– Drago Hedl pretrpio je prijetnje smrću, vladine prijetnje, prebijanja lokalnih političara i vojnika, među ostalim, i verbalne uvrede zbog svog izvještavanja o ratnim zločinima u Jugoslaviji devedesetih – piše to u obrazloženju nagrade koju je Hedl dobio za svoj rad, a riječ je o Knightovoj međunarodnoj novinarskoj nagradi.
Njegove su članke objavljivali mnogi istaknuti dnevnici i tjednici, među njima londonski The Guardian, The Times i ciriški Die Wochenzeitung, a nedavno je gostovao u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović u Varaždinu.
Međutim, povod gostovanja nisu bile brojne afere u hrvatskom društvu koje je otkrio, nego je povod bio književnoumjetnički. Naime, Hedl je i uspješan književnik, napisao je krimiće „Ispovjedna tajna“ i „Izborna šutnja“ te roman „Donjodravska obala“, koje je i predstavio, ali uspjeli smo s njim porazgovarati i o aktualnim temama u društvu i medijima.
– Prošle je godine u knjižnici gostovao Josip Mihović, novinar iz Mađarske, koji je rekao da su svi relevantni mediji u Mađarskoj nacionalizirani i postali režimski, a novinari služe samo da popunjavaju praznine između oglasa. Čeka li to i Hrvatsku?
– Da. Idemo mađarskim i poljskim putem. I kod njih su mediji za sve krivi. Slušamo ovih dana i u Hrvatskoj da su novinari najveći problem demokracije. To je pokušaj vlasti da sruši ono za što su se mediji izborili do sad, da ih vrati u poziciju u kojoj su bili devedesetih. To je naprosto tako. Svaka vlast želi prigrabiti svoj dio medija, ali se bojim da smo sad na pragu neke mini kulturne revolucije, u kojoj se prstom pokazuje na novinare kao na dežurne krivce. Međutim, danas ne možete „zaustaviti Reuters“, jer danas postoji mogućnost da, ako ne možete objaviti u jednom mediju, objavite u drugom.
– Svjedoci smo da su Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i novinarski sindikati prilično nemoćni u zaštiti novinara od otkaza, cenzure i slično. Jesu li to samo „kozmetička“ tijela?
– HND nema osobitu moć. Može stati u zaštitu profesionalnih interesa i ugroženih novinara, ali to je ograničena, više verbalna pomoć nego stvarna. Sindikati također mogu pomoći ako novinar ostane bez posla nekakvim jednokratnim iznosima, ali i to je ograničeno. Bitna je međunarodna solidarnost i vrlo su važne međunarodne institucije kao što su Međunarodna federacija novinara ili Reporteri bez granica, dakle organizacije koje brinu o slobodi medija.
– Kako to da ne postoji neka sistematizacija medija prema kriterijima po kojoj bi čitatelj mogao znati je li riječ o kvalitetnim novinama ili dobrom TV programu, a ne da je sve ovako kaotično?
– Medije je vrlo teško sistematizirati, naročito u Hrvatskoj. U inozemstvu znate koje su novine lijeve, a koje desne, a u Hrvatskoj to su neki miksevi i ozbiljnih novina i tabloida, jer pokušavaju se zadovoljiti svi ukusi, što je nemoguće. Mislim da i kod nas postoje čitatelji vjerni određenim novinama, koje kupuju i u koje imaju povjerenja, a to povjerenje vrlo lako možete prokockati objavljivanjem neistinitih informacija ili neutemeljenim tekstovima i to se na kraju najviše obije novinarima i novinama o glavu.
– Jeste li pročitali knjigu varaždinskoga istraživačkog novinara Krešimira Kovača „Uspon Radimira Čačića 90-ih“? U njoj ima dosta inkriminirajućeg materijala, ali ne samo da Čačić nije odgovarao ni za što od toga, nego čak nije pokrenuta ni istraga. Kako to objašnjavate?
– Tu sam knjigu pročitao. Kolegu sam upoznao, čini mi se, negdje u Kijevu. Tu je stvarno dobar istraživački posao obavljen, ali problem je kad živite u manjoj sredini, kao što je Varaždin ili u mojem slučaju Osijek, da sve što radite ima slabiji odjek nego kad se dogodi u Zagrebu. I ja sam iznenađen količinom informacija koje je kolega prikupio i istražio, vrlo argumentirano i utemeljeno, ali nažalost nije bilo odjeka koji ta knjiga zaslužuje.
– Svojevremeno se određena čitateljska publika pobunila protiv Jutarnjeg lista, u kojem ste i Vi radili, i pozvala na bojkot tvrdeći da je taj medij klijentelistički i pogoduje krupnom kapitalu. Ima li istine u tome i je li to možda razlog što ste iz Jutarnjeg prešli u Telegram?
– Ne, nije to razlog. Naprosto sam otišao u mirovinu, a kasnije u Telegram. Ne mogu se požaliti na rad u Jutarnjem u smislu da me netko cenzurirao ili da su mi zabranjivali teme. Bilo je, naravno, situacija kojima niste baš zadovoljni, ali tako je bilo u svakoj redakciji, osim u Feralu. Ne bih rekao da Jutarnji pogoduje krupnom kapitalu, to su naprosto bile novine koje su se pokušavale držati u „mainstreamu“ i tražile svoje mjesto na tržištu, ali takva je sudbina svih novina u Hrvatskoj.
– Smije li novinar javno pokazivati i proklamirati svoju ideološku orijentaciju kao na primjer Velimir Bujanec? Bi li on mogao raditi u novinarskoj struci da živi u nekoj uređenijoj državi?
– Mislim da Velimir Bujanec dosta pretjeruje u načinu na koji vodi svoje emisije. Bojim se da je to daleko od novinarstva. To je više agitpropovski model, u kojem on promovira vrijednosti za koje se on zalaže. Mislim da mu opće nisu bitne činjenice, mogu samo reći da za njega vrijedi ona: „Ako se činjenice ne slažu s onim što ja mislim, tim gore po činjenice.“ Njegove teme nikad nisu rađene u maniri da čujete obje strane.
– Koliko dijaspora, ona bogatija – iz Australije, Amerike ili Njemačke – ima veze s rastućim nacionalizmom u Hrvatskoj? Mislite li da oni imaju veći utjecaj na kreiranje hrvatskih politika nego što to građani Hrvatske misle? Postoji fama da oni materijalno i ideološki „hrane“ nacionaliste.
– S dijasporom je problem što oni nemaju realnu sliku o državi koju su napustili i ljudima koji su u toj državi živjeli kada oni nisu bili tu. Ja ne smatram da su sedamdesete ili osamdesete bile vrijeme kad niste smjeli ni o čemu govoriti ili da je bio neki teror komunizma ili da su ljudi strahovali za svoje živote. Oni su doživljavali to vrijeme više kroz priče svojih istomišljenika, ljudi s kojima su se družili, koji su imali svoje frustracije iz vremena koje za njih nije bilo ugodno pa su otišli iz države ili su nastavili živjeti u ozračju u kojem su živjeli njihovi roditelji, koji su bili na poraženoj strani. Pripadnici dijaspore na ljude koji su živjeli u Hrvatskoj, koji su pridonijeli tome da danas imamo državu kakvu imamo, danas gledaju kao na izdajnike i kao da su u službi režima koji je tada vladao, što naprosto ne stoji.
– Kako se to može promijeniti?
– Vrlo teško, stavovi su ispolarizirani i takvi da se vrlo teško prihvaćaju drugačiji stavovi. To je jedan od najvećih problema s kojima se suočava Hrvatska. To će trajati još dugo jer, kao što vidimo, nekima u Hrvatskoj ne samo da još nije završio Domovinski rat, nego nije ni Drugi svjetski rat.
– Što je najslabija karika u ovoj državi?
– Pravosudni sustav najslabija je karika. Toliko je neobičnih sudskih presuda i postupaka da se naprosto pitamo rade li suci uistinu po zakonu ili po svojim utiscima, impresijama ili svojem osjećaju za pravednost i pravdu. Bilo je više desetaka slučajeva presuda sudaca koje su potpuno šokirale javnost. Suci su u takvoj situaciji da se o njihovu radu može vrlo teško govoriti, a da se to ne shvati kao pritisak na pravosuđe i izuzeti su od svake kritike. Oni kad se jadanput postave za suce, vrlo ih je teško smijeniti, bez obzira što uradili. To je najslabija točka društva. Kad bi pravni sustav funkcionirao, novinari ne bi imali problema o kojima smo na početku razgovarali.
