A anđeo… odletje, Stjepo Martinović - Nagrađena priča Muzeja anđela

| 20.10.2015. u 13:41h | Objavljeno u Društvo

Stjepo Martinović je pričom "A anđeo… odletje" pobijedio 2015. godine na natječaju za najbolju priču na temu anđela, u organizaciji Muzeja anđela u Varaždinu.

Osim imena, šljivarskom plemenitašu Ivanu Kalčiću, baštiniku loze koju Bela IV nagradi naslovom 1250. godine, za junačku srčanost u obrani kralja-bjegunca od Tatara, i Johannu Furtingeru, graditelju oltárā, drvorescu i slikaru iz Gornje Austrije, zajednička bješe i zavjetna želja, strast na rubu opsjednutosti, da crkvicu na imanju vlastelina-jednoselca učine najblistavijom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Legenda, od onih kojima se više vjeruje što su u žešćem srazu sa činjenicama, kaže da je Kalčić pokrenuo pregradnju skromna hrama, ne bi li okajao grijeh krvav i strašan… zvjerski zločin što ga kovači priče, iz magijskih pobuda, zatajiše u vjeri da se ponoviti neće; pavlin Johann, pak, da se latio pothvata, kakav ga ne dopade prije ni poslije, u ognju žudnje da bar u zapuštenoj zemlji hrvatskoj ostvari veledjelo kakvo ga, bez moćna mecene, u domovini nikako nije moglo zapasti.

Ljeto 1757. bješe dugo i vrelo, sušno i kobno po urod s Kalčićeva imanja, ali pogodno za sušenje ziđa, koje sakri temelje stare crkve poput dječjih dlanova kad se sklope oko prepeličjega jaja. Već u kolovozu, pošto bogomolja dobi novo krovište, zidari se baciše na glačanje žbuke da bi se mogla oslikati freskama, započeše i podizanje oltárā u bočnim polukupolastim nišama, a sam je Johann, strogošću i marom svojstvenim pripadnicima svoga reda, bdjeo nad nastajanjem glavnoga, u prostranoj apsidi na sjeveroistočnom kraju broda. Vlastelin, smrknut, duše rascijepljene između mrzovolje zbog slabe ljetine i zadovoljstva napredovanjem radova, gotovo nije izlazio iz hrama: stojeći postrance, da nikom ne smeta – mada je njegova sumornost lebdjela nad majstorima poput jetka isparenja – mrmljao je nešto između prigovora i čangrizave žalopojke… ne bješe to molitvi ni nalik.

Prvih dana rujna Furtinger je dovršio zidane osnove oltara namijenjena Majci Božjoj od sedam žalosti, dogradio drvene dijelove prispjele iz Koruške, a onda se latio nečega što nije stajalo u ugovoru, niti bilo spomenuto za osmišljavanja izvedbe – a ponajmanje pokriveno ionako prekoračenim troškovnikom: iz dvadesetak godina sušena javorova trupca stao je oblikovati anđela namijenjena vrhu oltara, već raskošno urešenog kerubinima, animalnim i floralnim motivima, vrpcama s porukama iz Evanđelja.

„Nismo se dogovorili,“ opomenu ga Kalčić, „a budem li i platio, ne nadaj se ove godine… jalove, gladne.“

„Neka. Mogao, ne mogao… ikad. Recimo da je to moj zadušnički doprinos,“ otpovrnuo je pavlin.

Šljivar ne priupita za redovnikov grijeh – samo je prestao nadzirati ostale majstore, a svu pažnju usmjerio na Johannove ruke i dlijeta, pod kojima se, iz bjeličasto-zlatasta drva, oslobađao anđeo krílā raširenih kao u labuda kad se spušta na svibanjsku vodu.

U svjetlu uznapredovalih radova, župnik Vincent Mrazović – koga dotada nitko ni za što upitao nije – predložio je da se novoizgrađena crkva posveti 30. rujna, na dan svetog Jeronima Dalmatinca, zagovornika hrvatskih kršćana u papinskom Rimu. Johann Furtinger kanda je prečuo što svećenik reče: dobacio mu je prezriv pogled i upitao plemenitaša hoće li smoći mesa, kruha, vina… da upriličiti bogatu svetkovinu. Šljivar je u nelagodi slegnuo ramenima, razapet između obzira spram župnika i čudovišna zanosa kojim je pavlin rezbario anđelov lik u ekstazi.

„Pojest će ti anđeo… koji kanda uzlijeće, a ne slijeće, sve oltarske svece, pa i samu Djevu Mariju,“ po legendi je prigovorio Mrazović, što ne dodirnu fratrove, još manje šljivarove uši.

U zoru posljednjega rujanskog dana – slučilo se, pa nedjelja bješe – Johann Furtinger pridigao se s tvrda ležaja u potleušici na gradilištu, umio vodom što se bješe izbistrila nad gašenim vapnom, protežući se zakoračio put crkvenih vrata i… najednom stao: nevjerojatne ljepote bješe u krajoliku osvježenu rosom, u ljupkosti sela uza skute brijega na kojem stajaše crkva – kao da je Svevišnji u njegovu slavu razastro svod bez oblačka ponad valovita pobrežja s modrikastim hrptom Bilogore u pozadini. Zatravljen divotom, redovnik je stupio u mrak hrama, digao pogled prema zraci sunčeva svjetla, što je u tom trenu rasjekla tminu kao mač svetoga Jurja kužan dâh aždajin… i okamenio se, preneražen kao nikad u životu: njegova remek-djela, anđela s krilima labuda koji upravo dodiruje jezersku vodu nije bilo. Ni na kruništu oltara, ni podno njega… skršenog na podu. Ni pera mu igdje!

Sleđen od užasa, sapet nepojmljivom stravom, što ga je najednom prožela kao tjeskoba u zimskoj noći, kada mantija, slamarica ni gunj ne mogu spriječiti okivanje nijednog mišića, kosti, same misli… ledenim dahom ćelijskog kamena, netremice je gledao u prazninu što je zinula ondje gdje je prošle noći, uza treperavo svjetlo lojanice, nanio zadnji premaz bijele tempere na anđelovo tijelo i trima nijansama kobaltno modre razigrao nabore na lepršavoj mu halji. Uzalud: nije ga bilo!

Po pučkoj predaji, istinitijoj od najpouzdanijeg ljetopisa, pavlinov je savršeno izdjeljani anđeo… odletio. Oteo se tvorcu, odbio biti svjedokom njegova umijeća, taocem rezbareve taštine. Velečasni Mrazović, nimalo ožalošćen – kao da mu pade kamen sa srca – pripomenu da bješe odveć sličan stvarnomu, da ga Gospod ne bi uzeo k sebi. Samo šljivar ništa ne reče: svjestan da, kao što se nad dovršenom crkvom nije ukazala aura koja bi mu donijela mrvu pokore, smirenja, i Furtingerov anđeo prhnu put rujanskoga neba užasnut neiskupljivim bremenom na fratrovoj duši, preteškim i za njegova krila.