PSIHOŠPANCIR Što je to naučena bespomoćnost? Foto: ilustracija / Pixabay

PSIHOŠPANCIR Što je to naučena bespomoćnost?

Josipa Mijulkov, mag. psych. | 9.2.2019. u 13:41h | Objavljeno u Društvo
Ljekarne VŽŽ

Mnoge stvari u životu izvan su domene naše kontrole, npr. ne možemo kontrolirati vrijeme, nemamo kontrolu nad time kada i gdje smo rođeni itd... ali mnoge stvari u životu možemo kontrolirati i imati nadzor nad njima.

Fenomen naučene bespomoćnosti je utvrdio Martin Seligman 1965. ispitujući proces učenja kod pasa, a u '70-ima je razvio teoriju koja naučenu bespomoćnost povezuje s nastankom i tijekom nekih oblika depresije. Što je zapravo naučena bespomoćnost?

Naučena bespomoćnost je definirana kao pasivno prihvaćanje neugode, bez pokušaja bijega iz situacije ili suprotstavljanja izvoru neugode. Stanje naučene bespomoćnosti proizlazi iz ranijih iskustava živoga bića, koje je izlaganjem bolnoj i/ili neugodnoj bezizlaznoj situaciji naučilo da nad njom nema nadzora. Ta naučena reakcija poopćuje se tada i na one situacije u kojima postoji mogućnost bijega odnosno suprotstavljanja.

Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o percipiranim ili pretpostavljenim uzrocima neugode ili neuspjeha, pa će biti veći ako pojedinac drži da je njegov neuspjeh uzrokovan nedostatkom sposobnosti, a ne neki okolnim činiteljima.

Na formiranje naučene bespomoćnosti utječu rana iskustva, to su najčešće poruke koje dobivamo iz okoline te osobni neuspjesi. Ako djeca konstantno dobivaju poruke iz okoline da nešto ne mogu sami napraviti, na način da to roditelji ili druge bitne osobe učine umjesto njih, postat će pasivni, zaključit će da sami ne mogu imati kontrolu nad svojim životom, što je najčešće pogrešno uvjerenje.

Današnji odgoj je pretežito permisivan odnosno popustljiv, što podrazumijeva visok odaziv na djetetove potrebe i nisku zahtjevnost i nadzor. Takvi roditelji su pretjerano emocionalno osjetljivi, pružaju veliku ljubav, podršku i emocionalnu toplinu, ali postavljaju male zahtjeve, imaju slabu kontrolu bez postavljanja granica nad djetetovim ponašanjem.

Iz postavljanja malih zahtjeva proizlazi nepoticanje djetetove samostalnosti, takva djeca su često dugo ovisna o roditeljima, bez vlastite inicijative.

Glavni zadatak roditeljstva je oformiti samostalnu osobu koja će moći bez pomoći koračati u život, što se postiže, naravno u skladu s dobi djeteta, poticanjem djeteta ka ostvarenju najviše granice njegovih potencijala.