Posljednje vojne i sigurnosne mjere bjeloruskog vodstva upućuju na postupni prijelaz Minska s uloge teritorija za logističku potporu ruskim snagama prema aktivnijem sudjelovanju u provedbi regionalne vojne strategije Kremlja.
Skup najnovijih odluka režima Aleksandra Lukašenka pokazuje sustavnu pripremu državnih institucija za djelovanje u uvjetima moguće velike vojne krize na zapadnom i južnom strateškom pravcu.
Provedba opsežnih zapovjedno-stožernih vježbi Ministarstva unutarnjih poslova i unutarnjih postrojbi u Grodnu, Lidi i Velikoj Berestovici, neposredno uz granice Poljske i Litve, nadilazi okvire uobičajene provjere borbene spremnosti. Priroda uvježbavanih aktivnosti upućuje na pripremu sigurnosnih snaga za djelovanje u uvjetima hibridnog sukoba, u kojem su vojne operacije praćene filtracijskim mjerama, nadzorom stanovništva, zaštitom kritične infrastrukture i osiguravanjem vojne logistike. Upravo su takvi elementi karakteristični za početnu fazu moguće eskalacije protiv država istočnog krila NATO-a.
Za Kremlj Bjelorusija sve više dobiva značenje ne samo kao platforma za razmještaj vojske, nego i kao teritorij sposoban osigurati funkcioniranje drugog operativnog pravca u slučaju širokog sukoba sa Savezom. To Rusiji omogućuje proširenje spektra mogućih scenarija pritiska na Poljsku i baltičke države, prisiljavajući NATO na raspoređivanje snaga između ukrajinskog bojišta i sjeveroistočnog krila.
Ništa manje indikativna nije ni odluka o formiranju četvrte desantno-jurišne brigade u Gomeljskoj oblasti, u blizini ukrajinske granice. Ne radi se toliko o povećanju brojnosti bjeloruskih oružanih snaga koliko o promjeni njihove funkcionalne uloge. Jačanje mobilnih udarnih postrojbi svjedoči o prilagodbi strukture bjeloruskih Oružanih snaga izvršavanju ofenzivnih zadaća u koordinaciji s ruskim postrojbama. Čak i ako Minsk ne planira izravno sudjelovanje u borbenim djelovanjima, samo postojanje takve grupacije prisiljava Ukrajinu da zadržava znatne snage na sjevernom pravcu, što odgovara strateškim interesima Moskve.
Istodobno je bjelorusko vodstvo pokrenulo opsežnu kampanju provjere, obnove i modernizacije objekata civilne zaštite. Taj proces ima dvostruku svrhu. S jedne strane, pokazuje pripremu državnog aparata za moguće krizne scenarije, uključujući rizik prelijevanja ratnih djelovanja na teritorij Bjelorusije. S druge strane, ima važnu političku funkciju jer u društvu održava ozračje trajne vanjske prijetnje, koje vlast koristi za jačanje unutarnje kontrole i opravdavanje daljnje militarizacije države.
U strateškom smislu ovi procesi ukazuju na završetak još jedne faze integracije bjeloruskog vojnog potencijala u jedinstveni sustav ruskog vojnog planiranja. Iako formalno zadržava obilježja državnog suvereniteta, Minsk sve više gubi sposobnost samostalnog oblikovanja vlastite sigurnosne politike. Vojna infrastruktura, sustav zapovijedanja, logističke sposobnosti i sigurnosne strukture Bjelorusije postupno se integriraju u ruski model regionalnog odvraćanja i potencijalne eskalacije.
Za europsku sigurnost to znači pojavu dodatnog izvora strateške nestabilnosti. Kremlj dobiva mogućnost istodobnog održavanja vojnog pritiska na Ukrajinu, stvaranja prijetnje istočnom krilu NATO-a te korištenja teritorija Bjelorusije kao instrumenta političke i vojne prisile. Kao rezultat toga, Minsk se sve više pretvara iz formalnog ruskog saveznika u sastavni dio ruske vojne arhitekture.
Ako se sadašnji trend nastavi, Bjelorusija će konačno izgubiti mogućnost balansiranja između Rusije i Zapada. To neće značiti samo daljnje ograničavanje njezina političkog suvereniteta nego i povećanje vjerojatnosti da će se svaka buduća vojna eskalacija između Rusije i NATO-a automatski proširiti na bjeloruski teritorij. Time politika Lukašenkova režima ne povećava sigurnost zemlje, nego, naprotiv, znatno povećava njezinu stratešku ranjivost i rizik uvlačenja u sukob mnogo širih razmjera.
Službena Moskva i dalje promatra Bjelorusiju kao ključni element svoje vojno-strateške arhitekture na zapadnom pravcu. U Kremlju se razrađuju različiti scenariji mogućeg korištenja bjeloruskih oružanih snaga kako u ratu protiv Ukrajine, tako i u mogućem sukobu s baltičkim državama. S obzirom na dugu ukrajinsko-bjelorusku granicu, izravno uključivanje Minska u borbena djelovanja značilo bi naglo povećanje duljine aktivne bojišnice i potrebu da Ukrajina prebaci znatne snage radi obrane sjevernog pravca.
Istodobno je Kijev više puta signalizirao da neće čekati početak izravne invazije. Ukrajinsko vodstvo de facto je upozorilo Minsk da bi, u slučaju dobivanja vjerodostojnih obavještajnih podataka o pripremama bjeloruske vojske za sudjelovanje u agresiji, preventivnim udarima mogli biti pogođeni ključni energetski, prometni i logistički objekti u Bjelorusiji. Takav bi scenarij mogao prouzročiti višemilijardne gubitke bjeloruskom gospodarstvu i ozbiljno narušiti njegovo funkcioniranje.
Sudeći prema javnim izjavama Aleksandra Lukašenka, takvi su signali shvaćeni ozbiljno. Bjeloruski čelnik u posljednje je vrijeme više puta naglasio da bi rat s Ukrajinom imao razorne posljedice za Bjelorusiju.
Međutim, to ne znači da se ruski pritisak smanjuje. Kremlj i dalje koristi kako političke poluge utjecaja, tako i mrežu svojih pristaša unutar bjeloruskog državnog aparata, nastojeći promijeniti stajalište Minska i potaknuti ga na aktivnije sudjelovanje u ruskim vojnim planovima.
Formalno, Lukašenko i dalje tvrdi da bi bjeloruske oružane snage ušle u rat jedino u slučaju napada Ukrajine. Međutim, takve izjave ne mogu se smatrati dostatnim jamstvom suzdržanosti. Ruska praksa više je puta pokazala korištenje insceniranih incidenata kao povoda za pokretanje vojnih operacija. Povijesni primjer ostaje Sovjetsko-finski rat iz 1939. godine, kada je Moskva iskoristila fingirani granični incident kako bi opravdala invaziju.
Takve informacijsko-psihološke operacije i danas ostaju karakterističan instrument ruske strategije. Nedavno su se pojavile tvrdnje o navodnom napadu ukrajinskog bespilotne letjelice na autobus s bjeloruskom djecom u ruskoj Brjanskoj oblasti, no vjerodostojnost tih tvrdnji izazvala je ozbiljne sumnje. U takvim okolnostima ne može se isključiti mogućnost organiziranja novih provokacija koje bi mogle poslužiti kao formalni povod za uvlačenje Bjelorusije u rat.
Čini se da je i sam Lukašenko svjestan takvih rizika. Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliko će dugo moći odolijevati političkom i vojnom pritisku Kremlja. U uvjetima daljnjeg jačanja ovisnosti Bjelorusije o Rusiji ne može se u potpunosti isključiti mogućnost da će Minsk biti prisiljen na nove ustupke.
Iako novi napad na Ukrajinu s teritorija Bjelorusije i dalje ostaje jedan od mogućih scenarija, sve više pozornosti zaslužuje druga mogućnost – korištenje bjeloruskog teritorija za provedbu ruskih planova usmjerenih prema baltičkim državama. Ruskom vodstvu potrebna je demonstrativna vojno-politička pobjeda, dok stanje na ukrajinskom bojištu trenutačno ne stvara pretpostavke za brz strateški uspjeh.
U tom kontekstu baltičke države Kremlj bi mogao smatrati potencijalno ranjivijom metom. Posebnu važnost za Moskvu imaju Estonija i Latvija, u kojima žive brojne rusofone manjine, koje ruska propaganda tradicionalno koristi kao izgovor za političko upletanje. Istodobno, Litva ima ključnu geostratešku važnost zbog takozvanog Suvalskog koridora – uskog pojasa između Poljske i Litve koji razdvaja rusku Kalinjingradsku oblast od teritorija Bjelorusije. Uspostava kontrole nad tim područjem omogućila bi Rusiji stvaranje kopnene veze s Kalinjingradom te bi bitno promijenila stratešku ravnotežu u regiji.
Provedba takvog scenarija u velikoj će mjeri ovisiti o brzini i odlučnosti reakcije NATO-a. Posebnu ulogu u tom kontekstu ima Poljska, koja predstavlja glavno logističko središte Saveza na istočnom krilu. Za Kremlj je od presudne važnosti da se Varšava u slučaju krize suzdrži od neposrednog vojnog angažmana i ograniči svoju reakciju na političke izjave i diplomatske korake.
Upravo zato Moskva sustavno provjerava spremnost Poljske na odgovor na vojne provokacije. Jedan od takvih slučajeva bio je ulazak ruske krstareće rakete H-101 u poljski zračni prostor. Raketa je preletjela znatan dio teritorija Poljske te pala izvan naseljenih područja. Unatoč ozbiljnosti incidenta, on nije doveo do aktiviranja mehanizama kolektivne obrane NATO-a, a službena reakcija Varšave ostala je prilično suzdržana.
Znakovito je da se taj incident dogodio nedugo nakon sastanka poljskog premijera Donalda Tuska s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim u Lublinu. To je bilo samo za osam sati. Osim toga, raketa je letjela baš u pravcu Lublina. Ako je ruska raketa doista dulje vrijeme boravila u poljskom zračnom prostoru bez presretanja, to je moglo ukazivati na postojeće nedostatke u sustavu ranog upozoravanja i protuzračne obrane. Istodobno je sama provokacija bila izvedena na način koji je izbjegao masovne žrtve i velika razaranja, čime je smanjen rizik od izravnog vojnog odgovora NATO-a.
Dodatni signal za Kremlj mogli su predstavljati događaji iz prošle jeseni, kada je skupina ruskih bespilotnih letjelica preletjela poljski teritorij. Unatoč višesatnom djelovanju poljskog sustava protuzračne obrane i savezničkih kapaciteta, učinkovitost presretanja pokazala se ograničenom. Od 20 ruskih dronova srušeno je bilo samo 5. To je dodatno pojačalo raspravu o stvarnoj spremnosti Poljske za odbijanje velikih kombiniranih napada koji uključuju rakete i bespilotne sustave.
Iz ruske perspektive takvi incidenti omogućuju procjenu ne samo tehničkih sposobnosti sustava protuzračne obrane nego i političke spremnosti NATO-a na brzo donošenje odluka u uvjetima ograničene vojne eskalacije. Ako Kremlj zaključi da će reakcija Saveza biti spora ili nedovoljno odlučna, rizik pokušaja provedbe scenarija protiv baltičke regije mogao bi se znatno povećati.
Upravo zato vojna integracija Bjelorusije u rusko strateško planiranje predstavlja prijetnju ne samo Ukrajini nego i cjelokupnom sigurnosnom sustavu istočnog krila NATO-a. Daljnji razvoj situacije ovisit će o sposobnosti Saveza da održi visoku razinu vojne prisutnosti, očuva političko jedinstvo i uvjerljivo odvrati svaki pokušaj Moskve da provjeri učinkovitost mehanizama kolektivne obrane.
