Već kao učenik osnovne, tada pučke škole u Druškovcu - a bilo je to od 1940.-1944. - zamišljao sam sebe kao kapucina, veli nam fra Bono Zvonimir Šagi, zacijelo najpoznatiji varaždinski, ali i hrvatski kapucin, koji ove nedjelje, 4. studenog, svetom misom slavi vrijedan i rijedak, dijamantni jubilej - 60. obljetnicu svoga svećeništva.
U kapucinskoj crkvi Presvetog Trojstva, naravno, u Varaždinu iz koje je djelovao gotovo pola stoljeća, kao svećenik, župnik, teolog, kolumnist, urednik... Kako se odlučio za svećeništvo, objasnio nam je na početku razgovora tijekom smo dotaknuli ne samo njegovo redovništvo, nego i aktualne teme.
San - u kapucinskom dvorištu sa zečićima
- Moj najstariji brat Janko - redovničkog ima Tomislav - već je bio kapucin, iako još kao maturant na tadanjoj Franjevačkoj klasičnoj gimnazija u Varaždinu pa sam i ja sebe vidio kao kapucina. Čak sam jednom i sanjao sebe u kapucinskom dvorištu sa zečićima. Na kraju kolovoza 1944. upisan sam u Franjevačku klasičnu gimnaziju, a moj brat je bio već u Zagrebu, odnosno Dubravi u kapucinskom samostanu, koji se još gradio, prošnjom i uz pomoć bl. kard. Alojzija Stepinca i nekih tada dobrih kanonika-profesora, kao što su bili dr. Marić, dr. Bakšić i dr. Tada je i upisan na Katolički bogoslovni fakultet. Ovdje, u našem Kapucinskom konviktu tada je bila ustaška i njemačka vojska (SS), a nas je učenika bilo 12, koji smo pohađali Franjevačku klasičnu gimnaziju. Spavali smo u dvorani, blizu vojne kuhinje. Ostalo mi je u sjećanju, kako su tijekom noći vojnici dolazi po jelu pa su psovali. Jedne noći sebe sam sanjao kao svećenika na oltaru s mnogo ministranata. A jedne noći sanjao sam svoje svećeničko ređenje ovdje, u ovoj našoj crkvi. Bilo mnogo ljudi i padao je snijeg. I doista, sve se tako dogodilo.
Stvarno? Kada?
- Da, jer sam bio ređen 2. studenoga 1958. ovdje u našoj kapucinskoj crkvi. Toga dana doista je padao snijeg. Bila je nedjelja pa se tada Dušni dan prenosio na ponedjeljak. Sveti svećenički red podijelio mi je pomoćni biskup Zagrebački dr. Josip Lach, rođeni Varaždinac. Dogodilo se tako zbog okolnosti jer nisam imao navršenih 26. godina, kako je tada po kanonskom pravu bilo određeno, kad su moji kolege bili ređeni uz blagdan Petrova, 29. lipnja, u Zagrebu. Morao sam dobiti iz Rima dispenzu, Napisao sam na latinskom molbu u Rim. Tada je još bio papa Pio XII. Trajalo je dugo, dok je došlo rješenje. Upravo je umro papa Pio XII. Kad sam se duhovnim vježbama spremao za ređenje, bio je tada izbor novog pape, izabran je papa Ivan XXIII. Njegovo krunjenje - kako je tada još bio običaj - bilo je 4. studenog. Toga dana me p. Ilija Borak poveo k jednom električaru, gospodinu Vitkoviću, koji je već imao televizor pa sam prvi put gledao na TV-u krunidbu pape Ivana XXIII. Mladu misu sam slavio u Maruševcu 9. studenog. Propovijedao mi je p. Bonaventura Duda.
Vjeronauk izbačen iz škola
Kada Vam je bilo posebno drago što ste redovnik, kapucin? Više od pola stoljeća ste redovnik, odnosno u samostanu. Kako je to nekada izgledalo? Jeste li zbog toga ikad zažalili? Vremena nisu bila naklonjena vjeri...
- Nikad nisam sebe ni u čemu drugome vidio. Pastoralom sam se počeo baviti, osobito vjeronaukom svih dobi, od djece do odraslih, već i kao đakon od 1957. u Zagrebu, odnosno Dubravi. Vjeronauk je bio službeno izbačen iz škole 1952. pa sam i kao student bogoslovije počeo okupljati djecu i mlade na vjeronauk u crkvi. Načinio sam tada ‘’Zlatni listić moga djeteta’’ za roditelje, koji smo umnožavali tadanjim mogućim ‘’sitom’’. To je bio listić gdje su roditelji zaokruživali zlatne (žute) zvjezdice kad je njihovo dijete bilo na misu, a crne zvjezdice kad je bilo na vjeronauku. Napravili smo i godišnje svjedodžbe za srednjoškolce i studente.
Zašto su ga nazvali "crvenim" fratrom, što kaže o političkim strankama i moralnim vrijednostima, vjeronauku u školi, ukidanju celibata i drugim aktualnim temama pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
