Prošle nedjelje razmišljali smo o Bogu, koji je uvijek s nama, koji je spreman na čovjekov dolazak. Gospodar vinograda, nakon razgovora s vinogradarom, neplodnoj smokvi daje uvijek novu priliku i čeka njezine plodove. Današnja liturgijska čitanja navješćuju nam Oca u najljepšim karakteristikama – strpljivost, pravednost i blagost obasuta milosrđem. Isus je osjetio napetost, nezadovoljstvo i ljutnju farizeja i pismoznanaca zbog njegova druženja s grešnicima. Njima je takvo ponašanje bilo nespojivo i sablažnjivo s učiteljem vjere, a još manje s obećanim Mesijom. Isus je njima tada, a i nama danas poručuje da grešnike ne smijemo odbaciti, nego ih prihvatiti, posvetiti im svoje vrijeme i sposobnosti.
Tako ćemo mnoge vratiti na pravi put kada shvate da su nam vrijedni, da želimo biti s njima, da nam je stalo do njih. Mlađi sin u evanđelju slika je onih koji misle da mogu sami uspjeti u životu oslanjajući se na svoje sposobnosti i bogatstvo roditelja. Svjestan je svojih prava, ali zanemaruje činjenicu da se odrekao svoje obitelji. Ostaje sam u tuđini, u jadu i bijedi pada ispod dostojanstva čovjeka. Kad je shvatio da dalje ne može sâm, odlučio je vratiti se ocu i pod cijenu da mu bude sluga. Možemo samo nagađati koji su bili motivi njegova obraćenja i je li učinio taj korak iz ljubavi ili iz očaja. Otac se u trenutku, kad ga je ugledao da u daljini dolazi, nije pitao zašto se vratio ili kakve su mu namjere. Činjenica je da ga je otac čekao i nadao se njegovu povratku, trčao mu je u susret i prihvatio ga sav radostan zbog povratka kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo.
Očeva veličina u njegovoj je ponudi sinu da krene ispočetka, daje mu novu priliku. Zanimljiv je i stariji sin, koji je ostao s ocem, premda je i njemu dao dio imanja koje mu je pripadalo. Možemo se pitati koje su bile njegove namjere? Možda je bio slabić i kukavica pa je ostao uz oca da ne treba brinuti o svojoj budućnosti, nadajući se da će ga jednog dana naslijediti? On je iz dana u dan vjerno obavljao svoje dužnosti. Nakon povratka mlađeg brata pokazao je svoje pravo lice, svoju bijedu i jad u duši. Nije se s ocem mogao radovati zbog bratova povratka jer je vidio samo njegove pogreške, nije pokazao nimalo suosjećanja s bratom. Odbacio ga je kao što su farizeji odbacili grešnike i Isusa. Današnju parabolu možemo tumačiti i kao prikaz međusobnih odnosa u obitelji – roditelja prema djeci, braće i djece prema roditeljima.
Samo roditelji ljube djecu bezuvjetno, bez obzira kakvo je dijete prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Zato čovjek treba oca i majku u svakoj životnoj dobi. Roditeljskoj ljubavi čovjek se uvijek može vratiti jer ona je otvorena, ona strpljivo čeka. Tako i za Boga govorimo da nas ljubi očinski. Svoju ljubav najjače pokazuje praštanjem i spašava nas od zla. Isus nam je objavio upravo takvog Boga koji nas ljubi i čeka, koji nas drži na životu, strepi nad nama, svakome od nas se nada da ćemo mu doći i ostati s njim. Ovim mislima obnovimo u sebi sliku o Bogu kao dobrom i milosrdnom Ocu, tim više što smo u jubilejskoj godini milosrđa. Iskorisitmo ove milosne trenutke na svoju duhovnu korist i krenimo Ocu u naručje.
