Umjesto 322.500 kuna s kamatama, koliko je sudski tražila od Stanoinga, Zdenke B. trebat će tom prodavatelju stanova nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.732,82 eura (28.125 kuna), ukoliko postane pravomoćna presuda varaždinskog Općinskog suda, koji je odbio njezin tužbeni zahtjev.
Isti stan dva puta platili
U tužbi podnijetoj lani radi isplate tužiteljica je navela da je 20. listopada 2010. sklopila ugovor o kupoprodaji stana od 38 kvadrata u Dravskoj ulici sa Stanoingom, koji je znao da je na predmetnoj nekretnini upisano založno pravo Partner banke Zagreb, odnosno da će se voditi ovršni postupak nad tim stanom.
- Stanoing je postupao s prijevarnom namjerom u gospodarskom poslovanju jer je tužiteljicu naveo na sklapanje ugovora, iako je na nekretnini bilo upisano založno pravo Partner banke u sveukupnom iznosu od 2.460.000 eura. Tužiteljica da je platila kupoprodajnu cijenu u cijelosti u iznosu od 43.000 eura, a da za to nije dobila stan u vlasništvo, već ju je direktor Eduard Brumen dvije godine držao u zabludi, obećavajući da će se situacija riješiti, odnosno jamčio je da će biti u mogućnosti upisati pravo vlasništva u kratkom roku, navodi se u tužbi.
- Direktor Brumen dvije me je godine držao u zabludi, obećavajući da će se situacija riješiti, odnosno jamčio je da će biti u mogućnosti upisati pravo vlasništva u kratkom roku - kaže
Stan je, kako se pojašnjava, prodan tijekom 2017. godine u ovršnom postupku Partner banci, koja ga je kupila za 107.093 kuna, odnosno taj je iznos prebila sa svojom tražbinom koju ima prema Stanoingu. - Da bi došli do stana, sin tužiteljice ga je ponovno kupio. Dakle isti stan platili smo dva puta, navodi u tužbi tužiteljica, napominjući da je zbog svega podnijela i kaznenu prijavu, koja je odbačena, ali je upućena da radi naknade štete pokrene parnični postupak.
U odgovoru na tužbu Stanoing je naveo da je točno kako su stranke sklopile kupoprodajni ugovor 2010., ali i da je upisano založno pravo na nekretnini javno dostupno pa je tužiteljica za njega svakako morala znati ili se mogla uvjeriti da na nekretnini postoji upisano založno pravo za korist banke od koje je sin tužiteljice kasnije kupio stan.
- Međutim, nije bilo prijevarnog postupanja. Tužiteljica je platila stan i od trenutka plaćanja u nesmetanom je posjedu stana, ali zbog zabilježbe ovrhe nije uspjela upisati pravo vlasništva, ukazao je Stanoing, koji je istaknuo prigovor zastare tražbine.
Sud je kao spornim između stranaka izdvojio pitanje je li tužiteljica mogla znati za postojanje založnog prava na stanu u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora, kao i pravno pitanje zastare te stjecanja bez osnove na strani tuženika.
Založnog prava nije bilo u ugovoru
U kupoprodajnom ugovoru, kako je utvrđeno, vidljiva je predmet kupovine i cijena kupoprodaje te prava i obveze ugovornih strana, ali se ne navodi da na nekretnini postoji upisano založno pravo.
- Iz samog historijata tužbe proizlazi da se tužiteljica oslonila na tvrdnju tuženika da na predmetnoj nekretnini ne postoji nikakav teret, odnosno nije jasno kako ju je tuženik naveo da sklopi kupoprodajni ugovor. Međutim, može se zaključiti da tužiteljica nije provjeravala zemljišnoknjižno stanje prije sklapanja kupoprodajnog ugovora, već je o postojanju založnog prava za korist Partner banke saznala tek nakon što joj je odbijen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva jer je na nekretnini bila upisana zabilježba ovrhe, navodi sud.
Tužiteljica, kako se ukazuje, nije provjeravala zemljišno-knjižno stanje, iako se lako mogla uvjeriti u postojanje založnog prava, čije postojanje ne priječi sklapanje kupoprodajnog ugovora.
- U konkretnom slučaju, upravo tužiteljica nije postupala u dobroj vjeri jer je činjenicu postojana založnog prava mogla utvrditi uvidom u zemljišnoknjižno stanje, a sama navodi da je odbačena njezina kaznena prijava protiv Eduarda Brumena da bi prijevarno postupao u gospodarskom poslovanju time što bi naveo tužiteljicu na sklapanje kupoprodajnog ugovora, zaključuje sud, dodajući da to što je tužiteljica od strane državnog odvjetništva upućena da pokrene parnični postupak radi naknade štete ili povrata stečenog bez osnove, ujedno ne znači da je tužbeni zahtjev osnovan, budući da je nedvojbeno platila kupoprodajnu cijenu i stupila u posjed kupljenog stana pa se ne može pa se ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani tuženika.
DA JE TUŽILA RANIJE… - Činjenica je da tužiteljica nije mogla nekoliko godina upisati pravo vlasništva na stanu zbog zabilježbe pokretanja ovršnog postupka, između ostalih, i na njezinom stanu, međutim, to ne znači da je tuženik kupovinu stekao bez pravne osnove, naglašava sud. Ugovor, kako pojašnjava, nastaje kad su se strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora, a kod kupoprodajnog ugovora to su predmet kupoprodaje i cijena, dok u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora nije bilo zapreke da tužiteljica provede uknjižbu vlasništva kupnje nekretnine, neovisno o upisanom založnom pravu. Na kraju, sud se osvrće i na prigovor zastare. -Prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 225. tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tužiteljica je eventualno bila ovlaštena podnijeti tužbu protiv tuženika nakon što joj je odbijen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva stana 14. lipnja 2012., slijedom čega je do podnošenja ove tužbe svakako protekao zastarni rok od pet godina pa se i prigovor zastare ukazuje osnovanim, zaključuje sud.
