Danas će na Festivalu varaždinskih dvorišta biti održana Večer uz kratke priče, čaj i čajne kolačiće, u kojoj će se kao i svake godine u organizaciji udruge Polja kulture i Čajnih kronika predstaviti književna grupa LIT iz Prve gimnazije Varaždin, a gosti će biti dobitnici književne nagrade Prozak 2014. i 2016. Ružica Aščić i Nikola Leskovar te književni urednik i pokretač nagrade Prozak Kruno Lokotar. Donosimo kratki razgovor o pisanju s Ružicom Aščić i Nikolom Leskovarom u povodu gostovanja.
„Ema Bovary, to sam ja.“, rekao je Gustave Flaubert za svoju slavnu junakinju aludirajući da pisac uvijek piše sebe u knjizi. Nose li nešto Vaše u sebi likovi o kojima pišete u svojoj prozi?
Ružica Aščić: Rekla bih da određeni likovi koje sam izmislila nose moj sentiment ili sentiment ljudi koji su prošli kroz moj život, ali ukoliko se radi o fikciji, draže mi je propitkivanje likova kao aktera knjige, nego samog autora kroz njegove likove. Zapravo je nebitno tko je autor i koliko njega ima u svemu.
Nikola Leskovar: Uvijek nose nešto moje iako nakon što napišem neku proznu cjelinu, više ne znam jesam li to doista doživio, jesam li to zahvaljujući empatiji zapisao iskustvo ili osjećaj nekoga drugog ili sam se jednostavno neovisno o iskustvu predao pravilima književnog svijeta, s tim da ovo, „pravila“, treba uvjetno shvatiti.
Neki pisci pišu lako, a neki dugo „mozgaju“ nad rečenicama. U koje se Vi svrstavate?
Ružica Aščić: Ja definitivno nisam od onih koji pišu lako i brzo, ali se ne volim ni dugo zadržavati nad tekstom. Kada se stvara tekst, nekako me uvijek drži strah da će proći prvotna magija i da neću više moći osjetiti to što pišem, pa zapravo želim završiti priču prije nego što krenem iščitavati tekst i peglati ga. Dakle, najprije nešto završim, a tek onda kreće mozganje.
Nikola Leskovar: Nekad danima, tjednima ili duže nosim priču ili dio priče, scene ili ulomka u glavi. Kada to – nakon što „odstoji“ – zapisujem, imam osjećaj da mi lako ide, jer je slika koju želim ispisati manje-više već gotova, ali ako nakon toga želim nastaviti pisati, onda uglavnom pišem „na kapaljku“.
Jelena Zlatar na pretprošloj je Pričljivoj čajanci rekla da joj je kao spisateljici važna samoća i osamljivanje, je li i s Vama tako ili imate neke druge metode, rituale, koji su Vam važni kao preduvjet za pisanje?
Ružica Aščić: Svakako je bitna samoća. Mislim da većina ljudi koji pišu trebaju to samotno vrijeme za sebe i ja nisam izuzetak. Zaista nema nekih specijalnih rituala, više neko slobodno vrijeme za promišljanje i očišćenost od impresija toga dana. Zato je meni najdraže jutro.
Nikola Leskovar: Da, samoća je dobra odrednica. S tim da nije nužno da to bude asocijalno ponašanje, bijeg u neku kolibu ili klijet bez ljudi, mislim zapravo da pisac ne može pobjeći od samoće. Kada radim na tekstu, bez obzira što sam fizički među ljudima – na poslu, na kavi, na tržnici – uvijek sam iznutra sam.
