- Da nisam odvjetnik, bio bih glazbenik. Završio sam Glazbenu školu u Varaždinu i sviram obou – otkrio je na početku razgovora Mirko Ramušćak, poznati varaždinski odvjetnik iza kojeg je 50 godina uspješne pravničke karijere.
Nakon završene Gimnazije i Glazbene škole u Varaždinu, Mirko Ramušćak se zajedno s bratom Marijanom, također uspješnim odvjetnikom koji živi u Čakovcu, uputio u Zagreb gdje je upisao Pravni fakultet. U varaždinskoj obitelji Ramušćak bilo je šestero djece, a Mirko i Marijan bili su među prvima koji su otišli u Zagreb na studij. Kako bi se školovali, braća su studirala i radila, pa je tako Mirko Ramušćak pola radnog vremana bio zaposlen u Savezu muzičkih društava Hrvatske te je zahvaljujući plaći koju je zarađivao završio studij. Prije nego se “bacio“ u odvjetničke vode, bio je sudac, a javnost ga pamti kao pravnog savjetnika prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Sve to bio je povod za razgovor s poznatim varaždinskim “fiškalom“.
Nisam bio u Savezu komunista
Odvjetničku karijeru započeli ste nakon što ste dva desetljeća bili sudac. Zašto?
Da, odvjetničku karijeru započeo sam 1982. godine, nakon što sam gotovo 20 godina proveo na sudu, najprije Općinskom, a potom Županijskom. U zadnjih nekoliko godina bio sam predsjednik sudskog vijeća koje je sudilo za najteža kaznena djela i to je bio težak posao. Ali, obavljao sam ga sa zadovoljstvom. Međutim, dođe trenutak kad se zasitite, ne možete više i morate jednostavno početi raditi nešto drugo: ili postanete sudac Vrhovnog suda ili odete sa suda. Kako nisam mogao postati sudac Vrhovnog suda jer nisam bio član Saveza komunista, odlučio sam napustiti sudačku karijeru i posvetiti se odvjetništvu. Rad za društvo zamijenio sam radom za čovjeka.
Koji su vam slučajevi ostali u sjećanju?
Malo slučajeva ostane u sjećanju. Kad postupak u jednom predmetu završi, podsvijest ga po prirodi stvari potisne u stranu i u zaborav. Sjećam se tek nekoliko predmeta u kojima je moje sudsko vijeće osudilo počinitelje na visoke vremenske kazne, ali o njima ne bi govorio jer su počinitelji kazne izdržali i ne bi bilo pošteno sada spominjati te slučajeve. Čak i da ne spomenem imena, oni o kojima se radi i njihova okolina bi znali o kome se radi i ne bi bilo pošteno da ih nakon toliko vremena spominjem.
Je li točno da se Zagorci najviše tuže?
Takva fama postoji. To je relikt prošlosti: bilo je malo zemlje i svaki se borio za svaki centimetar. Danas zemlja nije jedini osnova opstanka i Zagorci se više ne tuže kao nekada. Struktura prava se izmijenila i sporovi su danas sasvim drukčije prirode od nekadašnjih.
Često možemo čuti da je hrvatsko pravosuđe sporo i neučinkovito. Kako to komentirate?
Hrvatsko pravosuđe je sporo u jednom dijelu kaznenog postupanja, ali ono nije krivo za tu sporost, već mnoštvo postupovnih propisa koji spriječavaju brže postupanje. Treba dakle promijeniti propise koji koče rad sudova, koji omogućuju obranama u najtežim predmetima zlouporabe postupovnih ovlaštenja.
A suci? Jesu li po vašem mišljenju korumpirani?
Nisu, niti govora. Suci su pošteni ljudi koji savjesno rade svoj posao. Većina ih radi puno, na sudu i još kod kuće, iako nisu to dužni činiti. Sam sam kao sudac puno radio kod kuće. Osim toga, mislim da suci ozbiljno shvaćaju svoju sudačku dužnost. Kako bi onda mogli biti korumpirani? To mišljenje o sucima stvorili su senzacionalistički mediji i pojedinci koji su izgubili parnice.
Cijeli intervju možete pročitati u novom broju Varaždinskih vijesti...
