Hrvatska ima najmanji bruto domaćem proizvodu (BDP) od zemalja EU, izuzme li se Bugarska, pokazuju podaci Državnog zavod za statistiku koji je sredinom mjeseca dao najnovije analize pariteta kupovne moći (PKM) i s njima povezanih ekonomskih pokazatelja - BDP-a i stvarne individualne potrošnje (SIP) - po stanovniku za razdoblje od 2016. do 2018. s naglaskom na posljednju referentnu godinu.
Rezultati Europskog programa usporedbe cijena i BDP-a, navodi DZS, pokazuju da BDP po stanovniku u Hrvatskoj izražen u paritetu kupovne moći za 2018. iznosi 63% prosjeka 28 zemalja članica EU-a, dok SIP po stanovniku iznosi 64% prosjeka EU-28.
Od zemalja članica EU-a, najveći BDP po stanovniku prema SKM-u ima Luksemburg.
-Njegova je razina više od dva i pol puta veća od prosjeka EU-28 te iznosi 261%, dok najnižu razinu BDP-a ima Bugarska i ona iznosi 51% prosjeka EU-28. Najveća razina BDP-a po stanovniku u Luksemburgu dijelom je posljedica velikog udjela prekograničnih radnika u ukupnom broju zaposlenih. Iako prekogranični radnici sudjeluju u BDP-u, oni ne čine dio rezidentnog stanovništva, koji je uključen u izračunavanje BDP-a po stanovniku, navodi DZS.
Uobičajeno je da se BDP po stanovniku koristi kao pokazatelj razine blagostanja u zemljama, ali on nije jedini takav pokazatelj.
-Pokazatelj koji bolje odražava stanje blagostanja u kućanstvima jest SIP po stanovniku i homogenija je kategorija od razine BDP-a. SIP po stanovniku prema SKM-u među zemljama članicama EU-a u 2018. kretao se od 44% ispod prosjeka EU-28 u Bugarskoj do 34% iznad prosjeka EU-28 u Luksemburgu. Osim Luksemburga, najveći SIP po stanovniku prema SKM-u ostvarile su Njemačka, Austrija, Danska, Belgija, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina i Finska, i to u rasponu između 10% i 20% iznad prosjeka EU-28. Zatim slijede Švedska i Francuska, čiji je SIP po stanovniku u SKM-u iznosio oko 10% iznad prosjeka EU-28, navodi se.
Skupinu zemalja čija je razina SIP-a po stanovniku od 2% do 20% ispod prosjeka EU-28 čine Italija, Irska, Cipar, Španjolska, Litva, Portugal, Češka Republika i Malta. Između 20% i 30% ispod prosjeka EU-28 su Slovenija, Grčka, Poljska, Estonija, Slovačka i Rumunjska, dok najnižu razinu SIP-a po stanovniku ima skupina zemalja koju čine Letonija, Hrvatska, Mađarska i Bugarska, čiji je prosjek između 30% i 50% ispod prosjeka EU-28.
A zašto je od Hrvatske, primjerice, uspješnija Estonija, pitanje je na koje je odgovore potražio Velimir Šonje u razgovoru za Ekonomski lab s Taavi Roivasom, bivšim premijerom te zemlje u kojoj, kao naglašava, negativna selekcija nije „odradila svoje“ u politici.
Roivas je posebno naglasio tri stvari. Prvo, Skype. Rani globalni uspjeh ove estonske mega-kompanije doveo je do toga da u zemlji, koja je prema ukupnom broju zaposlenih dovoljno mala za usporedbu s Volkswagenom (koji globalno zapošljava oko 700 tisuća ljudi), svatko iole poduzetan i informatički pismen sanja ponoviti uspjeh Skypea. Tako su nastali TransferWise i mnoge druge estonske IT tvrtke po kojima je ova zemlja prepoznata u Europi i svijetu. Tako je nastalo i mnoštvo mikro i malih IT tvrtki koje danas čine jedan od najmodernijih IT sektora u EU.
Drugo, rani početak projekta e-vlade (Estonci odavno glasaju na izborima putem računala, a jedino što ne možete obaviti elektronskim putem je – svadba). Razvoj sustava počivao je na brojnim i izdašnim ugovorima – narudžbama za domaće IT kompanije. Nije im padalo na pamet povjeriti poslove razvoja državnim poduzećima, već su kroz izdašne narudžbe IT usluga stvorili oblake malih i srednjih kompanija koje su kasnije nastavile svoj poslovni život na tržištu.
Treće, nakon što su ljudi počeli osjećati neposredne koristi od e-vlade, stvoren je demokratski pritisak za tom vrstom reformi. Opstanak garniture na vlasti počeo je ovisiti o tome jesu li ljudi zadovoljni vladinim uslugama. Premda mlad, Roivas je iskusan političar; on zna da reforme ne mogu uspjeti bez široke demokratske potpore, a posao je političara isporučiti ono što narod očekuje.
Korupcija je naravno mogla uništiti cijelu operaciju. No, Estonci su „Finci“ u smislu funkcioniranja institucija.
Estonija ima za naše pojmove male poreze, iako državni izdaci nisu mali (u postotku BDP-a među zemljama Nove Europe samo Hrvatska, Mađarska i Slovenija imaju „veću državu“). Zbog toga se i kod njih vode bitke oko državne potrošnje. Nedavno uveden besplatni javni prijevoz u Tallinu Roivas označava kao loš populizam. No valja spomenuti da Estonci s javnim rashodima mogu činiti što žele dok su porezno atraktivna zemlja koja ima uravnotežen proračun; Estonija praktički nema javni dug, tj. omjer javnog duga i BDP-a jednocifren je – daleko najniži u EU.
Siromašnih u relativnom smislu ima približno koliko i u Hrvatskoj, no estonski je problem koncentracija siromaštva među ruskom manjinom koja je uglavnom slabo integrirana, živi u zasebnim naseljima, a sami Estonci ne čine mnogo za njihovu integraciju u estonsko društvo. Naslijeđe teške prošlosti još uvijek opterećuje odnose Estonaca i Rusa: ne tako davno, situacija je bila obratna – među „vladajućom elitom“, do osamostaljenja, iznadproporcionalno su bili zastupljeni Rusi.
Sovjetska socijalistička prošlost tj. okupacija ostavila je u Estoniji duboke, trajne ožiljke, mnogo trajnije no što ih vidimo kod nas, osobito u arhitekturi. Time se otvara pitanje (smisla) usporedbe Estonije i Hrvatske.
