Od vjere, ufanja i ljubavi – najveća je ljubav! (Lk 4, 21 - 30)

| 28.1.2016. u 10:38h | Objavljeno u Promišljanje

Drugo nam čitanje danas govori o riječi koja nosi cijelu Isusovu poruku, a to je Ljubav! O njoj su pisali sv. Ivan i sv. Pavao, ali i mnogi drugi umjetnici nadahnjivali su se tijekom povijesti tom tematikom. Pavao u poslanici Korinćanima pjeva hvalospjev ljubavi. Uspoređuje ju s drugim ljudskim vrlinama i daje joj prednost pred svima. Sve prolazi – samo ljubav ostaje! Ljubav čovjeka čini potpunim, sretnim i vječnim. Uz vjeru i nadu ljubav je božanska vrlina. Pavao nas upozorava da će vjera i nada proći, ali ljubav će trajati vječno. On nam opisuje koje su vlastitosti ljubavi jer svjedoci smo kako znamo u kategoriju ljubavi staviti svega i svačega.

Ljubav je velikodušna, ne zavidi, nije ljubomorna. Zavist i ljubomora narušavaju istinsku ljubav, kad se žalostimo radi dobra drugoga, kad mu zavidimo na sreći i uspjehu. Zavist od samih početaka ljude udaljava i smeta im da budu sretni. Za gotovo sve probleme današnjeg čovječanstva možemo svesti na zajednički nazivnik – na manjak ljubavi. Ona je uvijek opredijeljena za istinu, prihvaća drugoga i drukčijega. Možemo zaključiti da je ljubav čovjekova potreba po samoj naravi. Svi ljudi čeznu za ljubavlju i ona je čovjeku potrebna poput hrane. Ljubiti znači prihvaćati drugoga, razumjeti ga i ne suditi mu. Isus je pokazao da se ljubav može iskusiti kroz drugoga i pozvao je sve ljude na to iskustvo.

Prva i najvažnija njegova zapovijed bila je da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio! Da bismo ljubav mogli ostvariti i konkretno provesti u djelo, Krist nam šalje svojega Duha da nas inspirira u našem svakodnevnom odnosu prema drugima, prema bližnjima. Današnje Evanđelje pokazuje nam kako je jako tanka granica čovjekovog oduševljenja i radosti zbog kvalitete neke osobe i mržnje prema noj, koja nas onda potiče na nasilje. U Nazaretu kao da je one subote sve bilo u znaku napetog iščekivanja što će im Isus drvodjelja propovijedati, jer čuli su o njegovim uspjesima i odazivu ljudi u pozivima na obraćenje. Vjerojatno su im njegova čudesna ozdravljenja bolesnih bila privlačnija od njegovih riječi, makar im se većina toga činila čudesnim i nevjerojatnim.

Izaija im je navijestio kako će u mesijansko vrijeme gubavi biti izliječeni, hromi će hodati, slijepi će progledati i nijemi će progovoriti, a mrtvi će se probuditi na život. Dok su se svi pitali što će kod njih učiniti, kako će ih pokušati uvjeriti u svoje poslanje, Isus ih iznenađuje kad im govori i podsjeća ih da je već u vrijeme velikih proroka Ilije i Elizeja bilo velikih čudesa nad strancima i da proroci nisu dobro došli u svom zavičaju, nego su češće bili prihvaćeni od stranaca, a prezirani od domaćih ljudi. To je prelilo čašu njihova strpljenja, srca su im se ispunila mržnjom te su bili spremni za nasilje, na ubojstvo!

Pitajmo se i mi danas nismo li se mi danas nekako navikli slušati Isusove riječi, govoriti drugima što trebaju činiti i kako živjeti, a u našim djelima baš se i ne prepoznaje nasljedovanje njegovih riječi. Kao da sve znamo, ali ne marimo provesti ih u djelo. Božja riječ neka nam iz dana u dan bude uvijek poziv na novi život.