Damir Makovec i Slavko Štrlek jedni su od onih, koji će cijeli život pamtiti 22. svibnja i rado će ga slaviti, gotovo kao rođendan. Naime, tog su dana 1992. ova dvojica branitelja, pripadnika varaždinske policije i Specijalne jedinice policije Roda, razmijenjeni na autocesti kod Lipovac i tako spašeni iz zarobljeništva u koje su pali braneći i oslobađajući Vukovar, zajedno s još tristotinjak hrvatskih branitelja, među kojima su bili i njihove kolega Dražen Kamenar, Ivica Medvedec, Mladen Šantavec, Zvonko Horvatić, Antun Novak, Ivica Vugrinec te pokojni Vlado Pajtak.
Koban pokušaj proboja
Kao devetnaestogodišnjak, koji je završio policijsku školu u srpnju 1991. i počeo raditi kao policajac, Štrlek se u studenom priključio Specijalnoj jedinici policije Rode, koja je dobila zadaću da neposredno pred okupaciju Vukovara probije obruč. Teško je ranjen u pokušaju probija kod Karadžićeva.
-Krenuli smo 9. studenog prema selu i tada su počeli rafali, granate… Veći dio jedinice se uspio povući, no u mojoj je grupi mitraljez, koji je bio nadomak prvog bunkera na ulazu u selo, pokosio mene te moje kolege Kosa i Pongraca. Njihovi jauci ubrzo su prestali, kao i još troje mojih kolega stradalih kod tog sela, a i za mene se vjerovalo da sam mrtav, veli nam Štrlek, dodajući da su o njegovoj pogibiji bili obaviješteni roditelji i dva brata, od kojih je stariji tužnu vijest čuo u Pakracu kao pripadnik 104. brigade.
A dok su ga njegovi oplakivali, Slavko je ležao u travi i kukuruzu teško ranjen, bez hrane i vode. I tako četiri dana, sve dok ga nisu našli pripadnici Jugoslovenske narodne armije, a ne četnici, što je vjerojatno bila sreća u cijeloj nesreći.
-Nisu me našli oni koju su neposredno pucali u nas, već nova smjena neprijateljskih snaga, koja je došla 12. studenog. Odveli su me u selo, teško ranjenog u nogu i šake pljuvali su me i tukli, vičući „Vidi ustaše!“. Iako sam bio iscrpljen, ipak sam čuo kako su se četnici htjeli „zabaviti“ sa mnom, ali me zaštitio me poručnik vojne policije JNA. Doduše, dopustio je da me svežu uz ogradu, a onda su počeli pucati na mene, ali manevarskom municijom, što me slomilo do kraja, priznaje Štrlek.
Nakon ove torture, prebačen je u neprijateljsku bolnicu u selu Vera, a zatim i u Vojnu bolnicu u Novom Sadu.
-Iako su mi pomogli, ostavili su komade zrna i krivo namjestili kost, ali to se kasnije u Varaždinu uspjelo nekako srediti. Dok sam ležao u Novom Sadu, psihička se tortura nastavila: stražarima ispred sobe bi kao promakli neki s nožem pa bi ga lovili da me ne zakolju. Čak i čistačica bi me metlom udarala po nozi, govoreći da sam ustaša i pitajući me zašto sam došao klati srpsku djecu, prisjeća se Štrlek te naglašava kako je u bolnici dolazio ne samo Goran Hažić, koji je kasnije osuđen za ratni zloćin, neo i patrijarha Pavla…
U Sremskoj Mitrovici
Iako nije bio ni blizu oporavka, Štrlek nije dugo ostao na liječenju u Novom Sadu. Krajem studenog prebačen je na nosilima u zatvor u Sremskoj Mitrovici gdje je bio sve do razmjene, izuzev kada je, uz batinanje u kamionu, odvožen u Beograd na sud jer je bio optužen za ratni zločin, ali i veleizdaju jer je završio policijsku školu.
Kada su ga dovezli i ostavili u zatvoreničkoj sobi u Sremskoj Mitrovici, skoro je umro od straha. Vidio je oko sebe obučene u vojnu odjeću, bradate i neuredne. Mislio je u prvi čas da je ostavljen četnicima na milost i nemilost. Međutim, bio je u krivu. To mu je postalo jasno jer ga je prepoznao njegov kolega s posla, Damir Makovec, koji se također našao u srbijanskom zatvoru, kao i stotine drugih branitelja među kojima je bilo i desetak iz Varaždinske županije.
-Kao pripadnik varaždinske policije, upućen sam 11. rujna 1991. u Vukovar u ispomoć, skupa s još 185 kolega. Bila je to zadnja smjena naše policije koja je došla u grad prije njegovog pada. A pao je jer nismo imali više sa čime se braniti. Streljiva je ponestajalo, kao i svega ostalo jer smo bili u okruženju, koje se, nažalost, nije uspjelo probiti. Zašto, to je druga priča, veli Makovec, naglašavajući da oni u Vukovaru uopće nisu imali pojma da se ide u proboj, a neprijatelji su, očigledno, znali…
Kako bilo, Vukovar nije pao bez žrtvi. I to velikih, posebice ljudskih, uz isto takva razaranja. Samo među varaždinskim policajcima poginulo je njih 21, ranjeno ih je 64 a još petero se vode nestalima, dok ih je sve skupa 120 bilo u raznim logorima.
-I ja sam ranjen pa smješten u improviziranu bolnicu u zgradi u Borovo Commercu s oko stotinjak do dvjesto ranjenika, a bila je i utočište te sklonište tisuću do tisuću i pola civila koji su se tu isto sklonili jer su grad stalno granatirali, ukazuje Makovec.
Kao što se danas dobro zna, a što potvrđuje i on, nisu svi preživjeli odvođenje iz improviziranu bolnicu, odnosno logore u Sremskoj Mitrovici, Stajčevu, Begejcima i Nišu.
-Dan nakon pada odvezeni smo iz Vukovara. Kod Bogojevaca su neke udaljili iz autobusa i tamo ubili. Zato je bila sreća doći u zatvor u Sremskoj Mitrovici, iako su se tamo prema nama ponašali neljudski. Najmanji je možda problem to što smo živjeli od kruha i vode te ponekad stočnog zelja. Ispitivanja su bila strašna. Uz ostalo, koristili su i sol. Psiho fizičko maltretiranje je bilo svakodnevno, a posebno moram naznačiti 15.sijačnja1992., kad je priznata RH. Tad je bila opako prebijanje, a u početku nismo ni znali zašto je tarapana jer nismo mogli slušati i radio vijesti. … Jedinu pomoć dobivali smo od naših liječnika iz Vukovara, koji su isto tamo zatočeni, veli Makovec, dodajući da je njega liječio dr. Njavro.
.
Tukli su ih i Rusi
- Uvjeren sam da bismo uspjeli s probojem da nije bilo izdaje. Kada sam ispitivan u Sremskoj Mitrovici, pitali su za moju jedinicu, nabavci oružja, okolnostima pod kojima se predao varaždinski korpus JNA… Znali su kada dolazimo u proboj i s kojim otprilike snagama, kao i poimence sastav naše jedinice, ali u bili uvjereni da su se njihovi u Varaždinu predali zbog mučenja, a ne nakon pregovora, veli Štrlek, danas dopredsjednik županijske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kojem je posebno ostalo u sjećanju i to što su ih kod razmjene tukli ruski pripadnici UNPROFOR-a.
Iako je od prve razmjene zarobljenih prošlo 30 godina, nikakvu zadovoljštinu nisu dobili oni koji su proživjeli torturu u Srbiji, a takvih je bilo više tisuća, od kojih su podnijete i kaznene prijave s ukupno oko 1.000 imena počinitelja i nalogodavaca zatočenja, mučenja i ubijanja hrvatskih branitelja i civila,,,
Ukrajina danas, preslika Hrvatske 90-ih
Karadžićevo, kod kojeg su se prisjetili i ove godine stradalih kolega, selo je koje se zvalo Križevci sve do godine nakon partizanskog „oslobođenja“, kada su ga preimenovali žitelji, srpski dobrovoljci, "solunaši", koji su tu naseljeni još prilikom proglašenja prve Jugoslavije.
-I to govori da je skoro isto ovo što smo mi imali u Hrvatskoj, a danas svjedočimo u Ukrajini. Na područjima Ukrajine, koja su smišljeno naseljavana Rusima, danas je ruska vojska koja ih kao brani, kada već nije uspjela slomiti cijelu zemlju, a sve pod izgovorom da se bore protiv nekakvog fašizma kojeg žele uništiti i spasiti sunarodnjake, veli Makovec, predsjednik županijske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kojem posebno teško pada okupacija Mariupolja jer ga njegova sudbina podsjeća na Vukovar.
