Kraj kolovoza i početak rujna 1991. bio je iznimno dinamičan za građane i branitelje Varaždina. Osjećala se napetost, koja je proizlazila iz nervoze pripadnika JNA-a koji su početkom srpnja 1991. počeli intenzivno ukopavati teško topničko naoružanje i gradili razne fortifikacijske prepreke na prilazima vojnim objektima. Osim pripadnika JNA-a, nervoza je naročito bila izražena kod članova njihovih obitelji koji su bili u samoizolaciji svojih stanova, a neki od njih otputovali su u mjesta rođenja ili prebivanja njihovih najbližih srodnika – navode to Miljenko Brekalo i Stjepan Adanić u knjizi Varaždinska kronika domovinskog rata, opsežnog djela za koje će 23. rujna u Hrvatskom državnom arhivu primiti priznanje UHBDR91 za najbolju ovogodišnju knjigu s tematikom domovinskog rata. Iz nje, u nastavku, donosimo ulomke koji se odnose na dane rata u Varaždinu sredinom rujna 1991. godine.
Uslijed psihoze uzajamnoga nepovjerenja Varaždinci su, poučeni negativnim iskustvima drugih građana diljem Republike Hrvatske, pristupili zaštiti svojih stambenih objekata, a na vitalnim cestovnim pravcima na ulazu u Varaždin te bitnijim gradskim križanjima koja su se nalazila u pravcu brojnih vojnih objekata postavili su fortifikacijske prepreke u cilju kontrole kretanja pripadnika JNA-a. (…) Nakon što im je obustavljena isporuka struje i vode, pripadnici JNA-a postali su izrazito nervozni i neprijateljski raspoloženi, a nemogućnost telefonskoga komuniciranja s pripadnicima obitelji dodatno je stvorila stres koji je rezultirao izravnim prijetnjama koje su upućene policiji. (…)
Prijetnja je dodatno potencirana dopisom u obliku upozorenja koji je nakon telefonskoga poziva Općinskomu kriznom štabu uputila Komanda Garnizona Varaždin. Sadržaj upozorenja bio je sljedeći: “Do sada su Varaždin i njegovi stanovnici bili netaknuti, a ako želite da tako ostane sada i ubuduće, UPOZORAVAMO VAS da odmah obustavite lakrdiju i uključite vodu, struju i telefon koje ste isključili i time iskazali vašu nehumanost i učinili krajnje necivilizovan čin. Da odmah prestanete sa presretanjem i zaustavljanjem vojnih motornih vozila. U protivnom, ne možemo vam garantovati dosadašnje mirno stanje koje je do sada vladalo u našem gradu. Pripadnici oružanih snaga, osloncem na stanovništvo, koje je protiv vaših brutalnih i izazivačkih postupaka i koje je uz JNA, odgovoriće na vaše sadašnje mere na adekvatan način, a za posledice snosite vi odgovornost kao izazivači. (...)”
Od prvoga dana eskalacije u Varaždinu sigurnosnu situaciju kontinuirano je pratio predsjednik dr. Franjo Tuđman, zbog čega je u 19.00 nazvao predsjednika Skupštine općine Varaždin Stjepana Adanića, i tom prigodom izdao je sljedeće upozorenje: “Adaniću, ne dopusti da vam pucaju po gradu, ne dopusti da vam uništavaju grad i lijepo Hrvatsko zagorje. Ako vas napadnu, krenite na njih i golim rukama.” Na predsjednikovo upozorenje, Adanić je odgovorio: “Obrambene snage, iako slabije naoružane, spremne su obraniti grad”.
U nedjelju, 15. rujna 1991. u 01.50, pripadnici JNA-a ponovno su nastavili s provokacijama, registriran je topovski plotun koji je ispaljen iz Kasarne “Kalnički partizani” u Oputskoj ulici, a isti je završio u šumi u neposrednoj blizini rijeke. (…)
JNA-a je konačno, doduše neizravno, otkrio razloge nadlijetanja svojih borbenih zrakoplova. Prema izvorima Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu i KOS-a, postojale su sumnje zapovjedne strukture JNA-a da postoji “zračni most” između Varaždina i mađarskoga grada Nagykanizse preko kojega se dostavlja naoružanje u Republiku Hrvatsku. Međutim, navedenu tvrdnju JNA-a a priori su odbili predstavnici Policijske uprave Varaždin i Ministarstva obrane Republike Mađarske.
Zračna uzbuna zabilježena je u 15.30, školski jurišni i izviđački mlazni zrakoplovi tipa Soko G4 Super Galeb i Soko J-21 Jastreb Ratnoga zrakoplovstva JNA-a u dva su navrata u niskom, brišućem leru napali aerodrom. Na prizemljene avione Poljoprivredne avijacije iz Osijeka, koji su se u Varaždinu nalazili od 1. kolovoza 1991., bačene su kazetne bombe BL 755, tzv. krmače, ispaljeno je šest raketa i otvorena je paljba iz avionskih mitraljeza. (…)
Nakon zračnoga napada Ratnoga zrakoplovstva JNA-a, središte Varaždina postalo je mjesto napada iz Kasarne “Kalnički partizani”. U 17.35 ispaljeno je četrdeset i pet minobacačkih plotuna iz minobacača M-60 cal. 82 mm88 i M-75 cal. 120 a primarni ciljevi napada bile su zgrade Policijske uprave Varaždin, Štaba Teritorijalne obrane, Druge osnovne škole “Ratimir Herceg”, Četvrte osnovne škole “Braća Slukan” i Pete osnovne škole,, Božena Plazzeriano. Minobacačkim vodom zapovijedao je poručnik Zdjelar, a elemente za otvaranje minobacačke vatre, odnosno koordinate odredili su potpukovnik Ratomir Janković i kapetan Dragomir Jakovljević. Nastala je značajna materijalna šteta na navedenim objektima. Napad na osnovne škole nije bio slučajan, a ovaj su zaključak Varaždinci izvukli iz činjenice da su oficirska djeca prestala dolaziti u školu, dok je uslijed napada nastava bila prekinuta za svu djecu u osnovnim i srednjim školama.
Nakon artiljerijskoga napada, došlo je do prvoga izravnog oružanog sukoba između JNA-a s jedne strane i pripadnika policije, Teritorijalne obrane i Narodne zaštite s druge strane. Prvi su u obrambenu akciju krenuli pripadnici Odreda narodne zaštite, akcija je pokrenuta temeljem zapovijedi predsjednika dr. Franje Tuđmana koju je on izdao Stjepanu Adaniću, a on prenio Krešimiru Čopu. Istovremeno, oružani je napad počeo iz Komande 32. mehaniziranog korpusa KoV-a u Milčetićevoj ulici. Napadnuta je trafostanica od 110 kilovata u Nedeljancu, pokraj Varaždina, a napad je trajao od 17.35 do 18.15. Prilikom ovih sinkroniziranih napada JNA-a, smrtno je stradala slučajna prolaznica Adela Crnković iz Zagreba u Ulici Milice Pavlović Kate, odnosno u neposrednoj blizini zgrade Policijske uprave Varaždin.
Prema izjavi nazočnih policajaca, pokojna Adela Crnković kretala se preko kolnika u pravcu skloništa koje se nalazilo u zgradi Društvenoga poduzeća Koka. Najprije je prvom granatom bila pogođena u nogu, a kada se pokušala pridići, krhotine druge granate pogodile su je u gornji dio tijela, od čega je ostala na mjestu mrtva. Istovremeno, prilikom pokušaja njezina spašavanja ranjen je Josip Novački, vozač Hitne pomoći. U Nedeljancu teško je ranjen tehničar Hrvatske elektroprivrede Zdravko Benković kojemu je u Općoj bolnici Varaždin amputirana noga. U svojem stanu u Ulici Maksima Gorkoga ranjen je Jakob Blažeković.
Nakon prestanka zračne opasnosti u 20.05 zabilježeni su snajperski hitci u Varaždinu, naročito su na udaru bile Ulica braće Radića, Trakošćanska ulica i Masarykova ulica, a brzom policijskom akcijom pretreseni su suspektni stanovi uslijed koje je prestalo snajpersko djelovanje “pete kolone” JNA-a. …)
U ponedjeljak, 16. rujna 1991. u 00.08 iz pravca Varaždin Brega, gdje je bilo smješteno veliko vojno skladište JNA-a Banjšćina, počela je rafalna paljba iz automatskoga oružja, ali bez izravnoga borbenog djelovanja prema građanima Varaždina. Dan je protekao relativno mirno, bez borbenih djelovanja, jedino se u 22.23 čula kratka rafalna paljba iz Kasarne “Kalnički partizani” (…)
U utorak, 17. rujna 1991. (…) teže je ranjen poznati varaždinski odvjetnik, saborski zastupnik i predsjednik Regionalnoga odbora Hrvatske demokršćanske stranke (HDS) mr. Ivan Kovač. Naime, tijekom prijepodneva Kovač i prof. Božidar Vučetić posjetili su kasarnu “Kalnički partizani”, gdje su pokušali nagovoriti pukovnika Berislava Popova na pregovore, ali on je to a priori odbio rekavši da sluša samo pretpostavljene te ih uputio u Komandu 32. mehaniziranog korpusa KoV-a. (…) Vozeći se Ulicom Stanka Vraza, nepoznati počinitelj iz redova JNA-a pucao je na Kovačev osobni automobil. Iako je u to vrijeme ulicom prolazilo više automobila, očito je da u Kasarni “Kalnički partizani” i Komandi 32. mehaniziranog korpusa KoV-a nisu slučajno zbog formalnosti zapisali broj registarskih pločica Kovačeva automobila, već je to bila očita namjera da ga se likvidira. (…) Osim Kovača, ranjeni su Božidar Poljanec, Darko Jabriško, Andrej Golub i pripadnica Civilne zaštite Nives Mikulčić.
(…) Na Varaždin je otvorena dodatna artiljerijska paljba iz višecijevnih bacača raketa M-63 Plamen 30 cal. 128 mm koji su kojima je oštećeno i uništeno preko trideset obiteljskih kuća te veći broj stambenih zgrada. Istovremeno, teže je i lakše oštećen znatan broj etno-povijesnih, zdravstvenih i gospodarskih objekata. Eskalacija sukoba uslijedila je u večernjim satima, točnije u 19.30 došlo je do izravnoga sukoba pripadnika vojske iz Kasarne “Jalkovečke žrtve” s pripadnicima policije Policijske uprave Varaždin. (…) Djelatnici policije su u 23.00 ušli u napuštenu vojnu pekaru, no nisu zatekli nikoga, vojnici i oficiri ranije su pobjegli. U 23.30 sata predala se posada Kasarne “15 maj” pokraj Željezničkoga kolodvora (...)
U srijedu, 18. rujna 1991. u 00.20 pripadnici JNA-a iz Kasarne “Kalnički partizani” s više lokaliteta kontinuirano su gađali most na rijeci Dravi (…) Četvrtoga dana ratnih događanja Varaždin je pretrpio značajne materijalne štete, a predstavnici Štaba Civilne zaštite, unatoč velikoj opasnosti od vlastite pogibelji, napravili su popis oštećenih objekata prema ulicama. (…)
U četvrtak, 19. rujna 1991. u 00.01 obitelji oficira ustrajne su u svojim zahtjevima prema svojim muževima i očevima, inzistiraju da napuste vojne objekte bez borbe te apeliraju na njihov razum i vojničku čast, a najupornija je kćerka oficira Rajića. (…)
Nakon dugotrajne situacije “povuci – potegni” predsjednik Općinskoga kriznog štaba Čedomil Cesarec u 10.15 dogovorio je način pregovora s predstavnicima JNA-a na čelu s general-majorom Vladimirom Trifunovićem. Unatoč činjenici da su dogovoreni pregovori, vojnici iz Kasarne “Jalkovečke žrtve” u 11,35 povremeno su otvarali vatru iz streljačkoga naoružanja i BVR-a po hrvatskim obrambenim snagama koje su raspoređene oko kasarne te Općoj bolnici Varaždin. Uslijed toga oštećeno je nekoliko kuća u okolici kasarne, a zgrade kirurgije i ginekologije u Općoj bolnici Varaždin pretrpjele su znatna oštećenja. (..)
Uvidjevši oficirsku bestijalnost, složenost situacije i pogibelji nedužnih vojnika ročnika, promptno su djelovali pripadnici Posebne jedinice policije Policijske uprave Varaždin koji su nakon kraće borbe prisilili ostale pripadnike JNA-a na bezuvjetnu predaju. (..)
Nažalost, dan ranije s hrvatske strane prilikom borbi oko kasarne u Ulici Svetozara Markovića u neposrednoj blizini minimarketa u 17.10 poginuo je Ivan Sever zv. Nino koji je pogođen snajperskim hitcem u glavu, preminuo je na licu mjesta, a bio je pripadnik 104. brigade ZNG-a iz Ivanca. (..)
(…) Takva jedna uspješna pregovaračka akcija urodila je plodom u 21.45 na varaždinskom području, kada su predstavnici JNA-a nakon višednevnih mukotrpnih pregovora u trećem pokušaju predali vojno skladište streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava u selu Banjščina na Varaždin Bregu. (…) Zračni udar izbjegnut je zahvaljujući jednomu nižem oficiru JNA-a koji se priklonio hrvatskim braniteljima, i cijelo vrijeme trajanja akcije održavao je vezu s kasarnama u Varaždinu i uvjeravao njihove zapovjedne strukture da je sve u najboljem redu. Zbrinjavanje vojne opreme, koje je bilo 24 000 tona, vrlo uspješno i promptno proveli su branitelji iz Novoga Marofa, varaždinskoga naselja Kneginec, pripadnici MUP-a i Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Sigurnost je bila od prvorazrednoga značaja, zbog čega je tijekom noći streljivo i ubojita oprema šleperima otpremljeno u istočnu Hrvatsku, gdje je u to vrijeme bilo najpotrebnije. (…)
Potrebno je naglasiti da je skladište zauzeto bez ijednoga ispaljenog metka, a za ovaj impresivni uspjeh glavne zasluge pripadaju: predsjedniku Općinskoga kriznog štaba Novi Marof Zdravku Maltaru, zapovjedniku Štaba Teritorijalne obrane Novi Marof Zdenku Bešteku, zapovjedniku Policijske stanice u Novom Marofu Branku Berčecu i časniku u štabu Teritorijalne obrane Novi Marof Dragomiru Smoljancu.
Petak, 20. rujna 1991 (…) Analitički je razmotreno stanje u gradu i prigradskim naseljima te zaključeno da se u ranim jutarnjim satima sljedećega dana, odnosno u subotu, 21. rujna koordinirano napadnu Komanda 32. mehaniziranoga korpusa KoV-a i Kasarna, ”Kalnički partizani”. Međutim, određeni dio zapovjedne strukture, nakon izloženih dodatnih analiza, zatražio je da se izvrše dodatne pripreme tijekom 21. rujna, a da se koordinirani napad terminski pomakne za rane jutarnje sate u nedjelju (22. rujna). (..)
U cilju rekoncilijacije odnosa između Republike Hrvatske i JNA-a, predsjednik RH dr. Franjo Tuđman u pismu upućenom saveznom sekretaru za narodnu generalu-armije Veljku Kadijeviću predložio je obustavu daljnjih ofenzivnih napada i pokreta JNA-a, a zauzvrat će hrvatski branitelji deblokirati vojne objekte i ponovno uspostaviti opskrbu istih strujom, vodom i hranom. (…) Nakon što je navedena Zapovijed primljena, predstavnici Općinskoga kriznog štaba uspostavili su kontakt s pukovnikom Sretenom Raduškim u cilju nastavka pregovora o mirnom rješenju krize.
