Gradski muzej Varaždin i Društvo arhitekata Varaždina-Radna skupina Varaždin napisala je zamolbu za proširenje zaštićene industrijske baštine u kompleksu tvornice Varteks d.d. koja se želi afirmirati i očuvati kroz projekt "Varteks kvart-urbana regeneracija". Djelatnici GMV i Radne skupine proveli su od 2016. do 2018. istraživanje o povijesti razvoja tj. izgradnje tvorničkog kompleksa sa ciljem valorizacije svih građevina kompleksa.
Osim već u projektu "Varteks kvart-urbana regeneracija" za zaštitu predviđenih zgrada, ovime se za zaštitu predlažu još tri zgrade:
1. Zgrada bojadisaone, 1942., autori ing. Carl Emil Muller (V.S.I. Schopfheim Baden) i ing. Stjepan Cernjak.
Zgrada ima arhitektonsku, povijesnu i ambijentalnu vrijednost. Projekt zgrade započeo je njemački inženjer Carl Emil Muller u vrijeme Drugog svjetskog rata, a dovršio ga nakon oslobođenja inženjer Stjepan Cernjak. Specifičnost građevine su vidljivi lučni nosači svodova i visoki odusi prirodne ventilacije s nadsvjetlima koji se izdižu iznad njih. Upotreba navedenih elemenata uvjetovana je specifičnom funkcijom građevine, zbog čega se ona, svojim oblikovanjem i prostornom organizacijom, bitno razlikuje od ostalih građevina kako u tvorničkom kompleksu, tako i u gradu Varaždinu. Kvalitetno arhitektonsko oblikovanje, koje počiva na konstrukciji zgrade kao glavnim oblikovnim elementima, rezultiralo je interijerom posebnog ugođaja, često korištenog za različita kulturna događanja. Osim dinamične i jedinstvene pojavnosti kakve nema u široj okolici, zgrada je nedovoljno istražen povijesni dokaz stručne suradnje njemačkih i ustaških vlasti tijekom Drugog svjetskog rata, te obnove društva i tvornice koju provodi nova partizanska vlast neposredno nakon rata.
2. Zgrada za kotonizaciju konoplje i lana, kasnije bravarija, 1942., autor ing. arh. Nikola Molnar (Zagreb)
Zgrada ima arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost. U naravi prizemna zgrada okrunjena je ritmiziranim nizom shed krovova visine etaže, karakterističnim za industrijsku arhitekturu. Građevina je kvalitetan primjer skladne sinteze funkcije, konstrukcije i oblikovanja nove objektivnosti. Čeona pročelja prizemlja su u čitavoj svojoj duljini otvorena prozorima u nizu, koji se kao praznina suprotstavljaju masi shed krovova iznad njih čineći pri tome dinamičnu, ali odmjerenu kompoziciju. Prozori u nizu jedna su od glavnih značajki modernističkog projektiranja tj. jedna od pet točaka moderne arhitekture Le Corbuisiera. Shed krov hvata kvalitetno, indirektno sjeverno svjetlo koje lučna konstrukcija dispergira. Rezultat je maksimalna osvijetljenost radnog prostora s minimumom sjena.
Arhitekt Nikola Molnar jedan je od najvažnijih hrvatskih inženjera krovnih konstrukcija svog razdoblja. Njegov rad uključuje konstrukciju kopole Doma likovnih umjetnosti u Zagrebu*, popularno zvane „Džamija, suradnju na projektima Nebodera i Doma na Sušaku, gradske klaonice Zagreb te tvornice aluminija Lozovac (više u člancima: Nikola Molnar, „Armiranobetonske konstrukcije u arhitekturi“, Inženjer (Prilog A), 1 (7-8), 1940., 72-).
3. Zgrada skladišta sirovina i sukna, tzv. „Vladekov hram“, datiran u 1942., Autor nepoznat
Zgrada ima urbanističku, arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost. Monumentalni tvornički hangar postavljen je na zapadni kraj ulazne osi tvorničkog kompleksa. Markantna pojavnost ciglenog volumena i lučnog krova prepoznatljiva je u širem gradskom prostoru, što zgradi daje velik urbanistički potencijal koji će u potpunosti ostvariti nakon spajanja nove četvrti na buduću produljenu Ulicu Zrinjskih i Frankopana te Biškupec. S arhitektonskim elementima poput lučne konstrukcije svoda, ovješenih nadstrešnica iznad ulaza u obliku segmentnih lukova, prozora u nizu s horizontalnom istakom te pročelja s vidljivom ispunom od opeke unutar armiranobetonskog serklaža, zgrada skladišta predstavljaju za svoje vrijeme veoma kvalitetno i napredno arhitektonsko ostvarenje koje anticipira niz važnih industrijskih gradnji arhitektonskog dvojca Mladena Kauzlarića i Stjepana Gomboša. Zgrade srodnog oblikovanja, detalja i izrade Kauzlarića i Gomboša, poput hala D tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu i tvornice strojeva Rade Končar u Zagrebu predstavljaju najznačajnija ostvarenja arhitekture neposredno nakon Drugog svjetskog rata (više u člancima „Arhitektonski zadaci u izgradnji industrije u Hrvatskoj“ i "Tvornica električnih strojeva Rade Končar u Zagrebu", Arhitektura, br. 1-2, 1955.).
Predlaže se zaštita i očuvanje izvorne građevine te restitucija višeetažne hale s lučnim svodom raspona od 21 metra kao jedinstvenog i iznimno atraktivnog prostora u Varaždinu.
