Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša razgovarao je uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije za Večernji list, a koji je prenijela i IKA. Donosimo neka razmišljanja nadbiskupa.
-Mnoge je i iznenadilo, ali i sablaznilo, to da se vrijeđanje kršćanskih svetinja - Isusove Posljednje večere s apostolima - dogodilo na svečanosti otvorenja Olimpijskih igara u Parizu. S pravom su najprije reagirali francuski biskupi, zatim brojni drugi, a nedavno je došla i osuđujuća reakcija Svete Stolice. Iako bi se iz svetogrdnoga incidenta na otvaranju Igara moglo mnogo toga iščitati o onome što se naziva utjecajem „glavne struje“ na suvremenu kulturu, želio bih svratiti pozornost na to kojom se lakoćom ideologije mogu poigravati, to jest manipulirati pojmovima. Naime, ismijavanje Euharistije i ono što su ne samo katolici nego i druge vjerske zajednice prepoznale kao notorno vrijeđanje, organizatori svečanosti otvorenja nazvali su tek „interpretacijom slike“ i „umjetničkim slobodama“. No izvorna Da Vincijeva freska „Posljednje večere“ nije zamišljena kao neka interpretacija zajedništva Isusa s apostolima na Veliki četvrtak nego kao umjetnički prikaz ustanovljenja Mise kojim se ljude trebalo učvrstiti u vjeri. Očitovati mržnju prema kršćanskim vrijednostima, diskriminirati i rugati se katoličkim svetinjama pod plaštem pojma „interpretacije“ i „umjetničkih sloboda“ slično je onima koji sustavno maltretiraju druge i nanose štetu, a kasnije se brane da su se samo šalili i da su zapravo dobri jer, eto, nikoga nisu udarili.
Način na koji se postupilo u Parizu prilično je nemaštovit i nazadan, pogotovo usporedi li ga se s događajem od prije dvije tisuće godina kada je sveti Pavao želio širiti kršćanstvo u kolijevci olimpijskoga duha, u Ateni, među Grcima. Tada mu nije na pamet palo ismijavati antička božanstva. Naprotiv, pohvalio je bogoljubnost Grka i nježno rekao: „Prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“. U Parizu se dogodilo suprotno toj pavlovskoj suptilnosti i nenametljivosti, što mnogo govori o karakteru ideologije koja stoji iz svega toga.
Zapravo, Katolička Crkva i katolici često su na udaru ismijavanja i poruge čitav niz godina, čak i u našem društvu? I to bez ikakvih posljedica.
Nikoga danas ne bi trebalo iznenaditi vrijeđanje kršćana kada je poznato da je, primjerice prema podatcima zaklade Open Doors s početka ove godine, više od 365 milijuna kršćana diljem svijeta izloženo progonima i diskriminaciji - što kršćane čini najprogonjenijom skupinom u svijetu. Nedavno je objavljeno da je samo u razdoblju od listopada 2022. do rujna 2023. u svijetu ubijeno 4.998 kršćana i uništeno ili zatvoreno 14.766 kršćanskih građevina. No čudi da mržnja prema kršćanima danas, ponegdje čak i na Zapadu, poprima patološke razmjere. Kažete da nema posljedica. Nema ih u smislu da će kršćani kažnjavati svoje progonitelje, no posljedica će sigurno biti. Neupitno je da je kršćanstvo oblikovalo kulturu i da mnogi sadašnji progonitelji mogu slobodno djelovati upravo zahvaljujući kršćanstvu protiv kojega se bore i koje odbacuju. Dopustite mi u tom smislu navesti sljedeću usporedbu. Naravni je proces da u nekom trenutku djeca odlaze od roditelja, ali je naravno i to da se poslije vraćaju u roditeljski dom. No nije naravno da čovjek nastoji uništiti ono iz čega je izrastao, to jest da se Boga i Božje nastoji eliminirati iz svijeta. Narod bi rekao da nije normalno piliti granu na kojoj se sjedi. Jasno je svakom razboritom čovjeku da takvo djelovanje ne može proći bez posljedica.
Od kojih vrijednosti Crkva nikada neće odustati?
Crkva je dobila poslanje od Isusa Krista da naviješta njegovu spasonosnu Riječ svim narodima u različitim vremenima i kulturama. To podrazumijeva da mora biti vjerna evanđeoskim vrednotama, jer bi u suprotnom iznevjerila svoje poslanje. ...
Crkva ne može odustati od svog nauka da postoje čini koji su uvijek u sebi zli te da ih ne može opravdati nikakva situacija ili nekakve okolnosti. Takvi čini su „po sebi“ u suprotnosti s dostojanstvom ljudske osobe i kao takvi neprihvatljivi. To su, prije svega, čini koji se protive samom životu, sve što povređuje integritet ljudske osobe, kao što su sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, kao što su razni oblici nasilja nad ženama, seksualna iskorištavanja, neljudski uvjeti života, proizvoljna hapšenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem i trgovina mladeži; zatim, nedostojni uvjeti rada, gdje se s radnicima ne postupa kao sa slobodnim i odgovornim osobama, nego kao s običnim sredstvima zarade (usp. Gaudium et spes, br. 27). Crkva tako ne može zastupati pobačaj, eutanaziju i druge čine koji su suprotni životu jer samo je Bog gospodar života te ne može odustati od zahtjeva da se čovjekov život poštuje od začeća do naravne smrti.
Osim promicanja dostojanstva ljudske osobe, Crkva ne može odustati ni od svog nauka o braku i obitelji. U Svetom pismu jasno se kaže da je Bog stvorio muškarca i ženu te ih blagoslovio i rekao im: „Plodite se i množite“ (usp. Post 9, 8). Na tome nalogu prokreacije koja izvire iz različitosti spolova počiva i svekolika ljudska civilizacija te Crkva ne može zastupati neke oblike životnog partnerstva koji su tome suprotni. Crkva tako ne može prihvatiti ni današnje pokušaje da se uvedu neka nova prava koja su nedosljedna izvorno definiranim pravima u međunarodnim pravnim aktima. I ne treba se čuditi kada Crkva upozorava na pokušaje ideoloških kolonizacijâ koje većini žele nametnuti određeno antropološko samoodređenje čovjeka i pokušaje da čovjek slobodno raspolaže samim sobom bez ikakvih ograničenja. Za nas kršćane sloboda je dar Božji koja nam omogućuje slobodno darivanje drugome u ljubavi, odricanje od samog sebe radi drugoga, a ne traženje apsolutne autonomije koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spolne danosti, a što posljedično dovodi do mnoštva rodnih identiteta (queer) kao samodoživljaja sebe, nameće se antropologija koja ima ideološka obilježja.
Za Crkvu je neprihvatljiva rodna ideologija koja nastoji zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Zamišlja se društvo bez spolnih razlika te isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, dolazi se do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene. Spomenuta deklaracija Dignitas infinita jasno ističe kako je neprihvatljivo da se takve ideologije nameću kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. „Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti“ (br. 59). Stoga se moraju odbaciti svi oni pokušaji koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: „ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Amoris Laetitia, br. 286). Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet.
Neprihvatljivo je nametanje određenih obrazovnih i studijskih programa, programa spolnog odgoja, kao i zakonodavnih usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Amoris Laetitia, br. 56) kao i programa spolnog odgoja koji se usredotočuju samo na to kako se „zaštititi“. Takav „tehnički“ pristup prenosi negativan stav prema naravnoj prokreativnoj svrsi spolnosti te istovremeno promiče i agresivni narcizam umjesto prihvaćanja drugoga (usp. Amoris Laetitia, br. 283). Drugim riječima, neprihvatljiva je svaka ideologija roda i rodnih teorija koje su suprotne Božjem stvoriteljskom planu i razdvajaju spol i rod ili se spol reducira samo na biološku, reproduktivnu razinu.
Naime, teorije koje reduciraju spol samo na reproduktivnu razinu i ne dokidaju spolnu razliku kao rodna ideologija, također u sebi kriju zamjetnu ideološku podlogu. Takve teorije, pod vidom promicanja prava žena, najčešće nadahnute feminističkim ili neomarksističkim ideologijama, brak promatraju kao zapreku za ženino ostvarenje te joj istovremeno oduzimaju njezino naravno usmjerenje prema majčinstvu. Uime oslobođenja žene od „bračne potlačenosti“ i omogućavanja „prava žene na karijeru“ promiče se njezino pravo na izbor, odnosno pravo na pobačaj, zagovara se dostupnost i pravo na sve oblike kontracepcije, itd. Crkva smatra da je to zapravo novi način porobljavanja žena, a ne njezino oslobođenje. To nikako ne znači da Crkva osporava ženama da se ostvare na raznim područjima života: političkom, društveno-socijalnom, gospodarskom ili nekom drugom.
U vremenu današnjeg etičkog relativizma, Crkva je pozvana više nego prije isticati da moralnost postupaka ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o ocjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim kriterijima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina. Uostalom, Crkva ne može promijeniti 10 zapovijedi Božjih i odobriti krađu, laž, preljub, ubojstvo nevinoga, itd. Do tih temeljnih vrijednosti čovjek može doći i zdravorazumskim putem. Tako je Opća deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda vrlo bliska, ako ne i jednaka kršćanskom poimanju dostojanstva ljudske osobe (usp. GS, 26). Ona je
