Osvrt na Facebooku Mirele H. iz Trnovca Bartolovečkog, koji je za posljedicu imao izvanredni otkaz u poduzeću Boxmark Leather, došao je i do Ustavnog suda. Taj je sud usvojio njezinu ustavnu tužbi te ukinuo presudu Vrhovnog suda RH, kojemu se njezin slučaj vratio na ponovni postupak i odlučivanje jer je „propustio ispitati razmjernost izrečene mjere izvanrednog otkaza“, odnosno „nije postigao pravičnu ravnotežu između tuženikovog prava na čast i ugled i prava podnositeljice na slobodu mišljenja i izražavanja misli“.
Ustavnu tužbu tužiteljica je podnijela nakon revizijskom postupka 2017. kojom je Vrhovni sud prihvatio reviziju tuženika te je preinačio presudu Županijskog suda u Rijeci tako da je odbijen njezin zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. travnja 2015., zatim radi određivanja sudskog raskida ugovora o radu te radi isplate 9.715,23 kuna s kamatama, počevši od 13. studenoga 2015. do isplate na ime naknade štete, kao i radi isplate daljnjeg iznosa od 21.380,40 kuna.
Županijski sud u Rijeci je, naime, potvrdio presudu varaždinskog Općinskog suda iz 2016., kojom je utvrđena nedopuštenom tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a tuženiku je naložena isplata tužiteljici 9.715,23 kuna s osnova naknade štete, kao i 6.000 kn za parnični trošak, dok je odbijen njezin zahtjev za naknadu štete u iznosu od 21.380,40 kuna.
Tužiteljica je dobila zbog što je nakon što je na svom Facebook profilu, saznavši da je će morati raditi na Uskrs, objavila: "Tražim zainteresiranu žensku osobu tijekom ovog vikenda, dakle velike subote i samog Uskrsa za obavljanje svih poslova u kući što uključuje i odlazak na misu na Uskrs s mojom obitelji pošto ja radim u B. u subotu i nedjelju popodne. Ipak si s tom plaćom mogu to priuštiti.", kao i "(...) 'svakako katastrofa! Mi pojedinci očito nismo ljudi nego njihove mašine' (...) 'debilana na kvadrat'."
Smatrajući da je time narušila čast i ugled poslodavca, tuženik joj je dao izvanredni otkaz, a nakon što joj je omogućio da iznese svoju obranu, odnosno od radničkog vijeća dobio suglasnost za izvanredni otkaz. Nakon toga, tužiteljica je pokrenula radni spor pred Općinskim sudom u Varaždinu, koji je prihvatio njezin zahtjev. Pri tome je ocijenio da njezina objava ne narušava ugled, čast i dignitet tuženika, niti uprave društva niti neposrednih rukovoditelja, a niti je sadržaj komunikacije objektivno mogao uznemiriti ili omesti ostale radnike, narušiti njihov međuljudski odnos ili narušiti autoritet neposrednih rukovoditelja, dok ona „nije mogla utjecati na komunikaciju ostalih sudionika koji su se na njenu izjavu nadovezali, radi čega tužiteljicu sadržaj njihovih navoda ne može niti teretiti“. Kod toga je prvostupanjski sud uzeo u obzir da njezinu tvrdnju da joj nije bila namjera 'blatiti tuženika' već je samo iskazala svoje osobno nezadovoljstvo, dok ostale komentare nije izazvala njezina objava, već rad na Uskrs.
- To ne znači da sud opravdava takvo postupanje tužiteljice već smatra da ono nije trebalo biti sankcionirano najtežim oblikom sankcije kojom radnik može biti sankcioniran u radnom odnosu, već je u konkretnom slučaju i opominjanjem za takvo postupanje mogla biti postignuta svrha primjerena težini povrede, to tim više što tužiteljica u višegodišnjem radu nije imala nikakvih povreda obveza iz radnog odnosa, naveo je prvostupanjski sud, a s time se složio i drugostupanjski.
Nakon neuspjele žalbe, poduzeće je izjavio i reviziju Vrhovnom sudu protiv pravomoćne presude, koja je i prihvaćena.
- Pravo je tužiteljice biti nezadovoljna time da treba raditi preko blagdana kad većina ljudi ne radi. No svoje nezadovoljstvo takvom organizacijom rada mogla je eventualno rješavati na način koji je zakonom predviđen putem predstavničkog tijela radnika kod poslodavca kao što je radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik, a ne putem Facebooka pokrenuti raspravu o načinu rada tuženika kao poslodavca. Posljedica takvog postupanja tužiteljice je bila ta da se o započetoj temi razvila doista neprimjerena rasprava u kojoj tužiteljica je i dalje nastavila aktivno sudjelovati, izražavajući se o tuženiku kao poslodavcu krajnje neprimjerenim i omalovažavajućim riječima ('debilana na kvadrat'). Stoga se ne može prihvatiti navod tužiteljice da ona nije imala namjeru 'blatiti tuženika' , naveo je Vrhovni sud, naglašavajući da se ne može prihvatiti ocjena nižestupanjskih sudova da takvo postupanje tužiteljice nije imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć.
S tim u vezi Vrhovni sud je posebno ukazao da je autonomno pravo svakog poslodavca da, pridržavajući se zakonom propisanih okvira, samostalno odlučuje o tome kako će i na koji način organizirati obavljanje poslova, dok radnik nije ovlašten odluku tuženika o radnom vremenu problematizirati, posebno ne na način kako je to učinila tužiteljica, budući da je to imalo za posljedicu da je odluka tuženika o radnom vremenu preko uskršnjih blagdana bila izložena poruzi u javno objavljenoj raspravi vođenoj između više od 120 osoba, uslijed čega nastavak radnog odnosa više nije bio moguć te su se ostvarile sve zakonske pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu.
U ustavnoj tužbi bivša je radnika ustvrdila da je osporena presuda arbitrarna, jer nema valjanog obrazloženja te da se temelji na ustavnopravno neprihvatljivom tumačenju materijalnog prava. Uz to, navela je da je došlo do povrede prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčenog člankom 8. Konvencije jer je poslodavac, suprotno zakonu, poduzimao mjere praćenja njezine korespondencije i drugih komunikacija.
Međutim, ništa od toga nije bilo presudno za ishod ustavna tužbe, već nešto što se uopće na navodi u ustavnoj tužbi. Naime, iako podnositeljica u ustavnoj tužbi eksplicitno nije iznijela prigovor povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli, Ustavni sud je ocijenio da iz sadržaja tužbe proizlazi potreba ispitivanja osporene odluke s aspekta eventualne povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli, točnije čl 16 u kojem stoji da „svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju."
- Sporni komentari podnositeljice predstavljaju svojevrsni revolt zbog rada za vrijeme blagdana, odnosno predstavljaju njezine vrijednosne sudove o radu za vrijeme neradnih dana (blagdana), koja tema je u javnosti već dulje vrijeme aktualna. Stoga je podnositeljica davanjem spornih komentara imala namjeru iskazati svoj osobni stav o temi koja je od javnog interesa... Iz njih ne proizlazi da bi bili usmjereni vrijeđanju poslodavca, već se isključivo odnose na samu situaciju u kojoj se podnositeljica našla, pri čemu je podnositeljica na ironičan način pokušala izraziti svoj osobni stav o radu za vrijeme državnih blagdana… Vrhovni sud je utvrdio da su bile neprimjerene i uvredljive njezine objave na Facebook profilu, koje su bile stavljene pod opcijom "javno", a da je u raspravi koja se vodila kao reakcija na njezin inicijalni komentar sudjelovalo ukupno 129 osoba… Ustavni sud prihvaća da je podnositeljičino javno komentiranje organizacije rada na Facebooku moglo utjecati na ugled tuženika, međutim, samo kritiziranje rada poslodavca, posebice ako je ono u granicama pristojnosti, različito je od iznošenja uvreda na račun poslodavca, koje kao takvo može opravdati primjenu sankcije prema radniku, zaključuje Ustavni sud te da su gotovo svi sudionici rasprave bili zaposlenici tuženika kojima je, neovisno o objavi podnositeljice, bila poznata činjenica da će raditi na državni blagdan.
Ukazujući da treba voditi računa o obvezi zaštite dostojanstva, časti i ugleda tuženika, što je pravo zaštićenom Ustavom, ali i o ustavnom zajamčenoj slobodi mišljenja i izražavanja misli, Ustavni sud posebno ističe da „kada su u pitanju radni odnosi, odnos poslodavca i radnika mora se temeljiti na uzajamnom povjerenju i ponašanju u dobroj vjeri, ali ponašanje u dobroj vjeri ne podrazumijeva i apsolutnu dužnost lojalnosti prema poslodavcu, kao ni toliki stupanj diskrecije da bi radnik bio u potpunosti lišen svog prava na slobodu izražavanja, osobito ako to svoje pravo koristi na način koji ne predstavlja grubo vrijeđanje poslodavca i bez korištenja uvredljivih izraza“, što nije ovdje slučaj, već se radi o mišljenju o organizaciji rada tuženika.
