Otkada je građanima, uz određene iznimke, zabranjeno napuštanje prebivališna, a brojim poduzećima zabranjen i rad - što je Hrvatsku, prema ocjeni iz Oxforda, vinulo među vodeće zemlje po restrikcijama uvedenim zbog širenja korona virusa – naravno da se to odrazilo na broj zaraženih, odnosno dalo zapažene rezultate. O njima svakodnevno govore članovi Stožera civilne zaštite RH, ali nisu prošli nezapaženo ni u svijetu.
- Ovo sam čekao već neko vrijeme: dakle, nakon šest tjedana otkad je virus prvi puta potvrđen u Hrvatskoj, nalazimo se prema rezultatima obrane u "društvu" najuspješnijih zemalja svijeta, kako to ova slika i prikazuje: uz nas su Singapur, Ujedinjene Arapske Emirate, Katar, Hong Kong, Novi Zeland i Estonije. Drago mi je da ljudi vide da mi, Hrvati, možemo ne samo biti u finalu svjetskog prvenstva u nogometu, već i među najboljima u zdravstvenoj zaštiti svog stanovništva, napisao je u petak na svom FB profilu Igor Rudan, ukazujući da je preduvjet dati stvari u ruke ljudima koji nešto ipak i znaju.
Naglašavajući da Hrvatska sada stoji jako dobro u vezi zaraze, Rudan, međutim, upozorava da se ne treba nikako opustiti jer „jako je puno posla još pred svima nama da smislimo kako se izvući iz ove situacije“. A upravo se „izlaznom strategijom“ – kojoj u nas se ne posvećuje baš nikakva pozornost, barem ne na temelju onog što nam javno govore članovi nacionalnog Stožera - pozabavio u Večernjem listu. Naime, kako upozorava, iz ekonomskih, psiholoških i drugih razloga nije dugoročno održiva karantena gotovo svih i svakoga, kakvu imaju pojedine zemlje, a ni Hrvatska nije daleko od toga sa svojim restriktivnim mjerama. Dapače.
Čak i kad bi se broj zaraženih spustio na samo desetak s tisuću – kada je Hrvatskoj, kako naglašava Rudan, karantena doista potrebna - naprasno ukidanje restriktivnih mjera i povratak na „bezbrižan život“ dovelo bi već nakon tjedan dana po izlasku iz izolacije do stotinu zaraženih, a nakon dva tjedna tisuću, pa bi se morao započeti s novim ciklusom izolacije jer hrvatski zdravstveni sustav može podnijeti nekoliko tisuća zaraženih.
I što sada? Koja će biti izlazna strategija iz ovog što imamo i kada će ona krenuti?
Upravo to što „preopterećivanje zdravstvenog sustava čini veću opasnost od ovog virusa od same zaraze pojedinaca“ , budući da se brzo stvaraju „novi teški slučajeva kojima se zatim ne može pomoći“, Rudan navodi kao jednu od glavnih manjkavosti „britanskoj“ izlaznoj strategiji, tj. prijedlogu da se virusu dopusti širenje kako bi se stvorio "imunitet krda". S time se krenulo u UK pa posustalo kada je naglo rastao broj oboljelih, ali se opet o tome razmišlja jer se shvaća da jake restriktivne mjere ne mogu biti na dulje razdoblje.
Uostalom, upozorava Rudan, liderima zemalja zapada bilo je odmah prilično jasno da (dugoročno) ne valja niti jedan od ova dva puta (karantena – imunitet krda), pa se počeo tražiti treći pristup.
A koji je to treći put?
Rudan ukazuje na primjere Južne Koreje, Japana, Singapura i Hong Kong, a slobodno bi se njima mogao dodati i Tajvan. U tim zemljama se provode masovna testiranja radi detekcije i izolacije zaraženih, uz razumne mjere socijalne izolacije i distanciranja, koje se manje nameće, a više na njega apelira. To je svojevrsni suživot s virusom dok se ne nađe cjepivo, ali uz blage nametnute restrikcije te puno osobne odgovornosti, testiranja, nadzora kakav se pokušao i u nas praćenjem položaja mobitela onih u samoizolaciji, ali kratkovidni su se odmah pobunili...
Na tragu prakse istočnoazijskih zemalja Rudan daje prijedloge i za Hrvatsku u kojoj je, kako smatra, već nekoliko tisuća zaraženih, a ne oko tisuću, kako pokazuju službeni podaci, što je procjena sukladno radovima drugih stručnjaka.
Naglašavajući da Hrvatska mora sadašnju fazu „dovršiti što brže“, predlaže niz mjera kojima će se virusu otežati širenje jer „cilj je s nekoliko tisuća smanjiti broj zaraženih u našoj zemlji na manje od stotinu“(zar to već nemamo?), budući da respiratore treba oko pet posto oboljelih na oko mjesec dana.
Kao prvo ukazuje da je nužno „što bolje znati tko je sve zaražen i tko nije zaražen, a zatim stalno aktivno fizički odjeljivati zaražene od nezaraženih“. Stoga drži nužnim provoditi što više testiranja kako bi se zaraženi otkrili i izolirali. S tim u vezi se nada tehnološkim rješenjima za brzu identifikaciju i izolaciju (potencijalno) zaraženih, odnosno kontakata zaraženih, što već radi Tajvan analizama „big data“, položaja mobitela i dr, odnosno uvođenjem termokamera u javne objekte kao što su veliki trgovački centri...
Rudan posebno ukazuje da „svi nezaraženi nisu jednako važni“, odnosno da treba posebno čuvati – kroz opremu, testove, socijalno udaljavanje - one iz rizičnih skupina i starije, što znači prije svega i daleko najvažnije bolnice te domove umirovljenika, pri čemu se bolnice ključne.
Na kraju, Rudan napominje i da bi građani i dalje trebali izlaziti što je moguće manje, pri čemu bi se trebali štititi rukavicama, maskama, rupcima i šalovima. Dodajmo, oni koji su bolesni i imaju veću temperaturu, trebali bi ostati doma, a ako to ne učine, policija ili drugi nadležni bi ih – nakon mjerenja temperature na ulicama i dr. - trebala odmah slati na testiranja pa i masno kazniti, ukoliko se dokaže da su izlazili svjesni svoje zaraze.
Iako i to itekako bilo zanimljivo čuti, Rudan ne navodi kada bi trebala početi primjena mjera koje predlaže, odnosno naš povratak u normalu. S tim u vezi u nas se od člana nacionalnog Stožera moglo dosada čuti tek da bi se popuštanje trebalo dogoditi tek kada bude zabilježeno poboljšanje tijekom pet dana, ali ne i točno kakvo poboljšanje tj koliko bi to trebalo dnevno biti npr. novozaraženih: desetak, nekoliko ili nijedan.
No, budući da je u Hrvatskoj vjerojatno oko 20.000 osoba u samoizolaciji, iluzorno je očekivati da će sadašnje brojke novozaraženih padati idućih mjesec dana. Stoga će biti uistinu jako veliki uspjeh ako neće rasti, već će se kretati i dalje između 50-90 dnevno, kao što imamo proteklih dana.
Usprkos sadašnjoj situaciji i kritičnim tjednima, koji se najavljuju, Hrvatska zbog svoje ekonomske slabosti treba već sada početi izlaziti iz nametnutih restrikcija gotovo svima te mora na tragu Rudanovih prijedloga i prakse istočnoazijskih zemalja zadržavati restrikcije i posebne mjere samo na mjestima tamo gdje je jako nužno, kao što su bolnice i domovi za starije, odnosno na područjima gdje je veći rast zaraženih, a polako ukidati tamo gdje je njihov broj prihvatljiv.
Jer, zašto bi sredine koje se drže naputaka, kao što su Varaždinska i Međimurska županija, imale ista ograničenja kao i one koje se ne drže, kao što je to slučaj s gradom Zagrebom?
