Dosadašnji kapetan Varaždina Nikola Šafarić (36) odlučio se, nakon gotovo 20 godina karijere, na završetak profesionalnog igranja nogometa. Nogomet ipak nije napustio, nastavio ga je igrati u četvrtoligašu Novom Marofu.
Zadovoljan ostvarenim
- Zadovoljan sam postignutim. Možda se moglo napraviti i više, može postojati žal što nisam ostvario veću inozemnu karijeru, jer je bilo dobrih ponuda, ali spletom okolnosti, nisam odlazio kada sam mogao, a kada sam htio ponude više nisu bile izdašne. Imao sam sreću da nisam bio ozljeđivan i da sam stalno igrao. Stekao sam puno iskustva, desilo mi se više dobrih, nego loših stvari i kada se sve zbroji trebam biti zadovoljan i ponosan na sve ono što sam napravio - naglasio je Šafarić.
Ljubav prema nogometu usadio mu je otac Dragutin, a druženje s loptom počeo je odmah nakon što je prohodao.
- Sve moje fotografije iz mlađih dana su uglavnom s loptom, pa čak i onda kada je lopta bila “veća“ od mene. Na kraju se ispostavilo da imam smisla za nogomet. Kada sam završavao osmi razred roditeljima sam rekao da bih htio igrati. Zahvaljujući ocjenama, gdje nikada nisam bio ispod 4,0, mogao sam birati srednju školu. Odlučio sam se za zvanje mesara, jer je brat pokojnog oca bio mesar i znao sam da će mi školovanje ostaviti dosta vremena za nogomet.
Iz škole nikada nisam izostajao, profesori su bili maksimalno korektni, a njihovo razumijevanje nisam zloupotrebljavao. Nisam propustio ni jedan trening - prisjeća se popularni Šafa.
Počeo u Lopatincu
Počeo je trenirati u današnjoj Veneri, u rodnom Lopatincu, no vrlo brzo preselio se u Čakovec. - Počeo sam igrati u pionirima, iako još nisam imao godine za taj uzrast. U Čakovec me odveo trener Franjo Požgaj, gdje sam se zadržao do kadeta, kada sam prešao u Varteks. Još u Čakovcu sam postao standardni reprezentativac,a u karijeri sam prošao sve selekcije, odigrao tri EP-a, a u kadetima sam bio izabran među 16 najboljih igrača u Europi. Došao sam i do A reprezentacije, gdje je moglo i bolje završiti za mene - kaže Šafarić.
U prvoj momčadi Varteksa debitirao je kod Dražena Beseka na prijateljskoj utakmici u Hodošanu, a s 18 godina zaigrao je za prvu momčad na stadionu Varteksa protiv Osijeka. U kapetana “Krojača” promovirao ga je Ćiro Blažević.
- Igrali smo u Stanovima protiv Zadra, a Ćiro mi je povjerio da budem kapetan, u generaciji Karića, Kastela.... Kako je vrijeme odmicalo sve lakše sam se nosio s tom ulogom, a suigrači su me prihvaćali. Na toj poziciji naslijedio sam Mumleka i mislio sam da će nogomet u Varaždinu stati kada on ode i da bez njega nećemo moći igrati. Poslije sam vidio da je ipak malo drugačije - kaže Šafarić.
Nekoliko je stvari koje će zauvijek pamtiti.
- Gol odluke protiv Hajduka - Utakmica protiv Hajduka u 1. kolu sezone 1999./2000., kada smo pobijedili 3:2, a ja sam postigao gol odluke, ostat će mi u sjećanju. Nakon gola potrčao sam prema istočnoj tribini, gdje je sjedila moja familija bez koje ne bih ništa napravio. Bio sam najsretniji kada sam u očima svog oca i ostalih vidio ponos i veselje, teško je za opisati te trenutke, koji su me tjerali naprijed. Sjećam se i kada sam s ocem išao u prostorije NK Varteksa na potpis prvog profesionalnog ugovora. Rekli smo sami sebi što bude bude, a već nakon godinu dana poboljšali su mi ugovor. Tek sada vidim da sam tada započeo težak i trnovit put. Današnji klinci, koji se počinju baviti sportom i njihovi roditelji nisu ni svjesni u što ulaze. Puno ih misli da je sve lako, ali potrebno je puno ljubavi i odricanja za sport - napominje Šafarić.
Nakon Varteksa otišao je u Rijeku gdje je bio godinu dana, pa nastavio dvije godine u Slaven Belupu,pa opet godina u Varaždinu. Igrao je i za mađarski Kaposvar, slovenski Zavrč, Inter iz Zaprešića te Međimurje iz kojeg se ponovno vratio u Varaždin.
Četiri finala Kupa
- U Varteksu sam igrao četiri finala Kupa, ali su izostali trofeji. U drugim sredinama ili sam se borio za vrh, ili smo bili prvaci ili sam ušao u viši rang. Svugdje gdje sam dolazio osjećao sam da me se više poštuje nego kod kuće, ali mož- da je to normalno - kaže Šafarić. Imao je dosta inozemnih ponuda, ali je igrao samo u susjedstvu.
- Mogao sam otići u Belgiju, odličan ugovor je već bio na stolu, ali psihički nisam bio spreman napustiti Varaždin. Da sam otišao u redove tadašnjeg drugoligaša Mehelena, koji je ostvario cilj i plasirao se u Prvu ligu, tko zna gdje bih nastavio. Došle su i ponude iz Izraela i sa Cipra, što tada nije bilo toliko atraktivno kao danas. Kroz cijeu karijeru vodio sam se sam, bez savjetnika i nekoga tko bi stao iz mene, čime je moj uspjeh još veći. Ponosan sam što sam sam izdržao u tako teškom poslu - ističe Šafarić.
U drugoligašu Varaždinu obavlja poslove tajnika kluba i trenera mlađih kategorija.
- Teže je biti trener. Nemam uzora, od svakog sam naučio ponešto i puno toga sam naučio. Istaknuo bih Franju Požgaja s kojim sam počeo pa zatim Martina Novoselca, koji je u reprezentaciji, još od pionira pa do A selekcije, vidio nešto u meni. Besek mi je dao šansu u prvoj momčadi, kada su on i Dalić radili zajedno i gurnuli me u vatru. Ćiro je nezaboravan, a i od Trenevskog, koji me trenirao u Zavrču, moglo se puno toga naučiti - zaključio je Šafarić.
Romario iz Lopatinca
Kada je počinjao karijeru uzor mu je bio Brazilac Romario. - Volio sam ga, a zbog njega sam zavolio i Brazil. Prvi objavljeni članak o meni nosio je naslov “Romario iz Lopatinca”, jer sam postizao puno golova i odskakao u kategoriji pionira - prisjeća se Šafarić.
