U subotu, 21. rujna 1991. novi ratni dan u Varaždinu započeo je dezinformacijom prema kojoj su se u Kasarnu "Kalnički partizani" spustili vojni helikopteri s hranom, lijekovima, streljivom i četnicima. U cilju smirivanja varaždinske javnosti, dezinformacija je demantirana u 08.00 posredstvom Hrvatskoga radija – Radija Varaždin, a izrijekom je navedeno da ni ptica u letu ne može preletjeti u navedenu kasarnu, a kamoli helikopter – navode Miljenko Brekala i Stjepan Adanić u knjizi Varaždinska kronika domovinskog rata iz koje donosimo nekoliko ulomaka vezanih uz 22. rujna 1991. - prekretnicu u varaždinskoj i hrvatskoj u povijesti, koja je nedovoljno vrednovana....
-U poslijepodnevnim satima medu pripadnicima JNA-a uočena je pojačana psihoza straha jer su postali svjesni da su u ruke hrvatskih branitelja predani svi objekti, osim Komande 32. mehaniziranoga korpusa KoV-a, Kasarne, Kalnički partízani i vojnoga skladišta ,,Barutana" u Novoj Vesi koje je bilo puno naoružanja Teritorijalne obrane, koje je izuzeto 1990. Međutim, skladište "Barutana", s 22 oficira i vojnika, predalo se u ranim večernjim satima (19.14).
Tko će biti talac?
Vidno uzrujan pukovnik Berislav Popov u 15.00 je iz Komande 32. mehaniziranoga korpusa KoV-a nazvao dežurnoga oficira u svoju kasarnu, a tom je prigodom poručio, odnosno izdao zapovijed sljedećega sadržaja: "Pazi, sve se ovo snima. Što se ne može spasiti – treba uništiti. Da li je pala Kasarna Jalkovečke žrtve? Mi se ne predajemo bez otpora. Sve treba uništiti, a ne da pada kao drugdje. Ako vidiš da ne možeš da izdržiš u Novoj Vesi, neka se digne u zrak. Pruži otpor do kraja. Budi vojnik do kraja." (…)
Svjestan bezizlaznosti situacije postao je u 17.18 kada je na pregovore primio predsjednika Općinskoga kriznog štaba Čedomila Cesarca, i tom prigodom obavio je razgovor o mogućnostima i kondicijama predaje njegove kasarne. Prigodom predaje kasarne, Popov je uvjetovao da dva predstavnika hrvatskih branitelja budu taoci u Komandi Garnizona, a dva oficira recipročno u Općinskom kriznome štabu. Temeljem prethodnoga dogovora s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, Stjepan Adanić je prema načelu recipročnosti predložio da on bude talac za generala Trifunovića ili pukovnika Popova. Osim Adanića, drugi talac trebao je biti Mirko Ramuščak. Popov je taj prijedlog s indignacijom odbio i potom odustao od svih prijedloga o razmjeni talaca jer mu to nije odgovaralo (...).
Nakon propaloga prvog prijedloga, odučeno je da taoci budu Mirko Ramuščak i tajnik Skupštine općine Varaždin Zlatko Horvat. Nakon predaje "Barutane", nastavak razgovora o predaji Komande 32. mehaniziranoga korpusa KoV-a i Kasarne "Kalnički partizanni uslijedio je u 20.30. U zgradi Komande hrvatsku delegaciju predstavljali su Čedomil Cesarec, Mirko Ramuščak, mr. sc. Milan Lacković i Radimir Čačić, a sa strane JNA-a nazočni su bili general-major Vladimir Trifunović i pukovnik Sreten Raduški. Hrvatski predstavnici iznijeli su uvjete predaje (,,,) S druge strane, hrvatski predstavnici na sebe su preuzeli obvezu da neće napasti JNA-a, ni u slučaju izravne zapovijedi iz Zagreba, bez prethodnoga upozorenja i primjerenoga roka za napuštanje vojnih objekata.
U Kasarni "Kalnički partizani" Popov je ukopao preko šezdeset tenkova čije je cijevi uperio prema vitalnim objektima u Varaždinu. Varaždinci se sjećaju toploga dočeka koji su mu priredili 22. prosinca 1989. za Dan Armije i njegov dolazak u Varaždin. Dočekali su ga pioniri iz Osnovne škole "Božena Slukan" iz Sračinca, Osnovne škole "Božene Plazzeriano" iz Petrijanca i Osnovne škole ,Tomislav Špoljar" iz Varaždina te omladinci iz Srednjoškolskoga centra za obrazovanje zdravstvenih kadrova (…)
Na planiranoj liniji Velike Srbije
Grad Varaždin i varaždinsko područje bili su od vitalnoga značaja u pogledu obrane suvereniteta i teritorijalnoga integriteta Republike Hrvatske, jer je na ovome području bila znatna koncentracija ljudstva i tehnike JNA-a koja je mogla doprinijeti presijecanju Hrvatske na planiranoj liniji Velike Srbije Virovitica - Karlovac - Karlobag. Naime, 32. mehanizirani korpus KOV-a imao je svoje postrojbe od Varaždina do Virovitice. Zbog toga je bila prisutna svakodnevna komunikacija predsjednika Skupštine općine Varaždin mr. sc. Stjepana Adanića s predsjednikom Tuđmanom i predsjednikom Kriznoga štaba Vlade Republike Hrvatske dr. Franjom Gregurićem. Zbog potpore varaždinskim braniteljima, a na poziv Stjepana Adanića, predsjednik Vlade RH dr. Franjo Gregurić u kasnim poslijepodnevnim satima 21. rujna posjetio je Varaždin. U gradskoj vijećnici sastao se sa Stjepanom Adanićem, gdje je razgovarao o ratnoj situaciji u gradu i daljnjim obrambenim akcijama. Nakon upoznavanja sa situacijom, Gergurić i Adanić otišli su u Općinski krizni štab koji se nalazio u prostorijama Hotela Turist. Nakon što je dodatno podrobno informiran o stanju u Varaždinu, Gregurić je u pratnji Stjepana Adanića i Radimir Čačića posjetio vojno skladište JNA-a koje je bilo smješteno u selu Banjščina na Varaždin Bregu.
Nakon što je predsjednik Kriznoga štaba Vlade Republike Hrvatske dr. Franjo Gregurić napustio varaždinsko područje, sastao se Općinski krizni štab u 22.00 sata, na kojem su nazočili: predsjednik Općinskoga kriznog štaba Čedomil Cesarec, član i predsjednik SO-a Varaždin Stjepan Adanić, tajnik Općinskoga kriznog štaba Zlatko Horvat i sljedeći članovi: Ivan Bakarić, Krešimir Čop, mr. sc. Vlado Matjačić, mr. sc. Milan Lacković, Željko Mekota, Josip Matečak, Zvonko Kulaš i Anđelko Koprek. Osim navedenih članova Općinskoga kriznog štaba, sjednici su nazočili: zapovjednik Komandnoga stožera Ivan Rukljić, načelnik Šaba za informiranje Franjo Šulak, pukovnik Želimir Škarec, direktor građevinske tvrtke Coning Radmir Čačić.
Na sjednici je razmatrana situacija koja se odnosila na odustajanje Komande Kasarne “Kalnički partizani” od mirne predaje, gdje nisu prihvaćena ponuđena jamstva koja su se odnosila na miran odlazak iz grada, odnosno Republike Hrvatske, bez naoružanja. Članovi Općinskoga kriznog štaba ocijenili su da to odustajanje od dogovorenih uvjeta znači i odustanak od mirnoga rješenja krizne situacije u Varaždinu, a tom prigodom neki od nazočnih iznijeli su svoje mišljenje.
Radimir Čačić smatrao je da je strateška važnost Varaždina od velike važnosti za čitavu Hrvatsku te da ne treba više oklijevati, nego treba pristupiti realizaciji pripremljenih planova za napad, zalagao se da se u jutarnjim satima 22. rujna krene s napadom na vojne objekte u Varaždinu.
Krešimir Čop smatrao je da su i prijašnji sporazumi bili protiv hrvatskih branitelja i da je JNA-a uvijek tražila prekid kad je osjetila da je slabija. Istaknuo je da hrvatski branitelji ne smiju više biti naivni jer ljudi s kojima se uspostavio razgovor u kasarni, ne ulijevaju povjerenje u ono što obećavaju. Zbog toga, založio se za neodgodiv napad na kasarnu, s tim da to uslijedi najkasnije do 06.00 sati 22. rujna.
Vlado Matjačić istaknuo je da su jedinice na položajima spremne za djelovanje te da treba dati ultimatum za predaju do 05.00, a ako se ne prihvati, treba napasti
vojne objekte u 06.00 sati.
Ivan Bakarić zalagao se da krajnji rok predaje treba biti 06.00, a ako predaja izostane, treba odmah krenuti u napad.
Ivan Rukljić istaknuo je da se čekati više ne može, odgađanje prije dogovorenih uvjeta znači namjerno odugovlačenje provedbe postignutoga dogovora, stoga je predložio da se odmah krene u obilazak hrvatskih obrambenih postrojbi, a da napad uslijedi u 06.00 sati 22. rujna 1991.
Stjepan Adanić, nakon koordinacije s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom, zalagao se za davanja ultimatuma JNA-u koji se temeljio na mirnom odlaskom iz Varaždina. U slučaju da to predstavnici JNA-a ne prihvate, zalagao se za oružani napad na Komadu 32. mehaniziranoga korpusa KoV-a i Kasarnu “Kalnički partizani”.
Zlatko Horvat zalagao se da se pokuša obaviti još jedan razgovor s predstavnicima JNA-a, prema njemu nije bilo upitno osvajanje vojnih objekata, ali je bilo upitno pod koju cijenu. Smatrao je da se na taj način može izbjeći dodatno razaranje grada i ljudske žrtve, a prema njemu nije bitno što bi se predaja prolongirala nekoliko sati.
Čedomil Cesarec također se zalagao za ponovni razgovor koji može spriječiti dodatno materijalno razaranje grada i ljudske žrtve te je izrazio spremnost na ponovni odlazak na pregovore s predstavnicima JNA-a.
Pukovnik Želimir Škarec smatrao je da ne postoje uvjeti i razlozi za ponovnu odgodu napada i zalagao se da napad počne u predviđenom terminu.
Milan Lacković bio je stava da je bilo dosta razgovora koje su predstavnici JNA-a koristili za pregrupiranje svojih postrojbi, a da im se ponovnom odgodom daje dodatno vrijeme za ponovnu konsolidaciju, i zalagao se da napad počne u 06.00 sati 22. rujna.
Nakon iznesenih stavova i argumenata na sastanku započetog u 22 sata, Općinski krizni štab donio je sljedeći zaključak: Ocjenjujući ukupnu situaciju i procjene koje su izvršila stručna zapovjedništva Zbora narodne garde, Policije i dobrovoljačkih odreda, Općinski krizni štab zaključuje da se u 05.00 sati 22. rujna 1991. godine postavi ultimatum predstavnicima Komande garnizona i Kasarne "Kalnički partizani" da do 05.45 mirno napuste vojne objekte, a Općinski krizni štab im garantira osobnu sigurnost, oficirima zadržavanje svih dosadašnjih prava i materijalno zbrinjavanje, a vojnicima i oficirima i koji žele napustiti Varaždin neometan i siguran odlazak. Ukoliko se takav ultimatum ne prihvati, Općinski krizni štab smatra da jedinice koje su spremne krenu u napad točno u 06.00, te da izvrše svoje borbene zadatke te da provedu zacrtane planove za eliminiranje svih vojnih uporišta na području općine Varaždin.
Bez davanja ultimatuma s točno određenim datumom i satom odlaska JNA iz Varaždina, imajući u vidu primirje koje će stupiti na snagu 22. rujna 1991. godine u 15.00, JNA-a je imala namjeru otezati s pregovorima jer su iste smatrali šansom da u konačnici ostanu u Varaždinu. (…)
Predaja korpusa
Nedjelja, 22. rujna 1991. godine u varaždinskoj i hrvatskoj suvremenoj i modernoj povijesti bit će zabilježen kao dan koji je označio prekretnicu u Domovinskom ratu, posebno po predaji 32. mehaniziranoga korpusa KoV-a, prvoga elitnog korpusa JNA-a koji se predao u SFRJ-u.
Nakon velikih vojnih uspjeha hrvatskih snaga u Varaždinu i okolici, general Trifunović i pukovnik Popov našli su se u bezizlaznoj situaciji, a jedina realna opcija bila im je predaja. Nedjeljna dinamika događanja bila je vrlo intenzivna, počela je u 05.00, kada je zapovjednik Općinskoga kriznog štaba Civilne zaštite mr. sc. Milan Lacković pročitao tekst ultimatuma general-majoru VIadimiru Trifunoviću i odbio svaku mogućnost daljnjih razgovora. (..). Nakon toga, Trifunovićeva je supruga u 05.10 stupila telefonskim putem s njim u kontakt, vidno uzbuđena i na rubu živčanoga sloma apelirala je da povlači krajnje razumne postupke, odnosno da se nepotrebno junači jer za to nema opravdan razlog. Nakon što je završio razgovor sa suprugom, Trifunović je u 05.15 nazvao Općinski krizni štab i tražio razgovor s ovlaštenim predstavnicima hrvatskih branitelja. (…)
Nakon toga, Cesarec je otišao sa Čačićem. Tijekom pregovora, Trifunović je uputio Raduškoga da obavi razgovor s drugim oficirima o kondicijama predaje. Potrebno je naglasiti da je tijekom trajanja pregovara s Trifunovićem i Raduškim tekst ultimatuma u 05.30 telefonski pročitan pukovniku Berislavu Popovu. Cesarec u 06.00 javio je u Općinski krizni štab da su pregovori još uvijek u tijeku, a u 06.50 postavio je zahtjev da se hrvatski branitelji odmaknu iz okruženja Komande 32. mehaniziranog korpusa KoV-a u Milčetićevoj ulici. Pet minuta nakon Cesarčeva zahtjeva u prostoriju se vratio pukovnik Raduši i zamolio generala Trifunovića da se priključi drugim oficirima u drugoj prostoriji. Nakon pet minuta u prostoriju s hrvatskim predstavnicima vratili su se Trifunović i Raduški, izjavivši da se oficiri ne žele predati i da su spremni pružiti oružani otpor hrvatskim braniteljima.
Očito je bilo da su blefirali, pokušali su "kupiti" dodatno vrijeme. Trifunović je predložio da se vojne jedinice zadrže u objektima bez razaranja grada i prolijevanja krvi, a da se problem riješi političkim putem na najvišoj razini. Hrvatski su predstavnici ovaj prijedlog a priori odbili. U Općinskom kriznom štabu u 07.15 potvrdili su da pregovori traju. (,,,) U 07.35 Cesarec i Čačić zahtijevali su konzultacije s predsjednikom RH d. Tuđmanomi predsjednikom Vlade RH Gregurićem. Adanić i Lacković iz Općinskoga kriznog štaba u 07.40 hrvatske su pregovarače upozorili da skrate vrijeme pregovora (…).
U 07.53 Adanić i Lacković donijeli su odluku temeljem koje su se Cesarec i Čačić do 08.20 trebali vratiti u Općinski krizni štab. Rezolutna odluka Općinskoga kriznog štaba ozbiljno je shvaćena, a Cesarec i Čačić vratili su se minutu prije isteka zadanoga roka. Vrlo brzo nakon njihova povratka, u 08.23 Adanić je prenio poruku predsjednika Vlade RH dr. Franje Gregurića da se ostatci 32. mehaniziranog korpusa KoV-a iz Varaždina povuku preko Podravske magistrale prema Novome Sadu. Nakon novo pristigle informacije, Cesarec ii Čačić su se u 08.25 vratili u Komandu 32. mehaniziranog korpusa KoV-a i priopćili trasu povlačenja, uz ultimatum da će početi borbeno djelovanje hrvatskih branitelja ako pripadnici JNA-a odustanu od predaje i mirnoga napuštanja Republike Hrvatske.(..)
Nakon povratka u prostoriju, gdje ih je čekao Radimir Čačić, vidno uzbuđen pukovnik Popov prihvatio je dogovorene kondicije predaje koje je dogovorio general Trifunović. Nakon pristanka pukovnika Popova, koji je bio najtvrđi,orah" u pregovaračkom procesu, Čedomil Cesarec je u 08.59 telefonskim putem provjerio u Općinskom kriznom štabu je li sve spremno za mirnu predaju pripadnika 32. mehaniziranog korpusa KoV-a. (..)
Hrvatski pregovarači shvatili su suštinu, izdali su krajnji rok za predaju u 11.00 sati. Trifunović i Raduški tvrdili su da je nemoguće u tako kratkome roku tehnički organizirati predaju. Međutim, Trifunović je nakon sinova javnoga poziva i razgovora sa suprugom shvatio da je postao persona non grata u Varaždinu, a ista kvalifikacija vrijedila je i za njegove oficire. (..)
Čedomil Cesarec je u 10.07 izvijestio Općinski krizni štab o predaji, a Radimir Čačić je Milanu Lackoviću poručio da se u 32. mehaniziranog korpusa KoV-a dovezu dva autobusa1s vozačima, a pred Kasarnu "Kalnički partizani" osam autobusa, također s vozačima. Traženi autobusi na odredišta su stigli vrlo brzo, već u 10.26. Nakon što su autobusi stigli, pukovnik Raduški je u 10.30 kontaktirao pukovnika Popova i zapovjedio mu da u 11.00 svi moraju biti ispred kasarne, ali hrvatski predstavnici produžili su rok do 11.30. Nakon primitka zapovijedi, pukovnik Popov je u 10.50 tražio dodatna dva autobusa.
