Kad sam se u kolovozu 1990. godine vraćao s mora, naišao sam na balvane po cesti i shvatio sam kud to vodi pa sam pozvao pukovnika Ivana Rukljića i pitao ga bi li mogao u Varaždinu preuzeti vojnu komponentu u Varaždinu, a on mi je uzvratio da ne može odmah odgovoriti, već za tri dana, kad je donio ovaj komad papira s popisom oružja te rekao: ako mi to nabaviš, onda pristajem, ako ne nabaviš, onda oprosti, jer nemamo sa čime se boriti.
Tako je Čedomil Cesarec, nekadašnji predsjednik tadašnjeg Izvršnog vijeća Općine Varaždin, a zatim i predsjednik Kriznog štaba Općine Varaždin, opisao za njega prijelomni trenutak kada je shvatio da će biti rata pa se treba početi pripremati, kao što se pripremaju poklonici velikosrpske politike, koja se zorno vidjela u Memorandumu SANU.
- Niz dokumenta govori njihovoj pripremi, ukazao je Cesarec tijekom Srijede u muzeju GMV-a posvećene 35. obljetnici varaždinskih dana rata povodom koje su još govorili Danko Bunić, prvi zapovjednik Roda, te Tihomir Hozmec iz 104. brigade, kao i ravnatelj Državnog arhiva u Varaždinu Damir Hrelja i dr. Vladimir Huzjan iz Zavoda HAZU.
JNA se pripremala
Kao primjer, Cesarec je izdvojio naređenje izdano u ožujka 1991. godine 32. varaždinskom korpusu JNA.
- Obezbediti neprekidno rukovanje i komandovanje u jedinicama i u najtežoj varijanti i ne dozvoliti nikakvo iznenađenje. Borbenu tehniku pripremiti za upotrebu, a municiju za borbena vozila imati u kasarni pored borbenih vozila, što je propisno štokirati i osigurati. Municiju za mitraljeze na borbenih vozila imati u redenicima, kutije zapečatiti, ali obezbediti brzu upotrebu i završiti pojačano stražarsko obezbeđenje na Novoj Vesi i Ivančici i kasarni 15. maja. Jedinice angažovane za intervenciju moraju biti potpuno obezbeđene suvom hranom, vodom, sredstvima za rad i u noćnim terenskim uvetima, stoji u naredbi general-pukovnika Živote Avramovića, zapovjednika V. vojne oblasti JNA.
U to vrijeme, kako je naglasio nisu znali za to naredbu, ali su bili svjesni što se sprema i po postupcima JNA u Varaždinu.
- Darko Gorenak objavio je knjigu fotografija iz kojih se vidi kako je 1991. JNA gledala na Varaždin. Sve cijevi su bile okrenute prema gradu, a oko kasarne Kalnički partizani napravili su opkope, zakopali su tenkove i topove i čekali trenutak kad budu dobili nalog za pokret protiv golorukog naroda, kojem su oduzeli čak i ono oružje koje smo imali kao Teritorijalna obrana. Vjeran to dobro zna - nismo imali ničega, naglasio je Cesarec.
Na što je sve bio spreman vrh JNA, kako je ukazao, govori drugi dokument.
- Otvarajte vatru, ne vodite računa da efekti vatre budu pozitivni. Posebno sam naredio da se uporno brane komanda, da se uporno brane kasarne, da vatrom uništavate ciljeve, živu silu. Korpus ima da se bori sve dotle dok u njemu postoje ljudi i sredstva za oružanu borbu.
Cenu posledica mogu da pokaže samo rezultati oružane borbe, što se odnosi i za snage korpusa i snage protivnika. U slučaju potrebe srušiti branu hidroelektrane i uništiti Varaždin, pročitao je Cesarec.
Ukazao je na još jedan dokument.
- Skladišta, karaule i druge objekte sa manje brojnim stanjem ljudstva koje su napadnuti od strane neprijatelja, a ne mogu se obraniti, pripremiti za rušenje i paljenje. Ukoliko demonstranti ili masa ugrožavaju objekt, pucati u iste i sprovesti plan obrane objekata. Ukoliko je moguće snajperskim i drugim dejstvima eliminirati vođe demonstranata.
Nijedan vojni objekt ili NTS jedinica ne sme paste u ruke neprijatelja zašto su mi odgovorni komandanti garnizona, jedinica i pojedinu njih vojnih izdvojenih objekata, stoji u naredbu iz ljeta 1991.
Oružje iz Međimurja
Dok su se u JNA pisale naredbe za sukob, kako je rekao Cesarec, vodstvo Varaždina uređivalo je grad pa je tako na raskrižju Vrazove i Halerove ulice vraćen restauriran kip Majke božje, a u uvjerenju da će zaštiti grad. Međutim, istovremeno se pripremala obrana Općine Varaždin, što je počelo krajem 1990.
-Nakon jednog sastanka s predsjednicima općina i predsjednicima izvršnih vijeća iz cijele Hrvatske shvatio sam što slijedi jer sam čuo priče koje oni stalo pričaju, a prihvaća i dio našeg naroda, što je naš najveći problem. Hrvati su ustaše, Hrvati su koljači, Hrvati su ubojice i slično. A kakvi smo, uskoro ćete čuti, naglasio je Cesarec.
Odmah po početku priprema, kako je rekao, shvatilo se da se neće moći obraniti svaka općina ili grad zasebno, već cijela sjeverozapadna Hrvatsku pa su ustrojene koordinacije u Čakovcu, Ivancu, Ludbregu i Novom Marofu.
- Imali smo tu sreću da je Policijska uprava varaždinska na čelu s Ivanom Žitnjakom i Vladimirom Matečićom bila zadužena i za današnju Međimursku županiju jer je koordinacija mogla biti lakše, a mi, predsjednici Izvršnog vijeća, smo se vrlo brzo i lako dogovorili. Kako smo onda dogovori funkcionirali bila je milina. Kad smo donesli odluku, tu nije bilo više uzmaka. Svi su se maksimalno trudili da to bude provedeno. Općinski krizni štab, kao i vojni stožer koji smo jedino mi imali u to vrijeme u Hrvatskoj, naglasio je Cesarec, dodajući da su njegovi članovi i danas prijatelji.
Kako je nastavio, veće pripreme počele su kada je donesen zakon o kriznim štabovima, koji su tada imali i sudstvo pod sobom, gospodarstvo i sva područja života, uključujući obrambene snage koje su se sastojale od pričuvnog i redovnog sastava policije te specijalne policije PU varaždinske, kasnije nazvane Rode, čiji je prvi zapovjednik bio Danko Bunić, zatim protudiverzantske čete, diverzantskog voda 5. bojne 5. gardijske brigade, kasnije 7. gardijske, Orion grupe za obrnu zaštitu, koju je vodio Krešo, a postojali su i odredi narodne zaštite Varaždin, Ivanec, Ludbreg, Novi Marof i Čakovec, jedinica teritorijalne odrane Zrinski, Čakovec – ukupno 1073 osoba.
- Oni su govorili u to vrijeme da ih napada 10.000 ustaša, a mi ako smo jako nategnuli onda smo došli do tisuću. A oni su imali svo oružje i više od tisuću vojnika, rekao je Cesarec i posebno pozdravio nazočnog Jurinca, predsjednika izvršnog veća Čakovca, koji je omogućio da smo se u Varaždinu naoružali prvim oružjem.
U Varaždinu je bilo 12 vojnih objekata JNA.
-Vidite raspored tih vojnih objekata. Nema kutka Varaždina i izvan Varaždina na glavnim cestama gdje nije bilo nekakvog vojnog objekta. To nije bilo slučajno. To nije bilo za neprijatelja koji bi došli sa zapada ili istoka. To je bilo isključivo za hrvatski narod. To je jasno svakom. Samo očito ondašnjim našim vlastodržcima to nije ništa bilo jasno, ustvrdio je Cesarec.
Banjščina je bila prekretnica
Planirajući obranu, odmah su se odlučili za dvostruku taktiku.
- S jedne strane, dobro se naoružati. To je u tim uvjetima prije bilo jako, jako teško. Ili nabava, ili proizvodnja, ili zapljena oružja, zatim se trebalo moralno-materijalno-kadrovski osposobiti za osvajanje kasarni, a s druge strane, raditi na pregovorima, slabljenju neprijatelja, izvlačenju vojnika ne srpske nacionalnosti iz kasarni i propagandnom djelatnošću slabiti borbeni moral. Oružja je bilo malo. Znali su da imamo 83 mm, ali kad je Popov shvatio da imamo i 120 mm, to je bilo veliko iznenađenje, što mi je rekao kasnije, prisjetio se Cesarec te napomenuo da se ubrzano naoružavalo.
Pri kraju isteka tromjesečnog moratorija na odluku o osamostaljenju iz lipnja 1991. izbili su prvi otvoreni sukobi u Varaždinu, koje je započela JNA, a onda su obrambene snage odgovorile 15. rujna napadom na komandu.
- Trifunović daje izvještaj: uraganski napad na komandu i sve objekte u garnizonu i iz svih vrsta oružja. Na vatru smo žestoko odgovorili, a ja sam u svemu odmah obavestio generala Avramovića, koji mi je rekao da će pomoć stići za dan dva. Naredni atak bio je 17. septembra 1991. Na kasarnu Jalkovečke žrtve. Napad na garnizonu Varaždinu trajao je cijelu noć. Celu noć sam proveo ležeći na parketu, držeći ispred sebe kartu i sa baterijskom lampom odabirao ciljeve u gradu. Izdavao naređenja. Odjekivale su eksplozije i mine, a po kancelariji je praštalo staklo na sve strane. Ni tada nisam pomišljao na predaju, ukazao je Cesarec na riječi tadašnjeg zapovjednika varaždinskoga korpusa.
Garnizonska ambulanta u Varaždinu zauzete je 15. rujna, centar veze Ivančica 17. rujna
- Bili smo u koordinaciji s Međimurcima, koji su se malo požurili s oslobađanjem karaulama i kasarnom, tako da smo imali odmah dotok oružja. U Varaždinu smo zauzeli kasarnu 15. maj, dom JNA te kasarnu Jalkovečke žrtve. Tu je bila borba. Uslijedilo je vojno skladište Banjščina te ostalo, ukazao je Cesarec.
Kad je bila osvojena Banjščina, kako je dodao, došla je do njega doktorica Dubravka Ostojić s prijedlogom za razgovor s Popovom.
- Otišli smo u Kalničke partizane, dočekao nas je Popov te još 15 njihovih obavještajaca. Popov je nazvao Trifunovića, koji me pitao: Čedo, zašto si došao? Rekao sam: spasiti živote svojih ljudi, ali i tvojih. Kad ja to čuo, rekao je dobro razgovarajte. Čim smo sjeli Popov pita: zašto si ubili četiri vojnika? Doktorica Ostojić ga je uvjerila da nisu ubijeni, već su otišli doma. Odmah je zvala bolnicu. Mi smo u to vrijeme liječili njihove u našoj bolnici po kojoj su pucali. Tako da znate, to su ti zli Hrvati i zla vojska, naglasio je Cesarec.
Ultimatumi i odlazak
Popova je posebno zanimalo kako su uspjeli sakriti da je palo vojno skladište Banjšćina.
- Nisam htio odgovoriti. Prvo, već je pala prije toga kasarna, gdje su imali topove 155, koje su bili naciljani na Banjšičinu. Rekao je da ne zna sve što na Banjščini ima, ali ono što znam je dosta da se dobro naoružamo. Ja sam rekao da to znam i ja. Zato sam došao da izbjegnemo žrtve, ukazao je.
Iako je razgovor bio napet, ipak su došli do dogovora o povlačenju vojske uz garanciju.
- Napisali smo tu garanciju, koja je treba otprilike onako kako smo se dogovorili. Nisam nikad u razgovorima i u pregovorima odstupao ni milimetar od onog što obećao. To je Popov shvatio. No, bila je noć, nisu više htjeli razgovarati pa smo imali sjednicu kriznoga štaba na kojoj smo zaključili da ih treba ujutro napasti. Iskreno, ja i Zlatko Horvat smo bili jedini koji smo bili protiv toga. Mislio sam ako smo Banjšćinu zauzeli, oni više nemaju šanse. To je znao o Popov pa da sada idemo rušiti Varaždin, koji je već dosta srušen, a gdje su ljudske žrtve. To mi se baš nije najbolje dopadalo, ali i većina je izglasala da ujutro napadamo, prisjetio se noći uoči 22. rujna.
Ujutro u 5 sati Cesarec je nazvao Popova i pročitao mu ultimatum, a Lacković je nazvao Trifunovića i pročitao njemu ultimatum o predaji te spustio slušalice.
- Nije prošlo 30 sekundi, zove Trifunović, mene i veli: Čedo, dođi da se dogovorim. Svi koji su bili u Turistu u štabu, bilo nas je možda 25-30, rekli su Čedo, ne idi. No išao sam, a pri izlazu na vratnima stigne me Čačić i veli da bi išao i on. Uzeo sam sa sobom garanciju, koju sam dao Trifunoviću. On je to pročitao, presvukao se i uzeo pištolj jer smo u garanciji dozvolili da oficiri imaju svoje osobno naoružanje. Tad sam počeo plakati kao kiša jer u meni je pala sva napetost, rekao je Cesarec te napomenuo da sedam dana nije spavao pa mu je sve laknulo.
Odlazak vojnika u Srbiju, međutim, nije bilo lako organizirati, ali se na kraju sve dobro završilo, izuzev za njega.
- Dogovaralo se i s predsjednikom Tuđmanom, kao i predsjednikom Vlade kojim putem mi do Lipovca moramo doći. To vam je bilo 12 autobusa sa 650 vojnika i cijela kolona osobnih automobila koji su išli za Lipovac. Sjeo sam u Asconu Trifunovića rekao mu nek ostanite jer bude mu puno bolje, jer ne bude dobro prošao, a on da bude ga ubila pratnja, kao i mene ako što krivo krene. Zatim je došao Popov i požalio se da su je jedan uzeo pištolj pa sam mu dao svoj, tako da mi je ostala samo medaljica Majke Božje Međugorske, koju samo pokazao Trifunoviću te krenuli Ratko, ja i četiri policajca prema Lipovcu gdje smo čekali četiri sata jer ih nisu htjeli preuzeti pa su onda samo krenuli dalje, prisjetio se Cesarec, koji je smijenjen svega mjesec dana nakon uspješnog završetka varaždinskih dana rata jer, kako je objasnio tadašnji predsjednik HDZ-a Varaždin Radimir Čavlović, u “ponašanju predsjednika i cijelog Izvršnog vijeća ima elemenata onog što bi se moglo nazvati svojevrsnim neoboljševizmom”!?
Varaždinske branitelje više cijene u - Srbiji!?
Zbog predaje Varaždinskog korpusa, krenula je u Beogradu rekonstrukcija JNA tako da su maknuti tzv. Titovi generali i još nekoliko stotina viših oficira, umjesto kojih su postavljeni isključivo zapovjednici srpske nacionalnosti.
- SDS je u BiH naoružan i osposobljen za borbu u uvjetima gradske gerile, a uskoro preuzima svo teško naoružanje od JNA. Sve to su radili pod sloganom Jugoslavija kao zajednička domovina, a pokušavala se stvarati Srpska otažbina, ustvrdio je Cesarec. Kako je nastavio, najbolji armijski obavještajni analitičari pažljivo su mjesecima proučavali sve okolnosti u vezi pada garnizonu u Varaždinu. - Jednoglasno su zaključili da je taj poraz dogodio zbog katastrofalnih procjena s armijske strane i zbog vješte igre koju su vodili Hrvati. Izvješće navodi da je općinski krizni štab u Varaždinu potpuno podcijenjen od strane voljne sigurnosti u Zagrebu i u Beogradu te da su inženjer Čedomir Cesarec, predsjednik Kriznog štaba Varaždina i pukovnik Ivan Rukljić, šef operativnog vojnog zapovjedništva, doveli u šah-mat poziciju general-majora Vlada Trifunovića komandanta 32. varaždinskog korpusa i Sretena Raduškog, načelnika štaba korpusa kao i njihov cjelokupan operativni štab sastavljen kod iskusnih oficira. To vam je njihov srpski zaključak. A u nas se govori da je se Hrvatska počela oslobađati nakon Maslenice, a mi smo tu oslobodili 6.000 kvadratnih kilometara sjeverne Hrvatske s 550.000 stanovnika i jel to – ništa, zapitao je Cesarec.
