- I doma se može raditi i pristojno zaraditi, ako se radi, sve ovisi o tome koliko si uporan – tvrdi Igor Jurak, mladi obrtnik koji je prije tri mjeseca otvorio automehaničarsku radionicu te obrt za vulkanizaciju i zavarivanje AMS Jurak u Kućan Marofu, gdje danas živi sa svojom obitelji. Kao i mnogi Hrvati, i on se nakon završene srednje škole uputio trbuhom za kruhom u inozemstvo. Dvije i pol godine radio je po brojnim terenima, od SAD-a, Europe do Urugvaja, a sve kako bi zaradio pristojnu plaću i uštedio.
SAD, Europa, Urugvaj
- Završio sam za automehaničara, 2010. godine. U to vrijeme nije bilo lako pronaći posao, a i plaće u toj struci tada su bile oko 3000 kuna. Radio sam kraće vrijeme u nekim tvrtkama, no sve sam više počeo razmišljati o odlasku u inozemstvo. Neki moji prijatelji tada su radili vani i od njih sam doznao kakva je satnica i koliko se može zaraditi. I tada je “pala” odluka – prisjeća se Igor.
No prije nego je dobio svoj prvi posao u inozemstvu trebao je završiti prekvalifikaciju za varioca.
- Dok sam čekao prekvalifikaciju radio sam razne poslove. Čak sam neko vrijeme bio i u Češkoj, gdje sam radio kao monter. Negdje 2011. godine, nakon što sam se prekvalificirao, dobio sam svoj prvi posao i otišao na teren, tri mjeseca u Georgiju u SAD. Imao sam samo 19 godina i nisam ni znao u što se upuštam, niti što me očekuje – ispričao je Igor, tada zaposlenik jedne slovenske tvrtke koja je imala kooperante po cijelome svijetu.
- Bilo je teško. U Georgiji smo varili cjevovode u rafineriji otpadnog ulja, puno se fizički radilo i to po 12, 13 sati dnevno. Jedino je nedjelja bila slobodna. Tamo sam proveo pet, šest mjeseci, nakon čega sam trebao otići u Južnoafričku Republiku. No kako se to odugovlačilo, završio sam u Europi. Svašta sam radio. U Švicarskoj sam radio kao varioc u nuklearki, u Austriji u tvornici OBS ploča, a u Njemačkoj u željezari. Zadnjih šest mjeseci svog rada u inozemstvu proveo sam u Urugvaju, gdje smo radili na papirnici. Radilo se po 12, 13 sati dnevno, a mogli smo po želji raditi i vikendima. S obzirom na to da sam otišao s ciljem da zaradim, a u to vrijeme nisam imao obitelj, radio sam i vikendom. Mjesečno sam imao i po 300 odrađenih sati rada. Užasno je bilo naporno, više nisam znao koji je dan, tjedan jer svaki je dan bio isti, samo posao – doznali smo od Igora koji je imao samo jedan cilj – zaraditi.
Važno je imati cilj
- Ako je bila dobra satnica i ako si k tome bio dobar majstor, moglo se zaraditi. I uštedjeti. Dok su tu plaće bile između 3500 i 4000 kuna, ja sam u Urugvaju, znači prije 11, 12 godina, mjesečno zarađivao 4500 eura. Imali smo plaćeni smještaj, osiguran prijevoz do gradilišta i plaćen doručak i ručak, dok smo se sabi morali pobrinuti za večeru. A Urugvaj je bio jako skup, tim više da smo bili smješteni u jednom turističkom mjestu, kruh je u to vrijeme tamo koštao 12, 13 kuna. Kod udaljenijih mjesta, kada se moralo puno putovati do lokacije gdje smo radili, poslodavci su nam isplaćivali i dodatak na udaljenost. Meni se osobno nikad nije dopalo na terenima, ali znao sam zašto sam otišao. Da, bilo je teško i naporno, ali kad imaš cilj i na kraju mjeseca vidiš koliko si zaradio onda je to ono što te “drži” – kaže Igor...
Više pročitajte u novom broju Varaždinca u kojem donosimo i priču Švicarke koja se prije dvije godine doselila u Varaždin gdje danas živi za svojom obitelji....
