Da prvo radno mjesto u poduzeću ne mora biti i jedino, odnosno da se može s vremenom itekako napredovati bez mijenjanja radne sredine, zorno govori primjer Veronike Goričanec, koja radi u Boxmarku već 15 godina, dakle još od vremena kada se proizvodilo u iznajmljenim pogonima Varteksa. Štoviše, dobar je primjer kako sami često podcjenjujemo svoje sposobnosti i kvalitetu, koju prepoznaju drugi.
Naime, Veronika Goričanec molbu je u Boxmark poslala za radno mjesto šivača, no nakon razgovora, ponuđeno joj je radno mjesto u planiranju proizvodnje. Zatim je radila kao suradnik za odnose s kupcima, a danas je voditeljica šivaonica svih pogona Boxmarka u Hrvatskoj, dakle Trnovcu, Zlatar Bistrici i Slavonskom Brodu, gdje radi oko 800 šivačica.
- U Boxmarku nisam radila kao šivač, iako sam se javila za taj posao. No radila sam kao šivačica pet godina u drugom poduzeću koje se bavilo tekstilom, tako da sam znala taj posao. Postoji razlika između šivanja kože i šivanja tekstila jer je koža kompaktnija od tekstila i bitno je da šivač bude točan. U automobilskoj industriji propisani su standardi koje moramo ispoštovati, i ako nismo unutar njih, automatski moramo taj komad baciti, objašnjava.
Naglašava da ona nije ni izdaleka jedini primjer mogućnost napredovanja.
- Mi trebamo dobre ljude. Svaki šivač koji dođe i pokaže želju za napredovanjem, mi mu pružimo tu mogućnost. Naravno, želja ne znači uvijek i sposobnost, to se mora reći. No svi koji su htjeli napredovati za to su dobili šansu. Primjerice, obje dvije moje zamjene su započele kao šivačice u Boxmarku i u roku od tri do pet godina su napredovale, ukazuje.
Usprkos zahtjevnosti posla u pogledu točnosti, naglašava da je na poslu šivača moguće ostvariti norme jer su primjerene.
- Postoji pojedinačna norma, kao i norma na razini grupovođe. Postoje premije koje se isplaćuju ovisno o produktivnosti, odnosno ispunjenju normi, tako da neki zarade i više od pet tisuća neto, napominje.
Više pročitajte u tiskanom izdanju Varaždinskih vijesti...
