Vrijeme slavlja i vremena bešćašća

Josip Ljubomr Brdar | 21.7.2018. u 18:23h | Objavljeno u Aktualno

Pomalo jenjavaju dani ponosa i slave povodom povijesnog uspjeha hrvatske nogometne vrste na svjetskom prvenstvu u nogometu održanom u Rusiji. Nogometni uspjeh oslobodio je erupciju nacionalnog ushita i domoljublja, dosad u tolikoj mjeri neviđenog. Taj ushit je repriza slavljenja Oluje kao povijesnog trenutka oslobođenja domovine. Ova aktualna proslava je bila lepršavija jer u sebi nije nosila traumu žrtve koja je obilježila Oluju.

Zatomljeno domoljublje, oslobođenje frustracija, nepravde, promašaji, osjećaji nemoći, korupcija, bijeg mladnih i starih iz zemlje, osjećaj bespomoći itd... Sve ove tegobe ispuhane su kroz nacionalni ushit neviđenog domoljublja. Ovi minuli dani, od 16. srpnja pa nadalje ostat će dani za povijesno pamćenje, dani kad Hrvati nisu proklinjali vlastitu kob, nego su ljubili i opjevavali svoju domovinu. Mnogi znani i neznani autori navijestili su preporod Hrvatske temeljem uspjeha naše nogometne vrste. Navedeni uspjeh vjerojatno će biti poticaj i putokaz društvu u bolje dane koji slijede. No, moramo biti realni.

Slavlje prolazi, a realni život dolazi. A realni život je naša stvarnost opterećena egzistencijalnim problemima, društvenim i političkim sukobljavanjima i nepravdom. Dovoljno je samo prelistati slavljenički Varaždinec od 17. srpnja, koji na naslovnici objavljuje svečanu fotografiju izbornika Zlatka Dalića i hrvatske nogometne reprezentacije, fotografiju koja budi naš ponos i optimizam.

Međutim, koju stranicu dalje vidimo tekst, koji ne upućuje na optimizam, već suprotno, na depresiju i bijes ljudi. Logično, medij ne snosite nikakvu krivicu. Njihova je dužnost je objaviti i lijepe i manje lijepe događaje. U ovoj prigodi potonji događaj je oslobađajuća presuda bivših službenica Varaždinske županije i Grada Varaždina.

Kao što je poznato, radi se o otpremninama, koje su gospođe priskrbile sebi temeljem otkaza radnog odnosa kojeg su obavljale u Varaždinskoj županiji. Velike otpremnine od oko 200.000 kn svakoj od njih javnost je dočekala “na nož”, poglavito iz razloga što su, uz tu nemoralnu otpremninu, gotovo istog trenutka dobile posao u Gradskoj vijećnici. Dakle, praktički kod istog poslodavca - države, odnosno lokalne jedinice.

Da je to, blago rečeno, sporna radnja “par excellance” jasno je svakom. No, sud u ovom predmetu “nije prepoznao” tzv. namjeru. U jednu ruku ne čudi jer su ugledni svjedoci, Predrag Štromar i Ivan Čekoh, potvrdili su kapitalnu činjenicu: optužene nisu znale da će biti primljene na novi posao. One, tvrdi se, nisu znale da će biti primljene!? A, za čudo Božje, to su znali “svi građani” pa čak i vrapci koji obitavaju na Franjevačkom trgu i Korzu!

No, sud u Splitu potrudio se prepisati tek prvostupanjsku presudu iz Varaždina. Sudu nije bilo potrebno saznanje da su optužene, kao i njihovi svjedoci, jedna uhodna prijateljski etablirana klapa gdje doslovno ginu jedni za druge jer su svi oni manje više ili optuženi ili svjedoci, koji prigodno svoje prijatelje otpuženike na sudu predstavljaju kao novokomponirane svece.

Međutim, ako uistinu nije bilo dokaza o namjeri, zašto se onda i na temelju čega uopće krenulo u postupak? Ljude ne treba maltretirati postupcima, već sankcionirati nezakonita ponašanja.

Ima još pitanja koja opterećuju ovu presudu. Recimo, kako to da se sud i druga tijala nisu zainteresirali kako to da Grad Varaždin, ako je postojala potreba za službenicama, nije raspisao natječaj pa temeljem natječaja zbrinuo dvije mlade osobe i spasio ih od “karijere” čistačica ili konobarica u Irskoj ili Njemačkoj? Ili, ako bivše službenice uistinu nisu počinile ništa suprotno zakonu, znači li to da je u nas sasvim normalno i prihvatljivo da netko od jedne jedinice lokalne samouprave dobi (pre)veliku otpremninu, a onda se zaposli kod druge jedinice lokalne samouprave sto metara dalje i mirno prima plaću? Nisu li možda neki drugi odgovorni za ovaj slučaj, ako nisu službenice, sudeći prema presudi?

Kako bilo, drugostupanjska presuda je tek jedan minorni čin vrijedan tek nekih “pišljivih” 400.000 kuna javnog novca. Pritom je zgodno spomenuti da iznos jedne spomenute otpremnine je ekvivalent sedmogodišnje zarade radnice u Varteksu. Lideri krupnijih zalogaja i milijunskih brojki su veće face. To je niz “uglednih” Varaždinaca koje je ugostio Remetinec u minulih petnaestak godina. To je vrijeme biti označeno kao vrijeme beščašća ovog grada, a cijelo to vrijeme kroz lepezu tih likova.

I kroz sve te Scile i Haribde doplovio je jedan čovjek opet do funkcije gradonačelnika Grada Varaždina, koji se može zasluženo pohvaliti da je brojem optužnica vjerojatno najbogatiji gradonačelnik na svijetu. Ivanu Čehoku treba pripisati još jedan uspjeh, a to je njegova javna otpužnica USKOK-a, koji ga je zaustavio u njegovom životnom projektu. Optužnicu protiv USKOK-a Čehok, doduše, dijeli sa bivšom sisačkom županicom Marinom Lovrić Merzel.

Kao putokaz tekstu, odnosno temi koja me opterećuje, poslužio sam se naslovom i uvodom kolumne autora Mirka Galića u Večernjem listu od 10. lipnja. Kolumna je posvećena moralno političkoj doktrini francuskog predsjednika Emmanuela Macronova u smislu vođenja države sadržanom u metafori „Moralna perilica“.

Macronova Moralna perilica, kako je interpretira Galić, znači da na izbornoj listi (u primjeru RH) nema mjesta za dečke iz Remetinca i dodaje: Dokaz da se hijerarhija društvenih vrijednosti ozbiljno poremetila kao u revolucionarnim epohama, kada se na vlst dolazilo preko zatvora, i u našoj lijepoj državi pobjednički izborni štambilji raju u kaznionici u Remetincu.

Kako funkcionira Macronova perilica, Macron je pokazao na dvojici pozitivno selektiranih kandidata za nove zastupnike. Otpali su zato, jer su kod „čišćenja“ izišle na vidjelo pravosudne mrlje iz njihove prošlosti. Za takve grijehe nova vlast nema tolerancije, ni oprosta. Perilica ima dvojako djelovanje: da opere nečiste ruke politike, ali, još važnije da političari više ne prljaju ruke. To je ustvari totalni rat eroziji političkog morala.

U navedenom kontekstu nameće se pitanje: gdje je tu Hrvatska? Kao odgovor na to pitanje neka posluži činjenica da je moj grad Varaždin na upravo minulim lokalnim izborima izabrao Ivana Čehoka za gradonačelnika, tj. „dečka iz Remetinca“, kojeg „krase“ tri potvrđene optužnice za kriminal vrijedan više od pedeset milijuna kuna. Naknadno to je smanjeno. Dakle, aktualna hrvatska „moralna perilica“ selektirala je pozitivno takvu osobu, koja bi sada po drugi put trebala ovaj učmali grad povesti u „sretnu budućnost“.

Očito je, dakle, da su hrvatski moralno politički standardi u potpunoj suprotnosti s francuskim i ne samo s njima, već i svjetskim demokratskim i moralnim standardima.

Da je moral u našoj zemlji potpuno devastirana ljudska odlika najočitije pokazuje u politici, a poglavito prigodom izbora, kada se narodu nudi „sve na svijetu“. A to „sve na svijetu“ u stvari je – obmana. Laž!!

Izbori su kao što se vidi i čuje izraz međusobne makljaže, pretežito čudnih likova za vlastito uhljebljenje, a ne skrb za narod. Čitanje novina i gledanje televizije postalo je gadljivo. Povezivanje, preslagivanje, kupovanje i prodaja mandata, prokazivanje i skrivanje, mijenjanje kaputa, ideologije, pa čak i vjere i nacionalnosti,, sve je moguće i sve je „opravdano“ u srhu „boljitka“ naroda.

I što je najbolje, narod guta tu podvalu. Zašto! Zato što narod kao kolektivno tijelo nije pametan. Instrumentalizirana masa postaje moralna odrednica. Jer, da je narod kolektivno pametan, nikada onako beznačajnu osobu kao što je S. Mesić ne bi izabrali za predsjednika države. I to dva mandata. Da je narodni genij „pametan“ ne bi u Hrvatskom saboru sjedili i dominirali likovi ala neki Pernar, Sinčić, Bulj, Jovanović, Petrov i tako dalje. Te likove stilizirala je masa, a ne racionalni ljudski um.

Izborni sustav kakav imamo omogućuje izbor očito neprimjerene kandidate koji pucaju na visoke funkcije. Primjer, grad Split i kandidat Željko Kerum. Takova demokracija s obzirom na viđeno u Splitu bliža je društvenoj anarhiji nego istinskoj demokraciji. Ne mogu povjerovati da je aktualna oporba na državnoj razini baštinik istinskih demokratski vrijednosti jer njihovo poimanje uopće a posebice vidljivo na konstituirajućoj sjednici Sabora i formiranju Vlade iskazali su više kulturu stršljanova nego ljudskog ponašanja. Njihovi istupi bili su festival mržnje, a ne demokracije.

Daleko od toga mora se uvažiti činjenica da postoje različita mišljenja,različiti putovi i različita rješenja. To treba uvažavati u relaciji ljudskih standarda gdje treba uvažavati i pravo čovjeka da promijeni svoje stajalište i svoj politički smjer a da pri tome čovjek ne postane meta za odstrijel.

Što se tiče naših političkih stranaka većina njih još nije shvatila da je temeljna uloga političke stranke da ona bude politički instrument za ostvarenje dobrobiti naroda, a ne ideološka utvrda koja prema drugima i drugačijima emitira otpor, mržnju i jal. Kako inače rastumačiti da aktualna oporba odnosno ljevica imperativni i nedvosmisleno mrzi HDZ? Za njih ni teoretski ni praktično ne postoji mogućnost da HDZ može nešto dobro napraviti. Ili ne daj bože da to napravi.

Može li netko pomisliti da na primjer Vesna Pusić, Maras, Bulj i slični u bilo kojoj odluci Vlade podrži HDZ? Oni se ne mogu ni za jedan milimetar izdignuti iznad svog ideološkog rova. Zbog svoje ideološke zasljepljenosti i mržnje oni ne mogu shvatiti niti prihvatiti činjenicu da ih pojedini njihovi članovi napuštaju. Oni ne mogu shvatiti da postoje ljudi koji ne žele biti u trajnim oklopima jedne partije, nego se upućuju na tržište demokratske slobode i i nude se svojoj domovini umjesto partiji. Oni to u preživjeloj i otrcanoj partijskoj doktrini zovu izdajom, odnosno modernijem izražavanjem – prevarom birača. Činjenica je da je narod poglavito stariji živio u sustavu partijske monolitnosti i tog osjećaja teško se oslobađamo. Zato je kao grom iz vedra neba odjeknuo prelazak Predraga Štromara i još nekolicine zastupnika minorne lijeve HNS stranke HDZ-u. To mnogi nisu s radošću dočekali. Ljevica iz razloga koji sam naveo tj. da su njihovi članovi u funkciji partije a ne države, a desnica je nezadovoljna zbog moguće „komunističke“ kontaminacije njihova domoljublja.

Rana je napravljena, ali će s vremenom i zacijeliti. Napravljena je operacija amputacija tumora, koja je prijetila kolapsu države. Točno! To je napravljeno neprimjerenim instrumentom, ali zato postoje lijekovi. Pitanje je koja je korist te amputacije? Prvo i najvažnije sam spomenuo: Sprečavanje neizvjesne budućnosti i mogući kolaps države. Druga neupitna korist je ta da će se i radikalna eliminacija hrvatskog političkog otpada iz institucije vlasti.

I na koncu koristim prigodu potaknuti predsjednicu države gospođu Kolindu Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića da pod hitno ustanove modernu hrvatsku „perilicu“ koja će generalno oprati hrvatsku prljavštinu počevši od likova s preporukom i pečatom Remetinca pa sve do zadnjeg „šarafa“ ogromnog anacionalnog korpusa koji lagodno i lijepo živi prvenstveno na sotonizaciji svoje vlastite zemlje.