Dekan Veterinarskog fakulteta Nenad Turk: Struka u nikad gorem stanju, za reforme nema hrabrosti Foto: Ilustracija

Dekan Veterinarskog fakulteta Nenad Turk: Struka u nikad gorem stanju, za reforme nema hrabrosti

IHR/Varaždinske vijesti | 5.1.2020. u 17:42h | Objavljeno u Aktualno

- Tijekom svoje stoljetne tradicije djelovanja Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali i veterinarska profesija pokazali su i opravdali svoju društvenu važnost u službi zaštite jednog zdravlja, što je i krilatica naše institucije. S ponosom se možemo osvrnuti na put koji smo dosad prošli u proteklih sto godina, kao i na uspjehe koje smo ostvarili. Posebno se možemo ponositi što smo kroz različite političke sustave i uređenja prihvaćali izazove i iskušenja postupnog razvoja, pristajali na odvažne korake i donosili hrabre odluke za koje smo vjerovali da će donijeti napredak i na kraju krajeva i opstanak do današnjih dana. Ovih prvih sto godina nije samo priča o nastanku stožerne ustanove veterinarskog visokoškolskog obrazovanja, već je to podsjećanje na razvojni put, značenje i nastojanja brojnih generacija nastavnika i studenata koje odmicanjem vremena potvrđuju opravdanost ulaganja u izvrsnost kako bi mi danas imali vodeću obrazovnu instituciju doktora veterinarske medicine kojoj možemo služiti i unaprjeđivati je. Danas je Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu europski prepoznata, vrhunska obrazovna institucija visoke kvalitete, vodeća u ovom dijelu Europe, što dokazuje i studijem veterinarske medicine na engleskom jeziku. Međunarodno evaluirani i trenutno pozicionirani među prvih petnaest veterinarskih fakulteta Europe dio smo europskog i svjetskog kompetitivnog tržišta veterinarskog obrazovanja – rekao je prof. dr. sc. Nenad Turk, dekan Veterinarskog fakulteta u Zagrebu koji je u 2019. godini proslavio 100 godina postojanja.

Gdje su učenici?

Javnosti je manje poznato da je prof. dr. sc. Turk rođen u Zagrebu, no djetinjstvo i mladost proživio je u Varaždinu, a trenutno s obitelji, suprugom i dvoje djece živi na Varaždinbregu. Cijeli svoj život posvetio je veterini. Otkako je diplomirao na Veterinarskom fakultetu 1993. i nakon šestomjesečnog stažiranja u tadašnjoj PPK Koki, svoju karijeru razvijao je u Zagrebu. Doktor veterinarske medicine u više se navrata znanstveno usavršavao u Francuskoj, u Institutu Pasteur u Parizu, a bio je i prvi Hrvat, doktor veterinarske medicine nakon osamostaljenja RH koji je dobio godišnju stipendiju francuske Vlade. Jedan je od osnivača i član upravnog vijeća European leptospirosis society (ELS), gdje je od 2015. do 2018. godine bio i predsjednikom. U razdoblju od 2016. do 2018. bio je predsjednik srednjoeuropske organizacije veterinarskih sveučilišta i fakulteta VetNEST – Veterinary Network of European Student and Staff Transfer, a od 2018. član je sekcije veterinarskoga javnoga zdravstva (Union of European Veterinary Hygienists - UEVH) pri Federaciji veterinara Europe (Federation of Veterinarians of Europe – FVE). Od iste godine član je i Višegradske skupine veterinara Vet4+. Od 2019. član je izvršnog odbora ExCom Europske udruge za visoku veterinarsku naobrazbu (European association of establishments for Veterinary education – EAEVE). Danas je dekan Veterinarskog fakulteta u drugom mandatu i redoviti profesor u trajnom zvanju u Zavodu za mirkobiologiju i zarazne bolesti s klinikom. Što znači danas biti veterinar, je li veterinarska struka dovoljno cijenjena, što je uništilo stočarstvo i domaću proizvodnju i kako zaustaviti odlazak mladih veterinara u inozemstvo bile su samo neke od tema o kojima smo razgovarali s prof. dr. sc. Turkom.

Spomenuli ste da imate studij veterinarske medicine na engleskom jeziku.

Tako je. Osobito nas veseli da se naš studijski program na engleskom jeziku koji je pokrenut 2016. sve više razvija i poprima prepoznatljivu međunarodnu poziciju. U aktualnoj akademskoj godini upisali smo četvrtu generaciju studenata i u cijelosti je ispunjena kvota od 25 upisanih studenata. Većinu studenata čine studenti iz EU: Nijemci, Francuzi i Englezi, dok ostali dolaze iz raznih zemalja svijeta. Strani studenti dolaze studirati kod nas jer smo jeftiniji nego studij u njihovim matičnim zemljama, a sa stečenim znanjem mogu se zaposliti gdje žele, od Aljaske do Novog Zelanda. Znaju da smo među 15 najboljih fakulteta u Europi i da će ovdje steći vrhunska znanja koja će im omogućiti biti konkurentnima na europskom tržištu radne snage.

Ipak, sve je manje studenata.

Nažalost, to je točno. Što se tiče studija na hrvatskom jeziku ni mi nismo lišeni posljedica smanjenja broja srednjoškolske djece i ukupne populacije koja nastavlja visokoškolsko obrazovanje i trenutno smo na popunjenosti kvote od 90 % ili 135 studenta za akademsku godinu 2019./2020.

Suočeni ste s odlaskom mladih doktore veterinarske medicine u inozemstvo. Zašto odlaze? Je li problem u plaći, uvjetima rada ili nečem trećem?

Jedna je od bitnih stvari da tržište veterinarske medicine u Hrvatskoj ne postoji. Struka nikad nije bila u gorem položaju. Naše stočarstvo je u krizi, nema strategije oživljavanja sela, nema više ni ljudi u ruralnim područjima, a niti životinja kao glavnog supstrata veterinarske djelatnosti. Stočni se fond drastično smanjuje iz godine u godinu. Posla za doktora veterinarske medicine u klasičnom smislu, veterinara kakvog zamišljamo kad izgovorimo riječ veterinar, sve je manje. Kvaliteta je dobra, no na nekim područjima imamo krizu kvantitete. Ne možemo veterinarima pokriti teren. Nadalje, nove generacije sve su manje spremne živjeti i raditi na selu. Veterinarska djelatnost se sve više svodi na obavljanje male prakse. To su male životinje, konji i egzotične životinje, te eventualno neki poslovi u javnom zdravstvu i sigurnosti hrane u javnim institucijama, laboratorijima i sličnim ustanovama. Sve je ostalo vrlo upitno. Uz to zaboravljamo da je veterinarska profesija regulirana profesija koja bi trebala imati i reguliranu najnižu početnu plaću, što nije slučaj. Rezultat toga jest drastičan odljev mladih doktora veterinarske medicine, i to najboljih, na europsko tržište u potrazi za egzistencijom i višestruko većim primanjima.

Može li se to spriječiti i kako?

To su pitanja za one koji vode ovu zemlju i o kojima će se trebati dobro promisliti prije nego se ponude neka rješenja. Doista smo u jednoj čudnoj situaciji. S jedne smo strane izvrstan fakultet, europski evaluiran, naša diploma vrijedi u cijelom svijetu, s druge pak strane upravo to svi koriste i odlaze iz zemlje.

Kako izgleda krava?

Može li se uopće stati na kraj odlasku mladih visokoobrazovanih ljudi iz Hrvatske?

Teško, nužne su sveobuhvatne mjere na državnom nivou. Nije samo problem odlazaka mladih ljudi u inozemstvo, već se radi i o kontinuiranom opadanju populacije mladih. Mi smo u posljednjih deset godina izgubili 90.000 srednjoškolaca. Zamislite da je od tih 90.000 njih 45.000 odlučilo ići na fakultet i visoko se obrazovati. To znači da će vrlo skoro, ako ne već sad, nedostajati 45.000 visokoobrazovanih stručnjaka. Kakve to državne mjere mogu nadoknaditi gubitak 45.000 mladih stručnjaka iz raznih područja u jednoj maloj državi poput Hrvatske? Nikakve imigracijske. To je veliki problem koji nam tek kuca na vrata.

Što danas znači biti veterinar? U jednom intervjuu ste izjavili da student nikad nije vidio kravu, a mora ju liječiti.

To nije ništa čudno, dolaze nam potpuno nove generacije studenata. Pretežito urbana djeca. Događa se da student nikad nije vidio kravu i to je problem. Štoviše, gotovo sam siguran, da sad odemo na cestu i nađemo 10 mladih urbanih ljudi od šesnaest, sedamnaest godina, vjerojatno njih osmero ne bi sa sigurnošću razlikovalo purana, gusku i patku. Vrlo je vjerojatno da će nam sve češće dolaziti takva djeca. Zbog toga moramo mijenjati pristup novim generacijama studenata koji su mahom izrasli u virtualnom digitalnom svijetu, a manje u prirodi i u suživotu sa životinjama. Uz to, mijenja se i rodna struktura studenata. Danas se veterina u cijelom svijetu feminizira i žene čine preko 60 % ukupne veterinarske struke. Razlog tomu je vrlo prozaičan. Muškarci zbog veće zarade i bržeg osiguravanja egzistencije bježe u tehničke struke, IT sektor, a biomedicinu ostavljaju ženama. Biomedicina je teška. Zahtijeva specijalizacije i subspecijalizacije. Doslovno unaprijed znaš da sljedećih deset godina nećeš biti u mogućnosti egzistencijalno stati na noge. Sve je to dokaz da se veterinarska struka polako, ali sigurno mijenja.

Je li za veterinu dovoljna samo ljubav prema životinjama?

To nije dovoljno. Treba voljeti veterinarsku struku i treba biti svjestan što sve ona obuhvaća, a to nisu samo kućni ljubimci, psi, mačke, egzotične životinje ili konji, nego i krave i svinje, ovce i koze. Veterina je i rad u klaonici, kontrola mesa, sigurnosti hrane, borba sa zaraznim bolestima, svakodnevno susretanje sa smrću, s uginućem životinje. To je također i proizvodnja i prodaja farmaceutskih proizvoda. Postoje i brojne etičke dileme s kojima se student suočavaju poput eutanazije životinja.

Godine lutanja

Je li veterinarska profesija dovoljno cijenjena?

Mi godinama lutamo u strategijama razvoja sela i poljoprivrede, a poglavito u razvoju i sad već, slobodno mogu reći, i opstanku stočarstva u Hrvatskoj. Kriza u stočarstvu je nešto što je nažalost kontinuitet od osamostaljenja naše domovine i neminovno se odražava i na poziciju veterinarske struke u društvu. Problem je slojevit i teško ga je opisati u nekoliko rečenica. Ako stalno smanjujete supstrat za djelatnost struke tada je teško očekivati i da struka zadrži visoku poziciju u društvu kao što je to slučaj u razvijenim europskim zemljama.

Problem je i zakonska regulativa?

Da. K svemu tome još stalno lutamo u donošenju zakonskih regulativa koje dodatno otežavaju veterinarsku djelatnost u već dovoljno kompleksnim prilikama. Nažalost, u svim tim procesima devastacije stočarstva i stočarske proizvodnje uglavnom su sudjelovale i sudjeluju političke elite, često nekompetentne i klijentelistički umrežene, koje su se vrlo malo ili nimalo savjetovale sa stručnjacima. Pritom su se često donosile mjere koje su bile puno više političko-populističke nego temeljene na znanstvenim i stručnim osnovama.

Kažete da je stočarstvo u krizi. Što je s ostalom domaćom proizvodnjom? Što bi se moralo promijeniti?

Na to je pitanje teško odgovoriti, izazovi su brojni i rezultat su loših politika i zanemarivanja sela u razvojnom pogledu. Podosta toga je propušteno napraviti ranije, što danas rezultira kontinuiranim padom poljoprivredne proizvodnje. To će biti teško zaustaviti bez ozbiljnih strukturnih reformi, za koje bojim se nema hrabrosti. Razvoj ruralnih područja bit će uspješan onoliko koliko je uspješna i poljoprivreda na tim područjima. To je začarani krug. Mislim i da su prošla vremena kad su se stočarstvom bavili baš svi. Danas se mora dati šansa onim uspješnijim i kvalitetnijim, i poticati njih. Pritom treba imati i stalno na umu da razvoj poljoprivrede potiče i rast i u nepoljoprivrednim sektorima, koji pak rezultira povećanjem zapošljavanja i poboljšanjem sveukupnog standarda. Nesumnjivo je da mala obiteljska gospodarstva s kvalitetnim proizvodima i njihovim brendiranjem imaju šansu na domaćem, ali i širem europskom tržištu.

Kakva je budućnost veterinarske struke? Prema nekim navodima, veterina nije u prioritetima EU.

Budućnost veterinarske struke sigurno nije upitna, no upitno je hoće li struka evoluirati u smjeru u kojem trenutno želimo ili će neki segmenti struke nestati, a pojaviti se neki novi koji sad nisu ni na vidiku. U zapadnom svijetu je sve veći trend smanjenja konzumacije mesa, a to će sigurno utjecati i na smanjenje proizvodnje životinja na farmama što će pak sigurno utjecati i na stanje u veterinarskoj profesiji u tom segmentu. S druge pak strane, sve se intenzivnije razvija praksa s egzotičnim životinjama koja prije dvadesetak godina doslovno i nije postojala. Nadalje, uloga doktora veterinarske medicine u sprečavanju novih zoonoza, zaraznih bolesti zajedničkih životinjama i ljudima je neprocjenjiva i tako veterinarska struka čini prvu kariku u lancu zaštite zdravlja ljudi. Nesumnjivo je da se veterinarska struka mijenja i razvija, ali i da će i dalje kao regulirana profesija zauzimati nezamjenjivu ulogu u društvu i da se bez nje neće moći.