: jedna haubica „NORA” s jednim borbenim kompletom b/k) od 60 različiti granata i četiri višecijevna bacača raketa (VBR) „Oganj”. Za samohodni višecijevni lanser raketa 128 mm M-77 Oganj, b/k je 64 rakete x4 je 256 raketa spremnih za lansiranje. Ta su oružja bila usmjerena prema Ivančici, Ivancu, a prije svega prema Varaždin Bregu, no zapovijed za otvaranje paljbe iz zapovjedništva 32. korpusa nije data. Zauzimanjem vojarne „Jalkovečke žrtve” 19. rujna 1991., ta su oružja preuzele hrvatske snage.
Ipak, daljnja prijetnja uništenju skladišta na Banjšćini ostao je pukovnik Berislav Popov u vojarni „Kalnički partizani”. On je raspolagao nizom topničko-raketnih sustava kojima je i dalje mogao gađati skladište oružja i opreme na Varaždin Bregu. U njegovu se arsenalu nalazilo čak 74 tenka, (domet 17 km), od kojih je svaki bio popunjen jednim borbenim kompletom (odnosno s po 43 granate), dok su za ostala topnička oruđa bila pripremljena po dva borbena kompleta streljiva.
Malo je nedostajalo da Popov zapovjedi paljbu po Banjščini. U njegovom stožeru prisluškujući radio veze pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova tijekom noći 20 . rujna 1991. čuli su informacije kako se iz skladišta "Varaždin Breg" uzimaju sredstva. O tome je obaviješten Popov, koji je preko zapovjedništva korpusa provjeravao tu informaciju, ali u zapovjedništvo su mu tvrdili da je skladište i dalje naše, odnosno pod kontrolom snaga JNA na Banjščini. Zbog toga nije zapovjedio topničku i raketnu paljbu , a nije bilo ni napada aviona JNA na skladište oružja i opreme u Banjščini kao i na skladište streljiva i oružja TO Varaždin u Novoj Vesi. Ona su bez borbe predana hrvatskim snagama.
Da je Popov uspio u svojoj namjeri, u Varaždinu su razaranja i kontaminacija okoliša mogla biti znatno strašniji i obimnija nego u bjelovarskoj Barutani, gdje je 29. rujna 1991. eksplodiralo samo jedno od triju skladišta minsko-eksplozivnih sredstava od 200 tona.
Bjelovar , 29. rujan 1991. Eksplozija jednog skladišta minsko-eksplozivnih sredstava
Zemljovid skladište Banjščina
Toma Stjepan: Priča o osvajanju vojnog skladišta JNA na Varaždin Bregu
Tijekom proljeća i ljeta 1991. započele su pripreme za obranu Hrvatske. Formiran je Krizni stožer općine Novi Marof s predsjednikom Zdravkom Maltarom, Isto tako je formirano i Zapovjedništvo Teritorijaln obrane Novi Marof: zapovjednik Zdenko Beštek; operativni poslovi, Franjo Oštrek; Logistika i druge opskrbne djelatnosti Drago Horvat I Slavko Ferenčina, a za područje sigurnosti imenovan je Stepan Toma.
Toma započine svoju priču.
Prvo bojevo gađenje provedeno je 27. lipnja 1991. s manjim brojem provjerenih pripadnika kod Grebengrada kao i obuka s radio uređajima za hitne situacije. Pucalo se iz slovenske NGV malokalibarske automatske puške i pištolja. Situacija u vojnom skladištu Banjšćina pozorno se pratila iz dana u dan, a ključne informacije s terena prenosila su nam dvojica zaposlenika. U dvije situacije skupina pripadnika odreda bila je u pripravnosti u Vatrogasnom domu u Novom Marofu, obučeni u vatrogasne uniforme radi pripremi za osiguravanje konvoja oružja koje je trebalo doći iz Mađarske. Od naoružanja koristili su automatsko oružje MGU-176, ručne bombe, protuoklopna sredstva, osobno oružje.
Stjepan Toma je u vrijeme Teritorijalne obrane bio na dužnosti načelnika sigurnosti, a za vrijeme pripreme i osvajanja skladišta obavlja poslove ovlaštene službene osobe SIS prema posebnim propisima o Obrani.
Toma Stjepan, slikano prije blokade vojnog skladištu. Na lijevom rukavu hrvatski grb s MGV 176 i dvije curice najmlađa je imala 4 mjeseca.
Blokada skladišta
U stožer sad već 3. bojne 104. brigade, dana 13. rujna 1991. zaprimljena je zapovijed za blokadu vojnog skladišta Banjšćina („Varaždin Breg”), i svih prometnih komunikacija na teritoriju općine Novi Marof koje je za kretanje mogao koristiti 32. korpus JNA iz Varaždina.
Mobilizirano je ukupno 240 pripadnika: diverzantski vod pod zapovjedništvom Juraj Kolarića, protudiverzantski vod pod zapovjedništvom Zvonimira Pavlića, i postrojba od 57 vojnika nazvana „Mala satnija” pod zapovjedništvom Josipa Klekara.
S 13 /14. rujna 1991. mobilizirane postrojbe prema ranije utvrđenim planovima i namjenskim zadaćama razmještene su na borbene položaje i u jutarnjim satima bile spremne za zaposjedanje vojnog skladišta. Svi prilazi, kao i širi prostor oko samog skladišta Banjšćina bili su minirani i zapriječeni. Inženjerijski timovi u suradnji s policijskim službenicima Policijske stanice Novi Marof uspješno su inženjerijski zapriječile ključne cestovne pravce i komunikacije: Lužan – Novi Marof – Paka; Završje – Bela – Podrute; Ludbreg - Leskovec – Varaždinske Toplice; Možđenec – Sudovec; Kneginec- Vrtlinovec - Varaždinske Toplice i Novi Marof – Budinšćina. Vojnim objektima JNA na Banjšćini prekinuta je opskrba hranom, vodom, strujom, plinom i isključene su telefonske linije.
Nakon toga situacija oko vojnog skladišta postajala je sve napetija. Čulo se paljenje i kratanje oklopnih transportera. Oko skladišta smo primjetili odbačenu vojnu odjeću, što sugeira da su već neki vojnici pobjegli preko žice i minskog polja koje je postavljeno između ograda.
Pojavio se problem s komunikacijom oko uspostavljanja sigurne veze sa susjednom postrojbom iz Kneginca i glavnim zapovjedništvom u Varaždinu.
Odlazim u obilazak naših punkotva, nastavlja Stjepan, a zatim u radio postajI Novi Marof. tražim od njih da odmah na Banjšćinu pošalju nekog tko će putem razglasa, s jakim zvučnicima emitirati naše vijesti, domoljubnu glazbu i pozivati vojnike na predaju. Te zadaću prihvatio se novinar Pejnović Davor zvani “Đora”.
Osobnim vozilom “zastava 101” i s našim vezistom Dragutin Smoljanecm odlazim u glavno zapovjedništvo u Varaždin kod zapovjednika Rukljića, odnosno do glavnog veziste Svržnjaka radi nabave dodatnih uređaja i dogovora o načinu sigurnog komuniciranja. Kako je put prema Knegincu bio zapriječen minama, naša vojska nam je oslobodila prolaz za vozilo. Zastajemo kod zapovjednog mjesta Odreda Narodne zaštite Kneginca i informiram zapovjednika Anđelka Mihalića o trenutnoj situaciji i problemima oko veze. Nastavljamo dalje vožnju prema Varaždinu. U to vrijeme u gradu je bila proglašena zračna uzbuna. Zapovjednika Rukljića izvjestio sam o trenutnoj sitiuaciji i iznio probleme vezane za komunikaciji. Komunikacijske probleme rješava Vladimir Svržnjak kriptozaštitom i šifrom, a zatim se vraćamo na naše položaje.
Dolaskom na Bnajšćinu primjetio sam da su naši vojnici uspostavili kontakte i dovikuju se s vojnicima JNA koji su bili na straži blizu ulaza u skladište Vrtlinovec – Banjšćina. Bili su blizu jedni drugima. Ja sam odmah prekinuo te razgovore, a našim vojnicima zabranio približavanje ogradi kako nebi došlo do samovoljne uporeba oružja. Vojnicima JNA sam sugerirano da ne bježe preko minskih polja, jer bi mogli stradati. Neka slobodno dođu do ovog ulaza. Tu ćemo ih pričekati i odvesti na sigurno i poslati kućama. Ponuđena im je i telefonska veza kako bi se mogli javiti svojima doma.
Vojnici odgovaraju kako se ne žele boriti, ne žele pucati te se međusobno moraju dogovoriti za odlazak. To je bio i prvi naš kontakt s njima. U drugome kontaktu vojnici su kazali da će pobjeći sa straže, a zatim smo dogovorili vrijeme dolaska. Oni su se pojavili nakon 30-40 min od dogovorenog vremena. Bili su uplašenih, jedan vojnik dolazio je bez oružja, preskače ogradu i želi bježati. Ja ih smirujem i normalnim korakom se udaljavamo od skladišta do komb vozila u koji ulazi 8 vojnika. Vozimo ih u Novi Marof u zapovjedništvo. Tu nam opisuju situaciju i daju informacije kako se u skladištu nalazi 60 vojnika i 6 oklopnih transportera te da je sve minirano. U Levisu (tvornici traperica), dobivaju civilnu odjeću i obuću, novac za putovanje i puštaju se da nastave put svojim kućama.
Od tih prvi vojnika uzeo sam oružje koje su oni ostavili na svojim stražarskim mjestima i odnio ga našim vojnicima u Varteksove gorice, restoran gdje je bila borbena grupa. Dotad smo imali samo malokalibarske puške i lovačko oružje. To je bilo prvo oružje od JNA s kojim smo počeli ozbiljno naoružavati naše postrojbe.
Trenutak kada Toma Stjepan prilazi vojnicima JNA Izvor, Film, 5 godina na braniku Domovine
Psihološki se djeluje na vojnike
Na protivničke vojnike djelovalo se i psihološki. S razglasa su neprestano odjekivali glazba i pozivi na mirnu predaju, a Dragutin Smoljanec preko mikrofona je čitao proglas:
„Vojnici i starješine, poslušajte nas vrlo dobro! Vojarna u Varaždinu pada, opkoljeni ste sa svih strana! Jamčimo vam potpunu sigurnost i slobodu, nikome se ništa neće dogoditi. Pozivamo vas da se predate bez borbe kako bismo izbjegli nepotrebne žrtve i s vaše i s naše strane! ....”
Psihološki pritisak preko razglasa i ponuda otvorenih telefonskih linija imali su jasan cilj: ukloniti strah kod opkoljenih ročnika, uvjeriti ih u dobre namjere hrvatskih snaga te ih potaknuti na mirnu predaju kako ne bi stradali u okolnim minskim poljima.
Pozivi na predaju utjecali sun a vojnike JNA, njihove zamolbe uspjele su doprijeti do svjesti zapovjednika skladišta Andona Vlahova koji pristaje na pregovore. Na pregovore otišao je Dragutin Smoljanec bez oružja u pratnji našeg specijalca. Na prvom susretu nije bilo dogovora o predaji.
Obljetnica 15. g oslobađena Banjšćine- s lijeva Ferenčina, Smoljanec i Oštrek
Unatoč početnim prijetnjama da će skladište braniti pod svaku cijenu, zapovjednik skladišta u kasnim večernjim satima 29. rujna 1991. pristaje na predaju, ali pod određenim uvjetima. Razumio je bezizlaznost svoje situacije, a u slučaju eksplozije skladišta i sam bi postao žrtva sa svojim vojnicima i hrvatskim braniteljima koji su blokirali objekt. Zatražio je sigurnost za svoju obitelj. Njegova supruga i djeca ubrzo su uspješno evakuirani iz Varaždina i smješteni su u hotel „Minerva” u Varaždinskim Toplicama, pod zaštitu hrvatske policije postaje Varaždinske Toplice koju je vodio Zdravko Maltarski.
Kad se uvjerio mu je obitelj sigurana u hotelu, nakon razgovora sa suprugom i kčerkom, predao je skladištu pripadnicima 3. bojne 104. brgade Zbora Narodne Garde (ZNG).
Bio je četvrtak, 19. rujan 1991. u 21 45 sati.
Zapovjednik skladišta, kapetan prve klase Andon Vlahov, bio je Makedonac po nacionalnosti i međimurski zet. Nakon završetka vojne akademije dobio je premještaj u Čakovec, gdje je upoznao suprugu, zaljubio se, osnovao obitelj i dobio dvije kćeri te bio iznimno dobro prihvaćen u novoj sredini. Hrvatska služba sigurnosti procijenila je da Vlahov nije ekstremno nastrojen, zbog čega mu je tijekom blokade omogućeno da telefonski razgovara sa suprugom. Emotivni razgovori s kćerima i privrženost obitelji naposljetku su prevagnuli nad vojnim fanatizmom JNA; preostalo je samo mirno i mudro provesti čin predaje do kraja.
Veliku ulogu u predaji odigrao je i vodnik stažista JNA nadimka „Jaša” , koji je dobrovoljno ostao u skladištu. On je dva dana neprekidno komunicirao putem radio veze sa zapovjedništvom 32. Korpusa JNA prenoseći informacije da je unutra sve u redu.
Isto tako bez ispaljenog metka hrvatskim snaga predalo se 22 vojnika s njihovim zapovjednikom i skladište oružja i opreme “Barutana” Nova Ves. Bilo je to u četvrtak 19. rujna 1991. oko 16.15 sati. (vidi Varaždinske vijesti, od 22.9.2022.).
Od najjačeg 32. korpusa JNA, u varaždinskom kraju preostalo je još prisiliti na predaju Zapovjedništvo 32. korpusa JNA i zapovjednika 32. mehanizirano-oklopna brigade klase “A” pukovnika Berislava Popova u velikoj vojarna “Kalnički partizani”. Sve naše snage tada su se usmjerile na vojarnu “Kalnički partizani”. Više nije bilo pitanje možemo li izdržati i hoće li biti dovoljno oružje i streljiva.
Ali, to je druga priči s drugim junacima.
“Kako si mogao tako dugo tajiti da je pala Banjščina”
U obrazloženju presude Vojnog suda u Beogradu (Srbija) izrečene generalu Vladi Trifunoviću, zapovjedniku 32. varaždinskoga korpusa, o gubitku skladišta navodi se sljedeće:
„Poslijepodne 21. rujna 1991. godine u vojarnu Kalnički partizani došli su žena i muškarac kao predstavnici Kriznoga štaba, od kojih je čuo da su zauzeli skladišta te da su opkolili zapovjedništvo korpusa i vojarnu. Poručili su da će nas tući danju i noću dokle god ima živih. Nakon njihova odlaska, Popov ih je obavijestio o situaciji rekavši im da se traži predaju, što on ne želi. Prisutnima je poručio da svatko tko nema hrabrosti boriti se može napustiti prostoriju bez ikakvih posljedica, no nitko od časnika nije otišao. Međutim, sljedećega dana, 22. rujna 1991. godine oko 8:00 sati, Popov je ponovno pozvao sve zapovjednike i priopćio im da je zapovjedništvo korpusa donijelo odluku o napuštanju Varaždina. Dodao je da su im životi zajamčeni, da ljudi odmah odu na svoja mjesta i čekaju dolazak autobusa koji će ih prevesti do granice sa Srbijom.”
To su bili Predsjednik Općinskog Kriznog stožera Varaždin Čedomil Cesarec i Dr. Dubravka Ostojić.
Čedomil Cesarec
“Dana 21. rujna 1991. godine u 17:30 išao sam sa Dr. Dubravkom Ostojić na pregovore koja je ona dogovorila u kasarnu „Kalnički partizani“ s pukovnikom Berislavom Popovom te nakon telefonskog razgovora s generalom Vladom Trifunović i njegove dozvole da možemo pregovarati, Popov mi je rekao „Ubili ste četvoricu mojih vojnika koji su bili u bolnici.“ Nakon telefonskog razgovora koji je Dr. Ostojić vodila s nadležnim liječnikom na kirurgiji bolnice dr. Marijanom Cesarec, Popov se uvjerio da vojnici nisu pobijeni nego su otišli svojim kućama. To je bio preduvjet za nastavak razgovora koji se tada mogao nastaviti slijedećim pitanjem. Čedo, kako si mogao tako dugo tajiti da je pala Banjščina. Ja mu nisam odgovorio, pa je nastavio „ Da sam znao da je pala odmah bi je granatirao jer su oružja već bila namještena na koordinate Banjščine.
U daljnjem tijeku razgovora kad smo došli do uvjeta predaje konstatirao je ovo: Ne znam što sve ima gore ali ono što znam da je tamo, dovoljno je ….Odgovorio sam mu da ja to isto znam pa sam zato i došao da dogovorimo predaju da ne poginu toliki tvoji i moji ljudi. Poslije toga smo prešli na uvjete predaje. Preuzeo sam zadaću da mi u kriznom štabu to napišemo. To smo i učinili odmah po povratku, pod nazivom „Garancija“ a koju sam potpisao s naše strane ja kao predsjednik Kriznog štaba i načelnik policije Varaždinske Ivan Žitnjak. Taj dokument sam slijedeće jutro uručio generalu Vladi Trifunoviću, kad me je pozvao u Komandu, da se dogovorimo, nakon ultimatuma koji smo im pročitali telefonski. On je pročitao dokument, skinuo uniformu koju je do tada nosio i obukao maskirnu, zadjenuo pištolj za pojas i pitao dali je to u redu. Odgovorio sam DA.”
Zapovjedništvo 5. vojne oblasti planiralo je 32. korpusu JNA u Varaždinu uputiti pomoć od 750 vojnika iz Bihaća. Međutim, zbog iznimno visokog rizika od djelovanja hrvatske protuzračne obrane, blokade cestovnih puteva i posve nejasne situacije na terenu ta akcija nikada nije provedena.
Sastavili: mr sc Marijan Kostanjevac, pk u mirovini; pk Ivan Benković; HVU "Dr. Franjo Tuđman"; brg Marijan Kretić; HVU "Dr. Franjo Tuđman; Toma Stjepan, stn u mirovini.
Nažalost, u Ratnom dnevniku 104. brigade HV-a nisu zapisani ovi događaji. Ratni dnevnici triju bojni 104. brigade HV-a nisu pronađen u vojnom arhivu u Zagrebu, što znatno otežava rekonstrukciju događaja na početku Domovinskog rata, kako u Varaždinu tako i na zapadnoslavonskom bojištu 1991.
Podsjećamo , Zapovjednik i stožerno osoblje u postrojbi dužni su voditi Ratni dnevnik od razine bojne pa naviše. U njega se upisuju najvažniji događaji u toku dana (stanje neprijateljskih i vlastitih snaga i gubici ..). Dnevno operativna izvješća postrojbi i Ratni dnevnik temeljnih su dokument po kojima kasnije povjesničari i istraživači mogu pratiti slijed istinitih događanja na bojištu. I oni se moraju dostaviti u vojni arhiv.
